Rahmetli Mubera Mujagić je još 1985. godine tražila da se “Gorski vijenac” i “Smrt Smailage Čengića” izbace iz školskih programa
Početkom 1985-svi jugoslovenski mediji su pisali o njoj.
Povod je bilo njeno pismo koje je beogradski “NIN” objavio u kojem je tražila da se iz školskog programa izbace Njegošev “Gorski vijenac” i Mažuranićev spjev “Smrt Smailage Čengića”, jer šire mržnju prema Muslimanima i vrijeđaju ih…
I na sastanku podružnice pisaca Sarajeva i Aktiva saveza komunista u povodu rasprava o nastavnim planovima i programima književnosti za osnovne i srednje škole izjasnila se profesorica Mubera protiv Njegoševog Gorskog vijenca i spjeva Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, piše Argument.
– Stojim iza svojih riječi, s razlogom i obzirom da je najmanja posljedica lošeg vaspitnog utjecaja tih djela na mnoge generacije upotreba riječi kao bula, Vlah, Turčin, u odnosu na teže ekscese koji se mogu javljati, naročito u višenacionalnim sredinama.-
Zatim je nudila objašnjenja kroz stihove iz ovih djela:
– “Nekrstu se gore usmrđeše… odža riče na ravnom Cetinju… zaudara zemlja Muhamedom… kako smrde ove poturice… Ako se nekima kosa diže na glavi zbog mog prijedloga, ima ih više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova” – napisala je Mubera, prenosi Argument.ba.
“Smatram, objasnila je, da kod neuke djece i neadekvatnih interpretacija ovih djela u takvom ranom uzrastu može da stvori animozitete prema drugim ljudima i narodima, sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo nisu rijetke identifikacije između Turaka i muslimana, pa još ti tadašnji Muslimani treba da “iskupljuju grijehe za onih 500 godina pod Turcima“.
-Takva etička poruka djela nije uredu. Na takvim se porukama mogu da uče svi budući nacionalisti raznih boja, reagujući utukom na utuk. I takvih je pojava bilo iz bliže prošlosti. Moja je intervencija išla samo u tom smjeru – objašnjavala je profesorica Mubera svoje namjere.
I kako je završila Mubera?
Nakon tog pisma NIN-u, nastala je ideološka haranga na Muberu. Morala je napustiti školu u kojoj je predavala.
Praktično, našla se na ulici. Na nju se digla kuka i motika Jugoslavije, posebno kvazipisci iz istog naroda iz koga je potjecala!
Ostala je bez posla, i ničije zaštite.
Ne čude me Srbi i Hrvati, ali čude Bošnjaci što je nisu uzeli u zaštitu.
Četiri godine prije nego će maja 2008. preseliti na Ahiret, Mubera Mujagić živjela je u teškoj bijedi u Sarajevu bolesna, gladna, bez struje, vode, grijanja, telefona, penzije, zdravstvenog osiguranja i novca, zaboravljena od svih.
Mubera nije bila samo nastavnica Srpskohrvatskog jezika, nego vrhunska inelektualka i pjesnikinja, sa brojnim evropskim nagradama i knjigama koje su prevedene na desetine jezika, zbog čega je primljena u Evropsku akademiju nauka.
Bila je učesnik međunarodnih, saveznih i republičkih književnih manifestacija, simpozija, kao pjesnik prevodilac i esejista, književni kritičar, a njezini radovi prevođeni su i objavljivani u međunarodnim i našim antologijama.
Tako je završila svoj životni put autorica 14 knjiga, članica Evropske akademije nauka, dobitnik četiri Velike zlatne medalje i trofeja Italije.
Bila je žena godine 2003. u Americi.
Na njenu dženazu niko iz Društva pisaca BiH nije došao.
Prošlo je 16 godina od njene smrti, a nema spomena na nju.
Zaslužila je da se bar jedna škola ili ulica u Sarajevu zove po njoj.
Tako je to kod nas Bošnjaka.
Mi Bošnjaci neprestano ponavljamo istu grešku i nepravdu. Uzdižemo do neba ljudski i karakterni šljam koji nas vodi u nacionalnu propast, a potiskujemo i uništavamo najveće intelektualne i patriotske dragulje u našem nacionalnom korpusu.
Nepravda od svoga naroda najviše boli.
Argument.ba
