Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U islamskoj perspektivi civilizacija nije neutralan tok historijskih događaja, niti puka akumulacija znanja, moći i materijalnih dobara. Ona je, prije svega, moralno i duhovno stanje čovjeka, koje se zatim projicira u društvene institucije, političke strukture i kulturne obrasce. Kur'an, u tom smislu, ne govori o propasti naroda kroz prizmu njihovog siromaštva ili tehnološke zaostalosti, nego kroz njihovu izdaju temeljnih moralnih i duhovnih vrijednosti.
Upravo u tom duhovno-moralnom ključu muslimanski mislilac, Malik ibn Nebi, razvija svoju poznatu teoriju o tri faze ili epohe civilizacije: epohi duha, epohi razuma i epohi tijela (nagona). Ove epohe nisu puki historijski periodi vezani za tačno određena stoljeća, nego egzistencijalna stanja jednog društva, obrasci svijesti koji se mogu ponavljati, prekidati ili obnavljati.
Epoha duha – snaga vjere koja pokreće historiju
Objašnjavajući suštinu epohe duha, Malik ibn Nebi ističe da je to vrijeme u kojem čovjek stavlja svoje obaveze iznad svojih prava i prihvata teret koji nadilazi njegov lični interes. To je faza u kojoj ideja upravlja čovjekom, a ne obrnuto.
U ovoj fazi civilizacijskog ciklusa dominira duhovna snaga: snaga vjere, moralnog uvjerenja, odgovornosti i nesebičnog davanja. To je stanje u kojem se čovjek osjeća apsolutno odgovornim pred idejom i spreman je podnijeti žrtvu radi njene realizacije.
Epoha duha započinje kada objavljena istina prestaje biti samo teorijsko znanje i postaje životni kriterij i mjerilo djelovanja. To je trenutak rađanja civilizacije, vrijeme idejne eksplozije u kojem ljudi, individualno i kolektivno, jasno znaju zašto žive i zašto su spremni umrijeti.
Epoha duha u islamskoj civilizaciji nije apstraktni ideal, nego historijska stvarnost koja je imala svoja imena, lica i biografije. Ona se utjelovila u generaciji ashaba, ljudima koji su Kur'an živjeli prije nego što su ga sistematizirali, i koji su vjeru nosili u srcu prije nego što su je pretočili u institucije.
Ashabima je islam bio pokretačka snaga, a ne puka identitetska oznaka, i oni nisu pitali: ”Šta imam pravo dobiti?”, nego: ”Šta nam je obaveza dati?” Njihovo odricanje nije bilo asketsko bježanje od dunjaluka, nego svjesno ulaganje u budućnost ummeta.
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao ashabe na pomaganje Allahove vjere, Ebu Bekr, radijallahu anhu, pristupio je tom pozivu iz logike epohe duha, a ne iz logike dunjalučkog interesa. Donijevši sav svoj imetak, on je svjedočio da je objavljena istina u njegovoj svijesti postala vrhovni kriterij vrijednosti. Na pitanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Šta si ostavio svojoj porodici?”, njegov odgovor: ”Ostavio sam im Allaha i Njegovog Poslanika”, ne izražava trenutačni zanos, nego duboko i potpuno uvjerenje u kur'anski princip: ”Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.” (En-Nahl, 96.)
Ako je Ebu Bekr, radijallahu anhu, žrtvovao svoj imetak kao dokaz da istina ima prednost nad ovosvjetskim posjedom, onda je Bilal ibn Rebah, radijallahu anhu, žrtvovao vlastito tijelo kao svjedočanstvo da istina ima prednost nad samim životom.
Jučerašnji rob, bez imetka, bez zaštite i bez društvene moći, Bilal, radijallahu anhu, ni u najtežem trenutku, dok leži na užarenom mekanskom pijesku s kamenom pritisnutim na prsima, ne traži pregovor niti moli za spas. Umjesto toga, uporno i prkosno ponavlja riječi: ”Ehadun, Ehad! – Jedan je Allah, Jedan!”. Kao da tim riječima poručuje svojim mučiteljima: ”Možete mi slomiti tijelo, ali duh koji priznaje Jednog Boga ne možete pokoriti.”
Tu se epoha duha razotkriva u svom najčišćem obliku: trenutak u kojem istina postaje stvarnost za koju se živi i umire.
