Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Čovjekov zadak je kultiviranje i izgradnja zemlje, kao što je došlo u ajetima: ”On vas od zemlje stvara i daje vam da živite na njoj!” (Hud, 61.) Tj. da je izgrađujete. Zatim: ”A kada Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!'” (El-Bekara, 30.)
Meleki su sebe smatrali dostojnima hilafeta i namjesništva na osnovu njihovog stalnog tesbiha i veličanja Allaha, pa im je Allah otkrio da nije dovoljno samo to svojstvo da bi se izvršila uloga namjesnika, jer je namjesništvo zadatak koji podrazumijeva izgradnju, trud, kultiviranje i oživljavanje, i taj zadatak može izvršiti samo neko ko je stvoren od zemlje. Zadatak namjesništva na Zemlji je, dakle, povjeren onome čije porijeklo je ilovača, zemlja i voda.
Namjesništvo i izgradnja Zemlje čine istraživanje, izgradnju, nauku i pronalaske, koji su u službi čovječanstva, Božanskim zadatkom, a ne marginalnom ili sekundarnom stvari. Čovjek je stvoren da bude namjesnik, da upravlja zemljom, a ne da bude druga verzija ili kopija meleka. A namjesništvo znači izgradnju zemlje po Božijem zakonu i sistemu.
Tesbih, zikr i ibadet je sredstvo koje će čovjeku pomoći da izvrši zadatak i da bude strpljiv na njegovim posljedicama, iskušenjima i nedaćama. Veza sa Allahom je zbog nade, ljubavi, opraštanja, uspjeha i sreće na ovome i budućem svijetu. Čovjekovo namjesništvo ili hilafet na Zemlji nije samo u političkom smislu, već u širokom životnom, spoznajnom i ljudskom smislu.
Allah je prisutan i On je uvijek s nama, a nije odsutan, na šta aludiraju i Poslanikove riječi iz dove za putovanje: ”Allahumme Ente Es-Sahibu fi-s-seferi vel-halifetu fil-ehli – Allahu, Ti si Gospodar na putu i Čuvar u porodici!”
I ovo je vrlo blizu značenju da su Adem, alejhi selam, i njegovo potomstvo, naslijedili one koji su prije njih bili na Zemlji i koji su nered činili i krv prolijevali, kao što je došlo u ajetu: ”Gospodar tvoj je neovisan i pun milosti. Ako hoće, vas će ukloniti, i poslije vas one koje On hoće dovesti, kao što je od potomstva drugih naroda vas stvorio.” (El-En'am, 133.) Allahove riječi iz ovog ajeta: ”Ve jestahlif min ba'dikum – i poslije vas one koje On hoće dovesti”, upućuju na ovo značenje.
Postojanje prethodnih slučajeva na Zemlji koji su nasilje činili, pa su uništeni, očita je stvar, čak i ako se detalji i pojedinosti u vezi njih razlikuju. Strah meleka zbog stvaranja čovjeka temeljio se na viđenju, a ne samo na slutnji, a vanjsko značenje i kontekst ajeta upućuje na to da su neka stvorenja od krvi i mesa već živjela na Zemlji prije čovjeka, i zato su meleki poznavali krv i bojali se da će se ona prolivati i nakon stvaranja čovjeka.
I Allahovo upozorenje Ademu i Havi, ukoliko budu neposlušni Allahu, kad im je rekao: “Ali se ovom drvetu ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!” (El-Bekara, 35.), podrazumijeva moguće postojanje nekih zulumćara ranije, pa je Allah upozorio Adema i Havu da ne budu kao oni.
Imam Et-Taberi, El-Mes'udi, Ibn Kesir i drugi spomenuli su vrste koje su bile na Zemlji prije Adema. El-Mes'udi je rekao: ”Allah je stvorio 28 vrsta na Zemlji prije Adema, različitih oblika.” Kur'an nam govori da su džini postojali prije ljudi, a sa njima i neka druga stvorenja oko čijih imena su se historičari razišli.
