Piše: Hfz. mr. Senaid Zajimović / Saff, br. 79.
Svako povijesno razdoblje ima svoja goruća pitanja. Neka od njih danas su: uzurpiranje osnovnih prava čovjeka, nasilni nemoral, politička i društvena nestabilnost, korupcija i kriza autoriteta, a ovo posljednje jetema našeg članka. Zbog svega toga, današnji vjernik je dezorijentiran. Pitanje autoriteta u islamu je jedno od vrlo bitnih. Islam mu pridaje posebnu pažnju i daje istaknuto mjesto.
Kriza ili promjene vrijednosti
Govori se o napretku, oslobođenju čovjeka, a istovremeno je čovjek sve više poljuljan, bez čvrstih oslonaca. U mentalitetu ekonomskog liberalizma postaje nemoguće predstaviti moral vjere kao razumski opravdan. Predlaže se “svrhoviti moral” – dobro je ono što je svrhovito. Time je dopušteno sve, pa i nasilje, ako dovodi do cilja. Ljestvica vrjednovanja poprima dimenzije kakve kome kad trebaju. Takva relativizirana etika izaziva dugi niz pomutnji i nesporazuma, od politike do genetike. Čovjek našega podneblja, još za prošlog režima, odbacio je trajne duhovne vrjednote, a svoj uspjeh vezao je isključivo za materijalno. Kriterij vrjednovanja u svijesti Bošnjaka prebacio se, tako, na stranu standarda i posjeda. Ugasle su sve socijalno-moralne vrijednosti. Zato o krizi autoriteta moramo govoriti u kontekstu općeg poremećaja mjerila vrijednosti. Živimo u vremenu pomanjkanja svake vrste autoriteta – od autoriteta roditelja u porodici, preko autoriteta učenjaka na vjerskom polju, nastavnog osoblja u odgojno-obrazovnim ustanovama, pretpostavljenih u državnim i drugim institucijama itd.
Šta je autoritet?
Uspoređujući definiciju autoriteta u islamskom i filozofskom poimanju, vidjet ćemo da je ona identična. Zato ću je ovdje i navesti u zajedničkom značenju. Autoritet znači ugled, uzor, vjerodostojnost, jamstvo, dostojanstvo, utjecaj što ga neko ili nešto ima ili vrši na drugoga na osnovu poštovanja, osvjedočenja, uvjerljivosti, vjere. Autoritet se ne stječe silom, nasiljem i prijetnjom, nego proistječe samo iz snage uvjerenja, umnog uviđanja, razložitog argumenta, neposrednog potvrđivanja na djelu, jer on nije nikada sâm sebi svrha, niti je usmjeren na to da drugoga učini o sebi ovisnim, nego, naprotiv, da od svakog pojedinca učini samostalnu, originalnu i samosvjesnu ličnost, a od društva zajednicu takvih ličnosti. Autoritet se ne smije i ne može osnivati na samovolji, nego na općeprihvatljivim načelima. Stoga je nezamisliv odgoj bez istinskog autoriteta. Autoritet trebaju imati roditelji, vođe naroda, odgojitelji, imami, nastavnici i svi koji svojim djelom ili činom ukazuju na nove puteve razvitka i otvaraju nove ljudske mogućnosti. Ukratko, moralni, naučni i općekulturni napredak omogućen je na osnovu vjerodostojnosti, ugleda i jamstva autoriteta.
Autoritet u islamu
U islamu neprikosnoveni autoritet pripada Allahu, Vladaru svjetova, Gospodaru nebesa i Zemlje, Onome Koji svim upravlja. Ljudi Ga vole, poštuju, boje Ga se i slušaju bez upotrebe sile. Zašto? Zato što je On Milostivi, zato što On daje i opskrbljuje, zato što On voli Svoja stvorenja. On je autoritet Koji je ljudima podredio sve na Zemlji i nebesima. On daje autoritet kome On hoće, a oduzima ga od koga On hoće
“O Allahu, Gospodaru svih vladara, Ti vlast (autoritet) kome hoćeš daješ, a oduzimaš od onoga od koga hoćeš.” (Ali Imran, 26.)
Poslije Uzvišenog, najveći autoritet svih vremena jest Poslanik, s.a.v.s., čiji je autoritet potvrda spomenutog ajeta. Allah daje autoritet, a ne ljudi sami od sebe, i to na osnovu kriterija koje je uspostavio Uzvišeni Gospodar.
Kriza autoriteta u porodici
Nema više one stare bosanske patrijarhalne porodice u kojoj su se njegovali principi autoriteta. Opća mobilnost je naglo poremetila ljudske odnose, počevši od obiteljskih – gdje gotovo i nema zajedništva u klasičnom smislu riječi, dakle čvrste i stabilne zajednice, pa sve do odnosa s drugima, čak i s prirodom. Prema anketi nekih magazina, najgledaniji TV-programi za tinejdžere prikazuju roditelje kao emocionalno nestabilne, ovisne o alkoholu, promašene egzistencije, one koji konstantno lažu. Mladi, valjda, od njih trebaju učiti kako se moralno vladati i biti uzorit. U takvom apsurdu, moral omladine poprima novu dimenziju. Za poremećaj kriterija vrjednovanja morala su krivi sami roditelji.
