Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Govoreći o zastrašujućoj kazni koja je zadesila narod Luta, alejhis-selam, narod koji je bio ogrezao u homoseksualizmu, Uzvišeni Allah kaže: ”I njih je zadesio strašan glas kad je Sunce izlazilo, i Mi smo učinili da ono što je gore bude dolje, i na njih smo kao kišu grumenje od skamenjene gline sručili – to su, zaista, pouke za one koji posmatraju.” (El-Hidžr, 73.-75.)
Nakon što je opisao strahotu njihove kazne, Uzvišeni završava riječima: ”To su, zaista, pouke za one koji posmatraju.” (El-Hidžr, 75.)
U ovom ajetu upotrijebljen je izraz ”mutevessimun” koji je u prevodu Kur'ana na bosanski jezik preveden u značenju: ”oni koji posmatraju”. Međutim, to značenje tek djelimično obuhvata dubinu ove riječi. Islamski učenjaci pojašnjavaju da ona označava one koji duboko promišljaju i iz onoga što vide izvlače pouku.
El-mutevessimun su izrazito pronicljivi ljudi, oni koji u stvarima i događajima uočavaju znakove koje drugi ne mogu uočiti, razmišljaju o njima i iz njih uzimaju pouku.
Izraz ”u tome” (فِي ذَلِكَ) odnosi se na cjelokupno kazivanje koje započinje riječima Uzvišenog Allaha: ”I obavijesti ih o gostima Ibrahimovim…” (El-Hidžr, 51.)
Ovo kazivanje u sebi sadrži brojne znakove i pouke. Među tim znakovima jeste dolazak melekâ u kuću Ibrahima, alejhis-selam, kao počast njemu; zatim radosna vijest o rođenju sina (Ishaka) koji će biti obdaren znanjem; kao i Allahovo obavještavanje Ibrahima, alejhis-selam, o onome što će zadesiti Lutov, alejhis-selam, narod.
U tome je i znak Allahove pomoći Lutu, alejhis-selam, putem meleka, njegovog spašavanja i spašavanja njegove porodice, kao i znak potpunog uništenja njegovog naroda i njegove žene, zbog toga što je bila na strani onih koji su se odali upropaštavajućem grijehu homoseksualizma.
U ovom kazivanju nalazi se i jasan znak sljepoće onih koji su zalutali pred svjetlom Upute, kao i znak Allahove srdžbe prema onima koji ustrajavaju u poricanju i neposlušnosti prema poslanicima. Ujedno, u tome je i poniženje za one koje opomene i pouke nisu odvratile, jer su se spustili ispod stepena razumnog promišljanja i ispravnog zaključivanja.
Islamski učenjaci ističu da ovo kazivanje u sebi nosi i jasnu aluziju na mušrike Mekke koji nisu uzeli pouku iz sudbina prethodnih naroda, iako su znali vijesti o njima i vidjeli njihove tragove, upozoravajući da ih može zadesiti ono što je zadesilo i one prije njih. Isto upozorenje odnosi se i na svakoga ko krene putem grijeha, nemara i okretanja od Istine.
Osim termina ”mutevessim” u islamskoj literaturi se, za pronicljivost, koristi i izraz ”firaset”. To je pronicljivost koja se ne daruje osim onome ko isprazni svoje srce od briga dunjaluka, ko ga očisti od nečistoća grijeha i lošeg ahlaka. Tek kada se srce tako pročisti i rastereti, ono biva nadahnuto i duhovno prosvijetljeno.
U tom smislu su i riječi Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma: ”Ko god bi me nešto upitao, odmah bih prepoznao da li je učen (fakih) ili nije.”
Prenosi se i da je hazreti Omer, radijallahu anhu, primio skupinu ljudi iz plemena Mezhidž, među kojima je bio i Malik ibn Haris el-Ešter. Omer ga je dugo i prodorno posmatrao, pogledom koji prodire ispod vanjštine, pa je upitao: ”Ko je ovaj?” Rekli su: ”Malik ibn Haris.” On tada reče: ”Šta je s njim, Allah ga ubio?! Ja u njemu vidim težak i koban dan za muslimane.”
I doista, u vremenu smutnje, tokom hilafeta hazreti Osmana i hazreti Alije, desilo se ono čega se hazreti Omer pribojavao.
Također se prenosi da je hazreti Osman, radijallahu anhu, primio jednog od ashaba, koji je prethodno prošao kroz pijacu i pogledao neku ženu. Kada ga je Osman pogledao, rekao je: ”Zar neko od vas ulazi kod mene, a u njegovim očima je trag grijeha” Ovaj ashab je začuđeno upitao: ”Zar ima objave nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?” Hazreti Osman odgovori: ”Ne, nego znaci (dokazi), pronicljivost i iskrenost.”
