Piše: Šejh Selman el-Awde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Rat je od iznimne važnosti za nekoherentno i nepovezano izraelsko društvo, koje se ne može spasiti niti opstati u ambijentu stvarnog, istinskog mira. Ova konstatacija je u skladu s kur'anskom istinom sadržanom u ajetu: ”Kad god pokušaju da potpale ratnu vatru, Allah je ugasi. Oni nastoje da na Zemlji smutnju prave, a Allah ne voli smutljivce.” (El-Ma'ida, 64.)
Rat ili prijetnja ratom je jedina stvar koja je preostala izraelskom društvu u suočavanju s njihovim zajedničkim neprijateljem.
U vrijeme komunizma, cionisti su pružili otpor komunističkoj ekspanziji na Bliskom istoku, u ime Amerikanaca, ili u širem kontekstu, bili su branitelji zapadnih interesa. Zbog toga su neki bili mišljenja (poput dr. Abdul-Vehaba Musejrija, npr.) da će se, u strateškom smislu, padom komunizma i pojavom globalizacije, znatno smanjiti važnost Izraela naspram Zapada.
No, čini se da to nije nužno tako, pogotovo nakon što su porasli američki strahovi od tzv. islamske opasnosti, tako da se Izrael već uspio nametnuti kao ključni igrač u borbi protiv tih novih prijetnji, od kojih je, naravno, najopasnija ona islamska.
Interesi Izraela poklopili su se s interesima nekih njegovih susjeda u pogledu borbe protiv terorizma, u kojoj se uopće ne pravi razlika između malobrojnih nasilničkih skupina čiji je učinak vrlo ograničen, i tolerantnog i umjerenog kursa koji je odraz snažne volje širokih narodnih masa, pa je tako Izrael sebi uspio osigurati novu, strateški važnu, poziciju, kako na regionalnom, tako i na globalnom planu. Zapravo, taj izraelski rat je samo dio obnovljenog američkog rata protiv terorizma (kako ga opisuju), čiji je navodni cilj istinski otpor terorizmu, svejedno bio on islamski ili državni.
”Mir” je velika laž, i kada vođe Izraela pričaju o njemu onda iz njih govori cinizam i takve tvrdnje niko ne prihvata, niti u njih iko vjeruje osim onih koji izvršavaju i sprovode volju Izraela.
Ako su u prošlosti i imali bilo kakve obzire, danas ih nemaju, i to javno, bez imalo skrupula i straha, pokazuju, jer su sa javnih govornica već intonirani njihovi nedvosmisleni stavovi i planovi, tako da nemaju šta skrivati. Uostalom, zašto da skrivaju i čega da se boje? Zar nije sve u njihovim rukama?!
Uzvišeni Allah je objavio: ”Oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti.” (El-Hašr, 2.) A što se tiče drugog dijela ovog ajeta: ”Ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu ni nadali i On je u srca njihova strah ulio”, on im nije bio ni na kraj pameti sve dok njihov vlastiti narod nije, u skrovištima i podrumima, postao taoc raketa palestinskih snaga otpora, dok nisu morali zatvoriti aerodrome i obustaviti letove, dok im nije oslabila ekonomija, dok nije počelo da raste kontra-iseljavanje, zbog straha od nadolazećih dana, dok svijet nije saznao šta se zaista događa i dok nije uputio protest zbog zločina protiv čovječnosti koji cionisti sasvim bezbrižno sprovode.
Tlačiteljska sila, zbog poraza koji je doživjela, započela je svoju osvetu ubijajući žene, djecu i starce, gađajući bolnice, stadione, škole, kolektivne smještaje, plaže, a njihovi snajperi uzeli su palestinsku djecu za legitimne mete. Cionisti jednostavno ne vjeruju u palestinsko pravo na život i življenje u miru.
Oni koji su cionistima pružili ruku podrške, sigurno će zažaliti, jer: ”Allah će sigurno pobjedu ili nešto drugo od Sebe dati, pa će se oni zbog onoga što su u dušama svojim krili kajati.” (El-Ma'ida, 52.)
A oni koji su podebljali svoj konto kroz prijateljstvo i odanost cionistima, poželjet će da ga izbrišu, ali je nemoguće da to bude izbrisano iz sjećanja generacija.
O Jevreji!
Nemojte sami sebe obmanjivati,
I kad kazaljka na satu na trenutak stane,
Ona će se ponovo počet’ okretati.
Uzurpacija i oduzimanje zemlje
Nipošto nas neće zaplašiti,
Ta, i sa krila orla nekad pero spadne.
Ni duga žeđ nas neće zaplašiti
Jer, unutrašnjost stijena vodu zadržava.
Sa svih kapija i vrata džamija,
iza svakog srušenog minbera,
Mrtvi će na vas ustati,
Svoje ćefine noseći,
Puhanje u Sur će ih probuditi.
