U novom broju Preporoda objavljen je intervju sa sufijskim šejhom Seadom Halilagićem. U tom intervjuu najviše pažnje posvećeno je djelovanju, kako ih Preporod naziva, “paratekija”, sufijskih tekija koje ne pristaju biti dio Tarikatskog centra. U nastavku prenosimo najzanimljiviji dio intervjua sa Seadom Halilahićem.
“Paratekije“ i komunikacija s njima
PREPOROD: Kako je nastao Tarikatski centar?
ŠEJH HALILAGIĆ: Tarikatski centar je formiran 30. maja 1977. godine, nakon sastanka predstavnika Islamske zajednice: predsjednika Sabora IZ Hamdije Ćemerlića, predsjednika Starješinstva Ahmeda Smajlovića i 25 predstavnika tarikatskih redova. Njegova nadležnost, što je potvrđeno Uredbom Islamske zajednice iz 2012. godine, jeste zikr i iršad uz koordinaciju rada sa drugim organima i institucijama Islamske zajednice. Ranije je, tačnije 12. marta 1952. godine, donesena jedna neosmišljena, ali i iznuđena odluka Vakufsko-mearifskog vijeća o zabrani rada tekija. Sve tekije na području BiH bile su zatvorene. To je rezultiralo ne samo stagnacijom tarikatskih redova, već i njihovim povlačenjem iz javnosti u zatvorene krugove, u ilegalu, što je dovelo i do nepovjerenja prema Islamskoj zajednici. Odluka o zabrani njihovog rada ukinuta je na sjednici Sabora Islamske zajednice 30. marta 1989. godine i tekije su vraćene u okrilje IZ. U to vrijeme bilo je 40 medžlis-i zikrova, a među njima samo pet aktivnih tekija. To može nekome izgledati kao obična administrativna procedura, ali riječ je o potezima dugoročnog i veoma važnog karaktera, koji su bitni i za naš identitet i za jedinstvo muslimana u BiH.
PREPOROD: Koliko je danas tekija pri Tarikatskom centru?
ŠEJH HALILAGIĆ: Trenutno imamo 80 tekija i medžlis-i zikrova. Nakon agresije je napravljeno 28 novih tekija, a neke su još uvijek u procesu izgradnje. Tarikatski redovi pripadaju ehl-i sunnetskom pravcu, a trenutno su prisutni kaderijski, nakšibendijski, rifaijski, halvetijski, čištijski i šazilijski tarikat. Tarikati slijede hanefijski mezheb i fetve Islamske zajednice te maturidijsku akaidsku školu. Prisutan je i mevlevijski tarikat, ali, nažalost, nije u sklopu Tarikatskog centra. Također, nekoliko tekija ili grupa ne žele sagledati važnost izgradnje zdravog, jedinstvenog, jakog sistema i drže se postrani, tako da postoji i oko 20 tekija koje nisu pri Tarikatskom centru.
PREPOROD: Gdje se nalaze te tekije koje su van sistema i bez bilo kakvog nadzora?
ŠEJH HALILAGIĆ: Moram naglasiti da Islamska zajednica, a ni pročelnici Tarikatskog centra nikada nisu uvjetovali da se pristupi Tarikatskom centru i uvijek se tražio razgovor na ravnopravnoj osnovi. Niko nema glavnu riječ ili moć ekskluzivnih odluka. Želi se zajedničkim radom doprinijeti unapređenju rada svih tarikatskih institucija i postići sistem koordinacije sa IZ, kako bi sve vjerske aktivnosti bile na korist svim ljudima, a posebno muslimanima. Ne znam tačan broj tekija van Islamske zajednice, jer moj odlazak u njih značio bi i davanje podrške njihovom radu. Imam veoma lijepe odnose s tim ljudima, jer su to zaista dobri vjernici, čestiti i edebli ljudi, ali jednostavno ne smatram korisnim za bilo koga njihovo odbijanje da budu dio Tarikatskog centra, kao jedine legalne i legitimne institucije tarikatskih redova. Neke se nalaze u Sarajevu, Zenici, Visokom, na području Tuzlanskog muftijstva itd.
PREPOROD: Šta je s tekijom ispod Žute tabije, koju neki pogrešno nazivaju nasljednicom Isa-begove tekije na Bentbaši?
ŠEJH HALILAGIĆ: Napravljena je mimo Tarikatskog centra i znanja Islamske zajednice i riječ je, po arhitektonskom rješenju, o replici Isa-begove tekije. S obzirom na dugotrajnu duhovnu povezanost Sarajeva i turskog grada Konya, iz kojeg potječe mevlevijski tarikat, odlučeno je na nivou vlasti da se gradi tekija u Sarajevu. Koliko je meni poznato, predstavnici Općine Stari Grad i Grada Sarajeva sa Semihom Borovac su s Općinom Seldžuk u Konyi postigli dogovor o obnovi tekije. Uz svo dužno uvažavanje ovlaštenja koje je neko dobio za organizaciju zikra i djelovanje, a čemu je sigurno prethodio dugotrajni rad, učenje i usavršavanje, želimo da to djelovanje na području BiH bude u koordinaciji s ostalim tarikatskim redovima i uz poštivanje svih važećih akata kojih se pridržavamo u radu a prije svega Ustava IZ, odluka Rijaseta IZ i statuta Tarikatskog centra.
PREPOROD: Znači, ova tekija nije vakuf Islamske zajednice. Prema mojim informacijama veliki broj tekija nisu vakuf. Zašto se tekije ne uvakufljuju kao džamije?
ŠEJH HALILAGIĆ: To jeste jedan nedostatak i na jednom od zadnjih sastanaka Tarikatskog centra problematizirali smo to pitanje. Moraju se donijeti pravilnici o izgradnji tekija i njihovom uvakufljavanju. Naravno, do skoro ni Islamska zajednica nije imala pravilnik o izgradnji džamija. Smatram da sve tekije moraju biti vakufi u okviru nadležnosti Vakufske direkcije Islamske zajednice, date na korištenje i upravljanje Tarikatskom centru. To stoji i u jednom članu Uredbe o tarikatskim redovima te prilikom izgradnje novih tekija to ćemo poštovati. Jedino na taj način će se tekije trajno staviti na raspolaganje svim muslimanima, da imaju koristi od njih svi, a ne samo pojedinci kao dio privatnog vlasništva. Nažalost, vrijeme zabrane tekija, ali i ovo ratno i postratno vrijeme ostavilo je prostora za neuređenost i različite negativne pojave. Vakufnama ove, Hadži Sinanove tekije, izgorjela je davno još 1697. godine, ali je ona vakuf, kao i tekija na Buni, tekija na Mejtašu, u Vukeljićima, tekija uz Jeni džamiju u Travniku, tekija šejha Numanagića u Visokom, tekija u Tuzli, u Olovu, Živinicama i drugim mjestima.