Sličan primjer predstavlja i časna ashabijka Sumejja bint Hubat, radijallahu anha, prva žena šehid u islamu. Njena veličina ne leži u društvenom položaju, nego u činjenici da je, u vremenu najtežih iskušenja, istinu stavila iznad vlastitog života. Sumejja je, u smrti, posvjedočila da istina koja se prihvati cijelim bićem ne umire s tijelom; ona nadživljava prolaznost i ostaje svjetionik iskrene vjere i postojanosti za sve generacije.
U istom nizu primjera koji svjedoče snagu epohe duha nalazi se i primjer hazreti Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu. Njegov put od nepomirljivog protivnika islama do jednog od njegovih najčvršćih i najpravednijih stubova svjedoči da objava u ovoj fazi ne preobražava samo uvjerenje, nego cjelokupan karakter čovjeka. Hazreti Omer nije postao pravedan zahvaljujući političkoj vještini ili administrativnoj snalažljivosti, već zbog duboko ukorijenjene svijesti o odgovornosti pred Allahom. Upravo ta unutarnja preobrazba učinila je njegovu pravdu veličanstvenom, i trajnim mjerilom u historiji islama.
Zatim primjer hazreti Alije ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu, koji u noći Hidžre, dok su kurejšijske sablje već bile podignute i spremne da ubiju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svjesno ostaje u postelji Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, znajući da možda neće dočekati jutro. Taj čin nije bio heroizam radi slave niti mladalačka smjelost, već iman koji je nadvladao strah i vjeru pretvorio u svjesnu žrtvu. To je vrhunac pouzdanja u Allaha i trenutak u kojem se život svjesno izlaže opasnosti kako bi se istina sačuvala, a poslanička misija mogla nastaviti svojim tokom.
Ashabi su uspjeli na svim poljima – duhovnom, vojnom, političkom i civilizacijskom – ne zbog brojčane ili materijalne nadmoći, nego zato što je vjera bila organski povezana s njihovim bićem. Oni su najprije pobijedili sebe, svoje strasti, plemenske sujete i lične interese, da bi tek potom pobijedili vanjske neprijatelje. Zbog toga ih nije plašila brojnost neprijatelja niti tehnička nadmoć Perzijanaca i Bizantinaca.
Paradigmatski primjer takve svijesti jeste Halid ibn Velid, radijallahu anhu, uoči Bitke na Jermuku. Naime, u Bici na Jermuku muslimanska vojska brojala je četrdeset hiljada vojnika, dok je bizantijska vojska brojala više od dvjesta hiljada vojnika. Ugledavši more bizantijske vojske, jedan musliman je uzviknuo: ”Koliko je Bizantinaca mnogo, a muslimana malo!” To je bila loša i razarajuća izjava koja je mogla učiniti više štete muslimanskoj vojsci nego sva bizantijska vojska. Stoga je Halid ibn Velid žurno odgovorio: ”Šuti, čovječe! Naprotiv, koliko je Bizantinaca malo, a muslimana mnogo! Broj vojnika ne određuje pobjedu, niti njihov manjak donosi poraz – pobjeda dolazi od Allaha. Allaha mi, volio bih da je moj konj Eškar zdrav, a da je Bizantinaca još ovoliko.”
Tim riječima Halid je potvrdio da pobjeda ne leži u brojnosti, nego u uvjerenju i potpunom pouzdanju u Allaha. Upravo takva svijest učinila je da ideja nadvlada imperije, a čvrsto uvjerenje svaku vojnu strategiju.
Epoha razuma: institucionalizacija ideje
Nakon što epoha duha postavi temelj, slijedi faza koju Malik ibn Nebi naziva epohom razuma. To je vrijeme kada čovjek traži svoja prava, ali ne zapostavlja ni obaveze, i kada vjera postaje osnova sigurnosti, sistem postaje instrument, a obilje prirodna posljedica. Razum tada služi izgradnji, a Šerijat dobija svoju institucionalnu formu.
U islamskoj historiji ovu fazu prepoznajemo kroz osnivanje pravnih škola, sudova, vakufa, obrazovnih centara i naučnih institucija. To je vrijeme velikih učenjaka, naučnog, ekonomskog i kulturnog procvata i civilizacijskog uspona.
Međutim, u ovoj fazi dolazi do suptilne, ali duboke promjene težišta: forma polahko počinje potiskivati suštinu, a institucionalni poredak preuzima ulogu koju je ranije imala živa moralna svijest pojedinca. Duh ne nestaje, ali njegova normativna funkcija postaje operacionalizirana kroz razum, zakon i instituciju. Tako se, iz unutarnje dinamike civilizacijskog rasta, rađa epoha razuma. Taj zaokret u razvoju islamske civilizacije historijski se poklapa s emevijskim i abbasijskim periodom, koji jasno oslikavaju unutarnju dinamiku epohe razuma.
