Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Mnogo je danas muslimana koji ne znaju ništa o Bitkii na Hittinu u kojoj je slavni muslimanski vojskovođa Salahuddin Ejjubi porazio krstaše i pripremio teren za oslobađanje Kudsa. No, za razliku od muslimana, cionisti – da, dobro ste pročitali, cionisti a ne kršćani -, imaju tradiciju prisjećanja i rekonstrukcije Bitke na Hittinu u julu mjesecu svake godine.
Sama rekonstrukcija podrazumijeva dvodnevno putovanje u toku kojeg dio učesnika vodi bitku na konjima, a veći dio su pješadija, prateći prvobitnu rutu kojom su krstaši tog dana, 3. i 4. jula 1187., izašli iz Saffuriye (Sepphoris) prema Tiberiji, sve dok nisu stigli do Hittina, gdje se odigrala historijska bitka. Tokom cijelog procesa i rekonstrukcije, počevši od maršrute pa do opreme, odjeće, obuće i oružja, sve je vjerno duhu dvanaestog stoljeća.
Razlog tome je što je Bitka na Hittinu bila i ostala noćna mora za cioniste, jer se plaše njenog ponavljanja. Naime, ubrzo nakon osnivanja svog entiteta na palestinskoj zemlji, cionisti su organizirali konferencije, pisali studije i radili istraživanja o tajni poraza i kraja križara u Palestini. Njihovi vojni i drugi stručnjaci i eksperti zaključili su da je najveći posao koji mogu ponuditi cionističkom entitetu da spriječe ponavljanje scenarija Hittina i Salahuddina Ejjubija, ili barem da odgode njegov dolazak, svjesni i ubijeđeni da je to neizbježna sudbina.
Tako je 1969. godine jevrejski istraživač i historičar Joshua Prawer (1917.-1990.), koji je predavao srednjovjekovnu historiju na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu, dobio državnu nagradu za studije na osnovu kojih je zaključio da se ono što se dogodilo krstašima u Palestini neće ponoviti sa cionističkim entitetom. Dodjela ove nagrade baš u to vrijeme nije bila slučajna stvar, niti čisto naučno-akademska stvar, već je ovom nagradom cionistički entitet pokušavao uvjeriti jevrejske doseljenike da njihova budućnost neće završiti u moru kao što su završili njihovi prethodnici krstaši nakon što su doživjeli težak poraz od Salahuddina Ejjubija i njegove vojske u Bici na Hittinu.
I kao što je rekao jevrejski novinar, političar i aktivista, Uri Avnery (1923.-2018.): ”Krstaši su se borili osam generacija da bi na kraju završili u moru. Zbog toga se Jevreji plaše da je sličnost njihovih sudbina dostigla nevjerovatan nivo.”
U ovoj krajnje iskrenoj izjavi Avnery izražava zabrinutost koja zaokuplja Jevreje, posebno jer su oni uspostavili svoj entitet u iznimnim okolnostima koje su rezultat fragmentacije i podjela koje muče Arape i islamski ummet općenito, a slična situacija je bila na islamskom istoku kada su počeli krstaški pohodi nakon kojih je nastalo kršćansko kraljevstvo Jerusalem.
Strah od iste sudbine nagnao je cionističke Jevreje da strateški izučavaju arapsko-islamsku regiju kako bi otkrili slabe tačke i radili na njihovom održavanju, i kako bi otkrili prednosti i izvore snage muslimana i načine kako se s njima nositi, shvatajući da je cionistička tvorevina čudan entitet koji ne pripada geografiji regiona, pa samim tim nema čime da eliminira bezbjedonosne strahove koji su i dalje njegova glavna briga.
Jedan od stručnjaka za palestinsko pitanje, dr. Salih el-Na'ami, pripovijeda priču o izraelskom generalu Shlomou Baumu (1928.-1999.) koji je služio u izraelskoj vojsci 35 godina bez ijednog dana odsustva. Smatra se legendarnim vojnikom i generalom čija biografija se proučava u cionističkim školama. Toliko je bio popularan među cionistima da ga je Ben-Gurion smatrao ”izvorom ponosa za izraelsku vojsku”, a Ariel Sharon je za njega govorio da je ”pokretna ratna mašina oličena u ljudskom tijelu”.
Čudno je, međutim, da je ovaj legendarni general svoje posljednje dane proživio u depresiji koja ga je pojela i ubrzala njegovu smrt. Naime, u novinama Maariv, koje izlaze na hebrejskom jeziku, jevrejski novinar i političar Haim Hanegbi (1935.-2018.), objavio je tajnu generalove smrti na godišnjicu njegove smrti, rekavši da je zbog mnogo toga što se govorilo o generalu volio da ga pobliže upozna nakon njegovog penzionisanja.
Haim je mislio da će otkriti tajnu njegovog visokog borbenog morala i apsolutne vjere u svoju stvar (projekat velikog Izraela), ali kada ga je posjetio, zatekao je sasvim drugu osobu koja živi u panici i strahu i koju su nastanjivali tjeskoba i najcrnje slutnje. Kada ga je upitao o motivima da decenijama ne koristi odmor, general je ustao sa svog mjesta i pripremio veliki dosije da ga predstavi novinaru, rekavši: ”Jeste li čuli za krstaške ratove, jeste li čuli za Bitku na Hittinu, jeste li čuli za osobu po imenu Salahuddin?!”
Tada mu je Haim Hanegbi rekao: ”Ali arapski svijet je sada na vrhuncu slabosti na svim poljima.” General se tužno nasmiješio, rekavši: ”Uvjeti muslimana prije Bitke na Hittinu bili su slični, u odnosima snaga, današnjim Arapima. I ono što mi je najviše smetalo u proučavanju historije krstaških ratova bila je Salahuddinova sposobnost da iznova oživi i pokrene arapsko-islamski preporod i mobilizira muslimansku vojsku, suprotno logici koju diktira odnos vojnih snaga. Dvadeset godina pokušavam da otkrijem razloge zbog kojih su muslimani, po logici razuma i vojne analize, došli do ove legendarne pobjede, a ono što me je vezalo za vojsku i ratovanje je moja želja da učinim sve, kako se ne bi stvorili uvjeti za rođenje novog Salahuddina Ejjubija. I ja živim u stalnom strahu za cionistički projekat.”
Naravno, ovaj cionistički general, kao i svi drugi cionisti, imao je razloga da strahuje i da u tom strahu umre, jer blagoslovljena intifada i odlučnost snaga palestinskog otpora da se odupru cionističkoj nemani i da joj konačno slome vrat makoliko izgledala moćna i nepobjediva, natjerala je danas cionističkog vojnika da se krije iza zida, držeći pušku, sa opsesijom Hittina u njegovom dalekom sjećanju, ne znajući odakle mu prijeti veća opasnost: da li iza zida iza kojeg se skriva ili iz rupe pod njegovim nogama.
Vjerovatno će misija budućih cionističkih istraživačkih centara biti rad na uvjeravanju Jevreja koje su pokupili po cijelom svijetu i doveli ih u Palestinu da otimaju palestinsku zemlju i kuće i ubijaju i protjeruju njihove vlasnike, da je njihov životni vijek u cionističkoj tvorevini dug i da nema mjesta strahu i panici. No, po svemu sudeći, bit će to vrlo težak i složen zadatak.
Salahudin Ejjubi – mudžahid koji nije znao za pesimizam i očaj
