Piše: Jasir Zeatire
Preveo i prilagodio: Semir Imamović
Izvor: www.aljazeera.net
Samo dan prije pada Sane u ruke Husa, zastupnik grada Teherana u Iranskom parlamentu Ali Rida Zakani, inače blizak saradnik iranskog duhovnog vođe Alija Hamneija, je slavodobitno izjavio: ‘’Tri arapske prestonice su u rukama Irana i pod kontrolom su islamskih revolucionarnih snaga.’’ Sana je tada bila na putu da postane četvrta arapska prestonica pod kontrolom Irana. Nije prošao ni jedan dan od ove izjave, a Sana je doživjela sudbinu svojih arapskih sestara. Još prije nekoliko mjeseci bilo je jasno da postoji zavjera koja Jemen vodi u tom pravcu.
Nacrt sporazuma o primirju kojeg su, prije nekoliko dana, ponudili jemenski politički akteri, nije bio prihvatljiv za husijske vođe, posebno u dijelu koji se ticao sigurnosnih aspekata. Njihovi borci su otišli korak dalje i pokrenuli su pljačkaške i nasilničke pohode protiv svojih političkih protivnika, na državne zgrade i institucije, privatne kuće vladajuće porodice Ahmer i istaknutih političkih ličnosti, članova partije Jemenski savez za reforme (Et-Tedžemmuu-l-jemenijj lil islah).
Ne treba puno filozofirati: ovo što se dogodilo u Jemenu je posljedica zavjere, u kojoj je lično učestvovao jemenski predsjednik, a u dogovoru sa nosiocima ‘’zaljevske inicijative’’, koji su pred sebe postavili jedan jedini zadatak – progon sunijskih revolucionara i islamskih političkih partija, i discipliniranje arapskih naroda, kako im nikada više ne bi pala na um ideja o pokretanju revolucije. Ironično je da su upravo oni poslali generala Halifu Haftera u Libiju, navodno, radi sređivanja situacije, koji ne samo da nije uspio u svojoj misiji, nego je iza sebe ostavio gori haos i nered od onoga kojeg je zatekao. Početnih mjesec dana, koliko je bilo predviđeno za njegovu misiju, na kraju se pretvorilo u šest mjeseci, nakon kojih se ni izbliza ne nazire rješenje krize u Libiji.
Najava iranskog političara sa početka ovog teksta, veliko slavlje Husa nakon zauzimanja Sane, divljanje i pljačkaški pohodi njihovih boraca i odbijanje da se povuku iz glavnog grada i maltretiranje sunijske većine, potvrđuje da je jemenska prestonica okupirana izvana, i da je njeno trenutno stanje bliže okupaciji nego revoluciji. Izjave zvaničnog Irana da je u Jemenu pobijedila ‘’volja naroda’’ izazivaju mučninu u stomaku, jer je i malom djetetu jasno da se ovdje radi o provođenju terora husijske manjine nad jemenskom sunijskom većinom.
Namjera Irana je bio da se pokretanjem ‘’husijske bune’’ u Jemenu, skrene pažanja arapske javnosti sa dešavanja u Siriji, a sve u cilju revitalizacije i sanacije Asadovog režima, što je priznao i jemenski predsjednik, prije nego je, po nagovoru svojih zaljevskih mentora, pokrenuo aktivnosti suzavanja prostora jemenskoj reformističkoj struji (svojim jedinim ozbiljnim konkurentima), koje su trebale u isto vrijeme zadovoljiti kako njegove ambicije za ostankom na vlasti tako i ambicije njegovih zaljevskih mentora. Nema nikakve sumnje da je upravo to bio veliki cilj ‘’zaljevske incijative’’ i husijskog saveznika Alija Abdullaha Saliha, svrgnutog jemenskog predsjednika kojeg su njegovi zaljevski nalogodavci praktično vratili iz mrtvih i dali mu novu priliku za poigravanje sa interesima Jemena.
Sumnju u postojanje dogovora između Irana i KSA u vezi sa Jemenom, a možda u bliskoj budućnosti i sa Sirijom, pojačale su nedavne izjave iranskog ministra vanjskih poslova ”da je otvorena nova stranica u odnosima dviju država”, koju je dao nakon sastanka sa saudijskim kolegom Suudom Fejsalom u New Yorku.
Sve ovo ne znači da je priča oko Jemena gotova. Oni koji stoje iza dešavanja u jemenskoj prestonici, znaju to vrlo dobro. Odmah nakon okupacije Sane, El-Kaida je pokrenula svoje operacije protiv Husa i izvela prvu bombašku akciju na husijske ciljeve, dok su na jugu kidnapovali jednu njihovu grupu. Već sada je izvjesno da bi se u Jemenu mogao ponoviti sirijski i irački scenario: kao što je Malikijeva sektaška politika povratila i podigla ugled i popularnost IDIŠ-a u Iraku, tako bi i husijsko nasilje nad sunijskom većinom moglo povratiti ugled jemenskoj El-Kaidi, u oba slučaja kroz krvavi i razarajući sektaški rat.
Van svake pameti je to što su arapski kontrarevolucionari (pučisti) kao svoj prioritetni cilj i zadatak uzeli proganjanje islamista, po svaku cijenu, i to što Iran, rizikujući vlastite interese i potpuno uništenje sunijsko-šiitskog suživota u regionu, podržao agresiju u Siriji i Iraku, a evo sada i u Jemenu. Stajući iza sektaške politike Nurija el-Malikija u Iraku i Bešara Asada u Siriji, Iran je uvukao Irak i Siriju u začarani krug nasilja i u svaku njihovu kuću donio žalost, jad i čemer, a istu grešku ponavlja i sa Jemenom: gurnuli su Huse u rat, u kojem bi, zajedno sa ostalim stanovnicima Jemena, mogli platiti visoku cijenu.
To je to ”Arapsko proljeće”, koje se izenanada našlo između ”čekića” arapskih kontrarevolucionara i iranskog ”nakovnja” (revolucije), kojeg njihov vrhovni vjerski vođa naziva ”islamskim buđenjem”. Nakon što je dospjelo u Siriju, pretvorilo se u otvorenu ”američko-izraelsku” zavjeru, koja je pokrenula ovaj strašni i sveuništavajući međumuslimanski rat, koji neće zapaliti samu Siriju, i iscrpiti Iran, Tursku, Arapsko proljeće, nego i cjeli islamski ummet. Ovaj rat bi mogao potrajati dugo i skupo koštati sve učesnike u njemu. On je nametnut islamskom ummetu, koji sada pred sobom ima jedan od dva izbora: ili da ide do kraja u međusobnom uništavanju i ubijanju, ili da se Iran vrati u svoje prirodne ganice a arapski režimi vrate za pregovarački sto sa svojim narodima, koji, nakon što su pronašli put slobode, sigurno ga nikada neće napustiti.