Naučna istraživanja i otkrića fosilnih ostataka dokazali su postojanje bića koja su bila uspravna poput ljudi prije Adema, ali su imali manje lobanje i bila su manje inteligentna. Uključujući i tzv. neandertalca čije su kosti pronađene u mnogim arheološkim nalazištima u Evropi i na Bliskom istoku, i potvrđeno je da se njegova genetika razlikovala od genetike ljudi. A u planinama Carmel (Palestina) postoje mješoviti grobovi za obje spomenute vrste, što ukazuje na to da je ovo stvorenje ostalo na uskom području, i to u ograničenom periodu, a Allah najbolje zna. Bio je krvoločni varvar, na šta ukazuju gomile kostiju oko pećina i spilja, i nije imao porodicu u pravom smislu te riječi, niti je nosio odjeću i pokrivao svoje intimne dijelove. Nakon izvjesnog vremena, iz nepoznatih razloga, je uginuo.
Što se pak tiče čovjeka, odnosno Adema, kao Božijeg namjesnika na Zemlji, on je započeo svoj život kao usamljeni pojedinac, sve dok se njegovo potomstvo nije namnožilo, a tako će i završiti, na šta aludiraju ajeti: ”Na Dan kada će čovjek od brata svoga pobjeći i od majke svoje i od oca svoga i od drûge svoje i od sinova svojih – toga Dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti.” (Abese, 34.-37.) A u suri El-Infitar zajedno su spomenuti čovjekov početak i kraj: ”O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, Koji te je stvorio – pa učinio da si skladan i da si uspravan – i kakav je htio lik ti dao?” (El-Infitar, 6.-8.) Da bi se sura završila ajetom o Sudnjem danu: ”Dan kada niko nikome neće moći nimalo pomoći, toga Dana će vlast jedino Allah imati.” (El-Infitar, 19.)
Dakle, razumijevanje hilafeta ili namjesništva je vrlo široko i kur'ansko kazivanje o čovjeku kao namjesniku Božijem na Zemlji, potvrđuje da je čovjek političko biće.
Upravljanje je osnova kultiviranja i izgradnje, tako da je Adem upravljao mnogim poslovima, prije svega onima koji se odnose na porodicu, raspoređujući uloge i rješavajući probleme na odgovarajući način, i težio je upoznavanju zakona svemira oko sebe, koristeći blagodati koje mu je Allah podario, a prije svega blagodat uma, kao što je Allah, dželle šanuhu, rekao: ”Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.” (En-Nahl, 78.)
Kad ga je šejtan obmanjivao vlašću koja neće nestati, govoreći mu: “O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?” (Ta-ha, 120.), on je shvatio da mu je to značenje pokrenulo i uzburkalo osjećanja i strasti i da se, prije svega, šejtan obraćao ljudskom nagonu, a kada je spomenuo ”carstvo koje neće nestati?”, znao je da će ljudi težiti trajnosti svog autoriteta i vlasti, i da će uzroke nestanka vlasti odbijati, nekada mudrošću, a nekada bijesom i tiranijom.
Uzrok stradanja prijašnjih naroda je nered i nepravedno ubijanje, a osnova za uspjeh je očuvanje prava i reformi, na šta aludira ajet: ”Uistinu, čovjek se uzobijesti, čim se neovisnim osjeti.” (El-‘Alek, 6.-7.) Zato Allah pomaže pravdu i pravednog vladara makar on bio i nevjernik, a ne pomaže zulum i nepravednog vladara makar on bio vjernik.
Čovjek je biće sklono radoznalosti i čuđenju koje ga podstiče na promatranja, stvaralaštvo, razvoj, napredovanje i učenje, što je tajna otkrivanja univerzuma, akumulacije znanja i njegove cirkulacije među narodima i jedan od uvjeta za uspjeh namjesništva.
Namjesništvo ne znači vlast i dominaciju nad ljudima, pa zašto onda dio svog života provodim u bavljenju drugim ljudima, optužujući ih i klasificirajući? Zar nije časnije i bolje da svoju misiju namjesnika Božijeg na Zemlji ispunjavam tako što ću sklanjati trnje s puta koje smeta ljudima, a njihov slučaj prepustiti Stvoritelju?
Nekad sam o namjesništvu razmišljao kao o posebnom značenju koje se odnosi isključivo na Adema, alejhi selam, ili na one s najvećom odgovornošću, a onda sam se sjetio riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za ono što vam je bilo povjereno…”, spominjući muškarca, ženu i običnog slugu.
Pitao sam se: Šta će se promijeniti u mojoj ličnosti, životu i odnosu prema stvarima oko mene ako steknem osjećaj da sam i ja zadužen ovom odgovornošću, bez obzira koliko ta odgovornost bila mala?! Da li ću, u tom slučaju, brinuti o njoj ili ću je zapostaviti, hoće li u tome biti moj spas ili moja propast?!