Pored njegove siline i surovosti, ovaj rat je potvrdio da se nalazimo pred jednim uzdrmanim i nestabilnim projektom, koji nije nepobjediv, i da je medijska propaganda koja ga prati, obična laž. Prijašnji vojni uspjesi ne odražavaju toliko moć Izraela koliko odražavaju slabost i nemoć Arapa i muslimana.
Alžirci su uspjeli poraziti Francusku, Afganistanci su porazili Sovjete, Vijetnamci su pobijedili Ameriku. Potrebno je imati na umu taj nesrazmjer u odnosima snaga, kako bi slika bila potpuna.
Također, palestinski narod posjeduje mnoge pobjedničke adute koje valja spomenuti.
Spremnost na žrtvu i smrt na Allahovom putu, kao i kur'ansko svjedočanstvo o Jevrejima: ”I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca.” (El-Bekara, 96.)
Uvjerenje u pravednost njihove borbe, jer, oni su, ni krivi ni dužni, morali napustiti svoje domove i svoja imanja a u ovom ratu su napadnuta njihova dobra, žene i djeca.
Mogućnosti prekidanja svake veze sa Izraelom. Evropske države, Južna Amerika i Afrika govore o prekidanju odnosa sa Izraelom, dok, u isto vrijeme, arapske države još uvijek čuvaju taj odnos i vezu s Izraelom.
Oslonac na široku bazu koju sačinjavaju Arapi i svi drugi muslimani, i ne može se nastaviti njihova šutnja o onome što se dešava u Palestini.
Novac je itekako učinkovito oružje u ovoj borbi. Izrael godišnje ubire milijarde dolara od svojih pristalica, a da ne spominjemo pomoć koju dobija od vlade SAD-a, zatim pomoć na ime ratne odštete itd. Pa, zašto bogati muslimani odbijaju pomoći Palestini? Allah je spojio džihad imetkom i fizički džihad, štaviše, džihad imetkom je stavio ispred fizičkog džihada, objavivši: ”I borite se na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje!” (Et-Tevba, 41.) Sve to neće vratiti izgubljene živote, niti će oživjeti porodice koje su potpuno zbrisane sa lica Zemlje, niti će ukloniti strah iz dječijih očiju, ali itekako će doprinijeti ublažavanju patnje potlačenog palestinskog naroda.
Oružje islamskog jedinstvo i prevladavanje razlika i egocentrizma. Moramo se složiti oko osnovnih principa Šerijata oko kojih postoji konsenzus, kao i oko principa koji su vezani za ovosvjetske interese i koristi, a koji se mogu ostvariti pomirenjem i složnošću, a ne pogrdnim kvalifikacijama, trganjem društvenog tkiva muslimanskih naroda i međusobnim napadanjem.
Iskrena dova kojom ćemo zakucati na kapije nebesa, kojoj ne može biti prepreka ni tiranija ni nepravda, u tišini noći, prilikom skrušene sedžde, u trenucima posebne suptilnosti, u trenucima u kojima se dova uslišava, pojedinačno ili u džematu, na dobrovoljnom i obaveznom namazu.
Blizu dvije milijarde muslimana trebaju, moraju i mogu biti podrška Palestincima, da im jačaju ambicije i odlučnost, da utiru stazu na poprištu bitke, olakšavaju uzroke, pa makar u tome učestvovali empatijom, živom emocijom, istinskom sviješću, riječju podrške o pripremanju za budućnost – lista mogućnosti je duga.
Bitka sa cionizmom i njegovim saveznicima će se produžiti, u vremenskom i geografskom smislu, i ona seže do posljednjeg obećanja iz hadisa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koje će se sigurno ispuniti. Ona, u geografskom smislu, seže do svakog mjesta koje je izloženo riziku i mogućoj prijetnji u datom trenutku, kao što su: Sirija, Libija, Egipat, Irak, Jemen itd.
To je bojno polje na čijem poprištu se vode, ne samo vojne, već i odlučujuće: političke, ekonomske, medijske i sigurnosne bitke.
Regija Arapskog zaliva sa svojom naftom, bogatstvom, strateškim položajem, jeste kamen temeljac, osnovna znamenka u izraelsko-američkoj jednadžbi, i židovski san o objedinjavanju zalivskog kapitala i izraelske umne snage, a vazalska egipatska ruka ostaje i dalje opcija za njihovu zaštitu, pod izgovorom očuvanja sigurnosti i stabilnosti u regiji.
Bitka je duga i zato se moramo reorganizirati, moramo raditi ozbiljno i naporno, moramo urediti pojedinačne, lične bitke. Svako ko je iskren i vjeran islamskom ummetu i njegovoj budućnosti mora uzeti aktivno učešće u konstruktivnom promišljanju na temelju kojeg ćemo koncipirati naše živote, a u skladu sa zahtjevima vremena. Ovo se ne tiče samo islamista i Palestinaca, već se tiče svakog Arapa i svakog muslimana, osim onih koji to odbiju.