Bagdad, prijestolnica abbasijskog hilafeta, predstavlja njen najviši domet: grad znanja i pravnih škola, obilja i uređenog poretka, u kojem je civilizacija dosegla zrelost – ali je upravo u toj zrelosti počela gubiti unutarnju budnost.
Sličan obrazac može se uočiti i u Damasku, stoljećima središtu hadisa, fikha i uleme. Grad obiluje znanjem, tradicijom i poretkom, ali upravo u toj bogatoj strukturi znanje je počelo gubiti svoju preobražavajuću snagu. Ono što je prvotno oblikovalo karakter i srce, sada često ostaje na papiru i jeziku – svjetlo koje ne obasjava više unutrašnji život. Neki učenjaci tog vremena upozoravali su da znanje koje ne vodi pokornosti i moralnom uspravljenju prestaje biti svjetlo, te se svodi na puku intelektualnu vještinu.
Endelus je možda najtragičniji primjer: impozantno znanje i materijalno izobilje nisu spriječili slabljenje duhovne otpornosti. Ibn Haldun je upozoravao da prekomjerno uživanje u udobnosti i luksuzu slabi moralnu i društvenu čvrstinu, jer gradovi i njihove elite, okruženi sigurnošću i blagostanjem, gube vitalnu unutrašnju energiju i jedinstvo koje je prvobitno omogućilo njihov uspon. Muslimani Endelusa su imali znanje, ali ne i spremnost na žrtvu; gradove, ali ne i jedinstvo; vjeru u riječima, ali ne u djelima. Kada je ideja oslabila, pala je i civilizacija.
Dakle, ključ epohe razuma je ravnoteža: duh još uvijek disciplinira razum, dajući smisao zakonima, institucijama i kulturi. Kada se znanje odvoji od bogobojaznosti i razum počne vjerovati da može sâm, civilizacija ulazi u proces propadanja, čak i dok materijalno cvjeta. Islamski učenjaci podsjećaju: ”Ljudi su u dobru dok znanje prati bogobojaznost; kada se razdvoje, slijedi propast.” Mi bismo dodali: ”Promjena srca prethodi promjeni sudbine.”
Epoha tijela: kada razum postaje sluga strasti
Nakon epohe duha, koja rađa civilizaciju, i epohe razuma, koja je razvija i širi, nastupa treća faza – epoha tijela, epoha nagona, u kojoj civilizacija počinje da se razara iznutra. Malik ibn Nebi ovu fazu opisuje kao trenutak kada čovjek fokus premješta isključivo na svoja prava, zadovoljstvo i razonodu, te napušta stvaralačku, historijski djelatnu poziciju.
Epoha tijela započinje onda kada ni duh ni razum više ne određuju smjer civilizacije, nego to čine strast, interes i komfor. A rečeno je: ”Kada strast zavlada, razum postaje njen advokat a ne sudija.”
To je epoha hedonizma u kojoj ideja prestaje biti vodič, a ponašanje sredstvo opravdavanja nagona. Vjera se svodi na naslijeđenu formu, materijalni interes postaje cilj, moć svrha sama sebi, a znanje sredstvo dominacije a ne moralnog i duhovnog uzdizanja.
Historijsko iskustvo islamske civilizacije potvrđuje ovu dijagnozu. Onoga trenutka kada borba za vlast potisne odgovornost pred Allahom, kada raskoš zamijeni skromnost, a društveni položaj postane vrjedniji od emaneta, započinje proces unutrašnjeg raspadanja.
Malik ibn Nebi ovu pojavu opisuje kao prijelaz civilizacije iz stanja ideje u stanje stvari: čovjek više ne živi za smisao, nego za korist; ne gradi radi misije, nego radi uživanja. Tako su i velika urbana središta muslimanskog svijeta, iako još ispunjena znanjem i tradicijom, postupno gubila unutrašnju otpornost. Prije nego što su ih slomili vanjski neprijatelji, oslabile su ih unutrašnje pukotine: raslojavanje društva, rivalitet elita, raskoš moći i otuđenje mase od ideala koji su nekada stvarali jedinstvo i pokretali civilizacijsku energiju.
