Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Tokom bitke na Hendeku, dok su ashabi kopali tranšee naišli su na veliki kamen koji nisu mogli ni razbiti ni izvaditi. Požalili su se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on došao na to mjesto, uzeo je kramp i uz riječi: ”Bismillah!”, udario u kamen. Iz kamena je sijevnula varnica i jedna njegova trećina se razbila. Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allahu ekber! Dati su mi ključevi Šama (tj., Šam će biti naš). Allaha mi, kao da sa ovog mjesta gledam njegove crvene palače.”
Zatim je drugi put udario u kamen, razbivši drugu trećinu kamena i rekavši: ”Allahu ekber! Dati su mi ključevi Perzije. Allaha mi, ja sa ovog mjesta vidim Medain (Ktesifon) i vidim njegov bijeli dvorac.”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udario je i treći put u kamen, razbivši njegovu posljednju trećinu i rekavši: ”Allahu ekber! Dati su mi ključevi Jemena. Allaha mi, ja sa ovog mjesta vidim kapije Sane.”
Ovdje nam se čini logičnim postaviti pitanje: Zašto je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, baš u tom teškom trenutku najavio ashabima ova velika osvajanja Šama (Bizantije), Perzije i Jemena?
Muslimani su tada bili malobrojni, skoro sva arapska plemena su se okupila protiv njih, a osim toga, jevrejsko pleme Benu Kurejza izdalo je ugovor i savez sa muslimanima i udružilo se sa Kurejšijama i ostalim mušricima. Muslimani nisu imali hrane i nisu bili sigurni, ni oni ni njihove porodice, i svi su se kladili da su to posljednji dani islama i muslimana.
Opisujući to stanje, Uzvišeni Allah, objavio je: ”Kad su vam vojske došle i odozgo i odozdo, i kad su oči vaše bile uprte jedino u neprijatelja, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali – tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti goré uznemireni.” (El-Ahzab, 10-11.)
To teško opsadno stanje natjeralo je vođu munafika Abdullaha ibn Ebi Selula, da izgovori svoje poznate riječi: ”Muhamed nam obećava osvajanje Perzije i Bizantije, a niko od nas se ne osjeća sigurnim otići da obavi nuždu.” Ove riječi su dovoljne da ubiju moral bilo koje vojske. Međutim, vođa munafika i smutljivac Ibn Selul je zaboravio da to nije bilo koja vojska, već ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji, kada su čuli ove radosne vijesti iz usta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od silne radosti su uzvikivali tekbire kao da su se te velike pobjede i osvajanja već dogodila i kao da su pobjedonosno ušli u gradove i dvorce koje je spomenuo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Zato nikakvi smutljivci i munafici nisu mogli poljuljat vjeru koja je ispunila srca ashaba i njihovo ubjeđenje (jekin) bez granica.
Mi danas imamo priliku gledati vlastitim očima šta znači i kako izgleda čvrsto vjerovanje i ubjeđenje bez granica kojem se divi cijeli svijet, kod malobrojne skupine muslimana i mudžahida Gaze, koji su okruženi neprijateljima sa svih strana, opsadom, razaranjem, glađu i žeđu.
I da stvar bude još teža i gora, muslimani Gaze nisu suočeni samo sa jednim Abdullahom ibn Selulom, već sa mnoštvom kolovođa munafikluka iz muslimanskih redova, koji su stali na stranu cionističkih okupatora, terorista i zločinaca, pomažući ih naoružanjem, vojnom opremom, odjećom, namirnicama, a istovremeno uskračujući sve to muslimanima Gaze koji se nadljudskim snagama bore protiv cionističkog okupatora i njegovih saveznika.
No, bez obzira na teško i gotovo bezizlazno stanje, Allahovo obećanje će se sigurno ispuniti, a ono glasi: ”Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći – onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: “Gospodar naš je Allah!” A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan.” (El-Hadž, 39-40.)
Nevjernici i munafici zaboravljaju da je snaga ideje jača od snage oružja, jer onaj koji nosi ispravnu, živu ideju, pogotovo ako je ta ideja vjera koju je Uzvišeni Stvoritelj objavio, on ujedinjuje ljude na istini, čak i ako ne posjeduje uzroke i sredstva snage i moći. A onaj koji nosi pogrešne i zabludjele ideje, on je čovjek koji uništava i ruši, i ljudi se neće okupiti oko njega, već će ga, prije ili kasnije, napustiti, čak i ako ima sve uzroke snage i moći na svojoj strani.