Dezorijentirani i demotivirani, mnogi se prepuštaju egzistenciji leptira i lete od cvijeta do cvijeta, skakuću od otočića do otočića, eksperimentiraju s ovim ili onim.
Razmišljajući o uzrocima takvog stanja, možemo spomenuti Poslanikov, s.a.v.s., hadis: “Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado; imam je pastir i odgovoran je za svoje stado, čovjek je pastir svoje obitelji i odgovoran je za svoje stado, žena je pastir u kući svoga muža i odgovorna za svoje stado“ (Buhari i Muslim) Naši su roditelji, i sami nedovršenog moralnog odgoja, davno prestali biti pastiri svoga stada. Oni su se, ustvari, asimirali sa ovčicama, i zato vuk slobodno napada naša stada, jer ga nema ko spriječiti.
Kriza autoriteta među vjerskim liderima
Svjesni smo da ovo nije period Mehmeda Spahe, Mehmeda Handžića i Safvet-bega Bašagića. Današnji muslimanski predstavnici su, pred sekularizmom, pluralizmom i gubitkom vrjednota, i sami postali neotporni. Vjerski autoriteti su danas, htjeli mi to ili ne, na razne načine potisnuti na rub. Podložni su kritici s utemeljenjem da se premalo osvrću na čovjekova očekivanja, da svoja djelovanja i odluke premalo utemeljuju, da je njihov govor zastario, da se previše drže krutih normi, da su prema ljudima autoritarno nepomirljivi ili da jedno govore, a drugo čine.
Ulema u vrijeme kad se živilo za islam, a ne od islama, je najviše govorila vlastitim primjerom. Do njihova mišljenja se držalo i po onome što se od njih naučilo se živjelo i prenosilo drugima. To je zato što su se tadašnji intelektualci držali islamskih propisa i svojom praksom potvrđivali ono što su govorili. Oni su bili ugledni jer im je Allah ugled podigao. On u Kur'anu kaže: “Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.” (El-Mudžadele, 11.)
Ebu Hanifi, Maliku, Šafiji, Ahmedu ibn Hanbelu nije ugled podizala doktorska diploma niti funkcija steknuta političkim putem. Jer, da su ga tako stekli, njihov autoritet bi davno ishlapio. Naprotiv, dok je dunjaluka, oni će se uvijek spominjati kao naši veliki i neprikosnoveni autoriteti. Zato što su bili vjernici i zato što su imali znanje koje su u djelo provodili. I zato što nisu žudili za vlašću, iako su je bili dostojni.
Zato je jedan od bitnih kriterija postizanja autoriteta sklad riječi i djela.
Uzvišeni Gospodar svjetova kaže: “O vjernici, zašto govorite ono što sami ne radite?” (Saff, 2.)
Pogledajmo današnje vjerske i državne autoritete. Njima fali bitna postavka ili osobina po kojoj bi slovili autoritarno. Usljed gubitka autoriteta izazvanog neskladom riječi i djela, nastala je čuvena izreka: ”Slušaj šta hodža govori, a ne radi šta hodža radi!”
Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: “Od predznaka Sudnjeg dana je uzdizanje znanja, ustoličenje neznanja, pijenje alkohola i širenje zinaluka.” (El-Buhari)
Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Uistinu, Allah neće podići znanje odjednom od ljudi, nego će znanje podići uzdizanjem učenjaka. Kad nestane alima, ljudi će pitati neznalice, i oni će donositi fetve bez znanja, pa će zalutati i druge odvoditi u zabludu.” (El-Buhari), što je danas itekako prisutno.
Dakle, ko je danas učenjak, odnosno intelektualac? Vrjednote koje naviještaju današnji učeni predstavnici muslimana više se ne priznaju radi autoriteta nego su izručene kritici i traže utemeljenje, ne primarno teološko-znanstveno, nego praktično – životno. Ljudima je dosta filozofije.
Ako bi muslimanski intelektualci današnjem čovjeku htjeli pomoći, morali bi mnogo čega iznova započeti. Ne ulazeći u svu tu složenu problematiku, uz već rečeno, treba istaknuti povratak unutrašnjoj, duhovnoj obnovi kulture i samoga čovjeka, zauzimanje za trajne vrjednote i pristupiti praktičnom angažmanu na rješavanju gorućih nacionalnih i vjerskih pitanja. Svaka korisna obnova i napredak moraju početi iznutra, od svijesti i savjesti. Jer, u svijetu miješanja relativizma i fanatičnih uvjerenja, moralnost i zauzetost za trajne vrjednote ne smije postati suvišna.
Nastavit će se