Bagdad je mogao biti središte znanja, a Endelus prostor susreta kultura, ali njihova prava snaga nije ležala u arhitekturi, nauci ili bogatstvu, nego u moralnoj i duhovnoj vertikali koja je zajednicu držala na okupu. Kada je ta vertikala oslabila, kada je interes nadjačao ideal, a strast potisnula savjest, nestajao je smisao koji je znanju davao svrhu, a moći granicu.
Zato slabljenje islamske civilizacije nikada nije bilo prije svega vojni ili materijalni problem, nego moralni i duhovni lom: trenutak u kojem se izgubio kompas koji je moć činio služenjem, a znanje putem ka istini.
Civilizacija ne umire kada padnu njeni gradovi, nego kada se u njoj ugasi ideja – tada ruševine samo formalno potvrde ono što je već presuđeno u srcima.
Savremeni ummet u ogledalu tri epohe
Primijenjena na savremeni muslimanski svijet, shema epohe duha, razuma i tijela razotkriva duboku i zabrinjavajuću civilizacijsku istinu: islamski ummet se danas dominantno nalazi u epohi tijela. Epoha duha, kao pokretačka snaga civilizacije, svedena je na historijsko sjećanje, dok je epoha razuma izgubila svoju kreativnu funkciju. Ono što preostaje jeste forma bez unutrašnje energije, diskurs bez preobražaja i identitet bez odgovornosti.
Jedan od ključnih simptoma epohe tijela jeste razdvajanje ibadeta od morala i znanja od odgovornosti. Ideja više ne upravlja ponašanjem; naprotiv, ponašanje se pokušava opravdati idejom. Govori se mnogo o pravima, a malo o obavezama; traži se pobjeda, ali bez spremnosti na žrtvu. Posljedica toga je trajna dezorijentacija: nejedinstvo ummeta, borba za vlast bez vizije, normalizacija nemorala, psihologija poraza i stalna potreba da se krivica traži izvan sebe.
Iako vanjski faktori bez sumnje postoje, i oni su mnogobrojni, Kur'an postavlja nepromjenjiv civilizacijski zakon: ”Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sâm sebe ne izmijeni.” (Er-R'ad, 11.)
Gaza kao savremeni eho epohe duha
U tom općem civilizacijskom zamoru ummeta, Gaza se nameće kao moralni i egzistencijalni paradoks. Ona nema moć, nema sigurnost, nema infrastrukturu, ali posjeduje ono što je ummet u cjelini počeo gubiti: jasnu hijerarhiju vrijednosti. U Gazi se obaveza stavlja ispred prava, dostojanstvo ispred komfora, a svjedočenje istine ispred sigurnosti. Ljekari, roditelji, novinari i civili koji ostaju na svojim mjestima djeluju po logici epohe duha: život ima smisao samo ako je vezan za istinsku vrijednost i spremnost na žrtvu za uzvišenu ideju.
U tom smislu, Gaza je živi eho epohe duha i ona razotkriva duboki jaz između retoričke pobožnosti i žive vjere. Gaza nema državu u punom smislu, ali posjeduje društvenu koheziju, jasnoću cilja i spremnost na žrtvu – tri temeljna elementa epohe duha.
Ako savremeni ummet želi izaći iz epohe tijela, put ne vodi preko pukog političkog buđenja, niti kroz mnoštvo institucija bez duše. Pravi put vodi kroz odgoj i izgradnju čovjeka – kroz povratak Božanskoj uputi, Kur'anu i Sunnetu, kroz obnovu svijesti o odgovornosti, kroz stavljanje obaveza iznad prava i morala iznad politike.
Civilizacijska obnova počinje onda kada: vjera ponovo postane snaga koja oblikuje život, a ne samo riječ koja se izgovara; kada znanje povrati svoju moralnu funkciju; kada ibadet prestane biti bijeg od stvarnosti, a postane priprema za odgovorno nošenje povjerenog emaneta; kada ummet shvati da se dostojanstvo ne poklanja – ono se zaslužuje.
Dokle god se muslimanski svijet bude bavio posljedicama, a ne uzrocima, ostat će na marginama historije. Ali onoga trenutka kada se rodi i odgoji generacija muslimana koja ideju nosi u srcu i djelu, a ne samo na usnama, započet će novi civilizacijski ciklus. Civilizacija se, u konačnici, rađa u srcu koje istinski vjeruje u Allaha, a propada u duši koja robuje strastima.
