Piše: Dr. Mustafa Mahmud / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prije hiljadu godina najveća čovjekova ambicija bila je komad zemlje i nekoliko grla stoke. To je tada bio ideal blagostanja. San tadašnjeg bogataša nije prelazio želju za raskošnom kočijom koju vuče konj, kako bi tako ušao u društvo uglednika i otmjene gospode.
Danas onaj ko posjeduje kočiju i konja u našem jeziku biva nazvan ”kočijašem” – gotovo sinonimom za niži sloj društva.
Uglednici i ”otmjeni svijet” odavno su zemlju zamijenili zgradama; potom su zgrade zamijenili kompanijama; kompanije su postale tek fascikla obveznica ili čekovnih knjižica, veličine džepa – kapital koji se umnožava jednostavnim ulaganjem u bilo koji profitabilan projekat.
Štale s blagom nestale su. Zamijenili su ih garažni saloni s Mercedesima. A kada su i te garaže postale previše obične, bogataši su ih prepustili ”raji” i narodu, dok su sami počeli posjedovati privatne avione, jahte i vlastite brodove.
A sutra, sasvim je izvjesno, avioni će postati imovina prosječnih ljudi, dok će se među pravim bogatašima isticati oni koji posjeduju rakete, svemirske brodove i satelite. Vikend-izlet tada će značiti – večera pod zvjezdama, na Marsu.
Vrijeme se okrenulo u svom vrtlogu, i ljudi su prelazili iz stanja u stanje zapanjujućom brzinom; davni snovi postali su danas dostupni gotovo svima. Biber i kardamom koje su brodovi prenosili iz Indije preko Rta dobre nade, na pogibeljnim putovanjima punim opasnosti, da bi se potom vagali zlatom i čuvali u riznicama zajedno s draguljima, pojavljujući se jedino na trpezama milionera. Isto tako i indijske svilene maramice o kojima smo čitali u domovima lordova u romanima Zole i Balzaka. Sve to danas je spalo na nešto što je dostupno običnom puku.
Biber i kardamom danas su začini siromašnih, a svilu su s tržišta potjerali najlon i poliester, pa je njena vrijednost pala na pola lire za maramicu, te je postala ukras dostupan i slugama i prodavačicama u radnjama. Svaki čovjek skromnih prihoda danas može doći do mnogih oblika raskoši o kojima su naše nane i dede mogli samo sanjati i od kojih bi im pošla voda na usta.
Ipak – bijeda je tu. Nesreća je još uvijek pravilo. Prigovor i nezadovoljstvo ispunjavaju novinske kolumne, pjesme, knjige, radijske vijesti; vidimo ih i na tamnim, namrštenim licima prolaznika, u njihovoj razdražljivosti i tjeskobi koja ispunjava njihove duše kojima sve smeta.
Ništa od onoga što je čovjek zamišljao kao izvor sreće nije ga usrećilo. Čim ostvari ono o čemu je sanjao, već mu se gadi i želi nešto drugo. Uvijek gleda u ruke drugih, potpuno slijep za ono što je u njegovim rukama. Zaboravlja svoju ženu, a poželi ženu komšije, iako je njegova ljepša i draža. Ali to je ona nezaista glad, požuda koja stalno iznova budi svoju proždrljivost i otvara apetit za zabranjenim i nepoznatim.
Allah nam u Kur'anu otkriva istinu koja objašnjava ovu neutaživu i trajnu ljudsku želju. On je stvorio dunjaluk s ovom prirodom i svojstvom – kao metâ’, prolaznu, potrošnu nasladu, kao što se navodi u ajetu: ”Život na ovome svijetu samo je prolazno uživanje (metâ’).” (Gafir, 39.)
Metâ’ je užitak koji se troši, koji se iscrpljuje; zadovoljstvo koje u samom času rođenja nosi sjeme vlastitog nestanka. U svakoj nasladi već leži zametak njenog kraja.
To je priroda koju je Allah odredio za dunjaluk, jer ga je stvorio kao svijet prolaznosti, a ne trajnog prebivališta. Zato je svaka naslada u ovom svijetu nestalna i prolazna. Allah nije htio da ove naslade budu istinske, trajne radosti, već ih je odredio kao iskušenje za ljudska srca; kao izazov kojim se ispituju čestitost, plemenitost, čednost i iskrenost iskrenih i predanih Allahovih robova.
Onaj ko ovo spozna doživjet će istinsko olakšanje i prestati s ovom histerijom koja ga baca iz jedne žudnje u drugu, vodi ga iz jedne želje u vatru sljedeće i vuče iz ludila u novo ludilo.
Takav čovjek će se smiriti i smiriti svoju dušu; potrudit će se da ukroti svoje strasti i očisti svoje srce, te da radi za onaj svijet koji je Allah obećao svim svojim poslanicima – svijet u kojem su
užici istinski, a patnja stvarna.
On neće žaliti za užicima ovog svijeta koje će propustiti, jer je potpuno spoznao, kroz iskustvo i praksu, da su to varljive naslade koje mu izmiču iz ruku poput fatamorgane. Čitao je historiju i zna da bogatstvo Karunovo danas, preračunato u sadašnji novac, ne prelazi više od nekoliko stotina funti. Tako su procijenjene sve njegove riznice u funtama sterlinga. A koliko je onih koji danas posjeduju stotine i hiljade funti, a opet kukaju zbog siromaštva i proklinju dan kad su se rodili – iako su, prema historijskim mjerilima, bogatiji od Karuna.
To je trajna obmana. Sanjaš da posjeduješ zemlju, a odjednom zemlja posjeduje tebe i ”kruniše” te za svog slugu. Mislio si da će te novac osloboditi potreba, a on ti otvara vrata novih zahtjeva i vodi te u još veće ovisnosti. Što više stekneš, potrebnije ti je više da čuvaš i osiguraš ono što već imaš. Čim stekneš milion, potrebna su ti tri miliona da bi ga čuvao i osigurao – i tako taj krug ide u nedogled. To je priroda našeg varljivog svijeta u kojem smo stavljeni na ispit. Svi to znamo, a opet pouku ne uzimamo.