Takvih primjera je mnogo među ashabima i tabi'inima, radijallahu anhum. Njihova pronicljivost nije bila obična ljudska sposobnost, već Allahov dar živom vjerničkom srcu, kao što se navodi u predaji: ”Čuvajte se pronicljivosti vjernika, jer on gleda Allahovim svjetlom (nurom).” (Et-Tirmizi)
Njihova srca bila su ogledala istine, a pogledi prosvijetljeni svjetlom bogobojaznosti mogli su razlikovati istinu od laži, iskrenog od munafika te prepoznavati znakove koje običan čovjek ne može uočiti.
Odlike živog srca
Onaj čije je srce živo ne ide kroz život ravnodušno. Svaki prizor i svaki događaj za njega je opomena i podsjetnik. Kada vidi tamu, sjeti se tame kabura. Kada osjeti neki užitak, prisjeti se užitaka Dženneta. Kada vidi nekoga da se smije grijehu, sažali se nad njegovim stanjem na ahiretu. A kada vidi pokornog čovjeka u oskudici, obraduje se njegovom budućem (vječnom) užitku u Džennetu. Takvo srce ne živi samo u sadašnjem trenutku, ono iza svakog prizora vidi vječnost.
Među ljudima živih srca bio je i slavni emevijski halifa, Omer ibn Abdul-Aziz. Naime, kada je Omer ibn Abdul-Aziz putovao na hadž sa halifom Sulejmanom ibn Abdul-Melikom, u jednom trenutku počelo je da sijeva i grmi, pa se Sulejman prepao i upitao je Omera: ”Jesi li doživio noć sličnu ovoj?” Omer je odgovorio: ”Vođo pravovjernih, ovo je glas Allahove milosti, kako bi se tek prepao da si čuo glas Njegove kazne.”
I Hasan el-Basri je bio od onih koji su posjedovali živo srce. Prenosi se da mu je jednom donesen ibrik s vodom da se njome iftari. Kada ga je primakao ustima, zaplakao je i rekao: ”Sjetio sam se želje stanovnika Vatre kada će dozivati stanovnike Dženneta, govoreći: “Prolijte na nas vode ili nešto od onoga čime vas je Allah obdario!”, i sjetio sam se odgovora koji će im biti dât: ”Allah je to dvoje nevjernicima zabranio.” (El-A'raf, 50.)
Živo srce daruje život oku
Živo srce daruje život i oku i tada pogled ne ostaje samo na površini stvari, već prodire u njihovu suštinu, razabire pouku iza prizora i čita poruku skrivenu u svakodnevici.
Govoreći o jednom od svojih promišljanja, koje može shvatiti samo onaj ko ima živo srce, Ibnul-Dževzi, rekao je: ”Primijetio sam da svako ko se o nešto spotakne ili posklizne po kiši, instinktivno pogleda u ono zbog čega je pao. To je priroda utkana u čovjeka: ili da bi se toga čuvao ako mu se ponovo nađe na putu, ili da bi – i pored svoje opreznosti i razuma – shvatio kako mu je promakla zaštita od toga. Iz toga sam uzeo pouku i rekao sebi: ‘O ti koji si se mnogo puta spotakao – zašto ne pogledaš šta te to obara, pa da se od toga sačuvaš? Zašto sâm sebi ne ogadiš taj pad, makar mislio da si razborit i oprezan?”’
To je pogled živog srca: iz običnog posrtaja uzima pouku za život, iz poskliznuća tijela uzima pouku za poskliznuće duše. Jer onaj ko se ne zaustavi nad svojim padovima, osuđen je da ih ponavlja.
Čitanje Božanskih poruka
Onaj čije srce je živo zna čitati skrivene poruke svoga Gospodara. Kada ga Allah počasti nekom pokornošću, on se ne zadovoljava samim djelom, nego se zapita: Kojim me je dobrim djelom Allah nagradio ovom pokornošću? Je li to zbog pozivanja na dobro? Zbog noćnog namaza? Zbog truda da se pomogne muslimanu u potrebi? Zbog oprosta onome ko me je uvrijedio? Zbog odgode duga onome ko je u teškoći?
Tada se vraća unatrag, prelistava traku svojih sjećanja, kako bi prepoznao dobro koje je bilo povod novoj blagodati – pa ga ponavlja, i tako uživa istu nagradu mnogo puta.
Allah je podario brojne plodove onome ko bdije na granicama svoga srca, čuvajući ga od neprijatelja, i ko u njega ne pušta ništa osim djela koja mu donose dobro, koja mu koriste i koja ga približavaju Allahu, dželle šanuhu.
Međutim, Allah je odredio da slast tih plodova ne osjeti svako, nego samo onaj ko je svoje srce očistio i svoju dušu uzdigao. Jer plodovi pokornosti nisu samo u nagradi na ahiretu; njihova slast počinje već ovdje, na dunjaluku – u prsima onih čija su srca živa.
