Piše: Mehmed Pargan / Podrinje.online
Da li znate da je i danas nastavljena diskriminacija djece u Bosni i Hercegovini?
Da u pola zemlje djeca nemaju pravo da uče svoj maternji bosanski jezik!!!
Znate li da djeca nastavu pohađaju u pomoćnim vakufskim objektima, mektebima prilagođenim za instruktivnu nastavu, koje je ustupila Islamska zajednica, jer vlasti ovoga entiteta ne dopuštaju ni jednu drugo vrstu ni način organizacije?
Znate li da jedan motokultivator može platiti jednogodišnju plaću profesora koji mjesecima ne prima plaću a uči djecu bosanskom jeziku, negdje u Podrinju – a podijelili smo hiljadu motokultivatora, a za profesore nemamo novca?
Znate li da jedna vaša fasada kuće može platiti dvije godine profesora historije, koji je nezaposlen, a djeca u Vlasenici uče da je Radovan heroj i oslobodilac?
Znate li da jedan blatobran vašeg BMW-a može platiti štampu knjige o zločinima i o masovnoj grobnici u Tomašici, u kojoj se nalazi tvoj brat, moj brat, njegov brat – a mi knjigu još nemamo i čekamo da nam to neko drugi riješi?
Znate li da jedna paklica cigareta može obezbijediti sendviče za cijelu sedmicu djetetu koje pješači 15 kilometara do škole u Cerskoj?
Znate li da samo jedan tretman kod kozmetičara osigurava mjesečnu stipendiju studentu iz Podrinja, koji sanja da studira u Sarajevu, a kada to ne uspije odlazi zauvijek iz Bosne?
Znate li da deset prosječnih “dijasporaša” k'o od šale može pokrenuti televiziju u Bijeljini i ne trpjeti nacionalističko silovanje već postojeće televizije koja naš ponos dovodi do đeriza, a sve to mi plaćamo?
Znate li da se već 20 godina vodi teška politička, ali i borba nekolicine uglednih intelektualaca da se ovo promijeni, ali vlasti ovoga entiteta sistemski sprječavaju upotrebu jezika?
Znate li da je SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti) iz Beograda prije 19 godina dala instrukcije Srbima, njihovim institucijama i zvaničnicima za negiranje bosanskog jezika, tvrdeći i naučno dokazujući da on ne postoji, time počinivši postratnu agresiju?
Znate li da se po tim instrukcijama u zadnje dvije decenije vodi kompletna srpska politika, usmjerava obrazovni proces, kreira nacional-šovinistički kulturološki koncept etničkog elitizma i izolacionizma?
Znate li da taj koncept izolacionizma počiva na potpunom isključivanju Bošnjaka, kroz onemogućavanje zapošljavanja u javni sektor, kroz nesudjelovanje u kulturnim manifestacijama, kroz onemogućen pristup javnim fondovima?
Znate li da i javni servis RTRS i privatni mediji Bošnjake u ovome entitetu smatraju prolaznom kategorijom, statističkom greškom i smetnjom – uspjesi Bošnjaka, život Bošnjaka, praznici poput Bajrama, za njih čak nisu ni informacija – Bošnjaci se tretiraju isključivo kada su incidenti u pitanju?
(Znate li da su Bošnjaci skoro u jednoj trećini finansijeri nekih privatnih TV kuća, koje u svojim info programima ne spominju najveći praznik muslimana Kurban-bajram, kao i 15 posto javnoga servisa, koji isijava netrpeljivost, čak plasirajući i govor mržnje prema Bošnjacima???)
Da li znate sve ove činjenice???
Ako znate sve ovo a ne reagujete, kako možete definirati svoje duhovno stanje?
Ako znate sve ovo a važnije vam je da trošite svoju energiju, prisustvo u javnom prostoru (Facebook, Twitter…) na beskorisnu tlapnju o tome ko u kome safu u džamiji sjedi, ili na izigravanje uloge novog selektora bh. Reprezentacije, mislite li da li bismo onda trebali potražiti neke odgovore isključivo u sebi?
Mogu razumjeti da nismo još reagovali protiv genocida u Mijanmaru, da nismo okupili bar 2.000 ljudi na trgovima u Sarajevu, Tuzli, Tešnju, ali ne mogu da shvatim, zašto nekoliko hiljada nevladinih organizacija, zašto hiljade profesora, zašto desetine hiljada učenika još niko nije organizovao i izveo na ulicu kao podršku djeci u Podrinju, Krajini, Posavini… (U Istočnoj Hercegovini bošnjačke djece i nema, jer je taj prostor skoro u potpunosti etnički očišćen – a većina nas to i ne zna, niti nas interesuje).
Da li smo se predali?
Da li smo prepustili zemlju isključivo nekolicini političara da se oni brinu o njoj, imajući onda opravdanje za svoju nezainteresovanost i za nedjelovanje, odnosno jake argumente za njihovu nesposobnost?
Kada smo to mi djelovali?
Kada smo progovorili o tome?
Kada smo pomogli da se spriječi diskriminacija?
Kada smo bilo šta uradili?
Gdje je pokrtet za zaštitu prava djece povratnika – da li je ikada napravljen?
Gdje je fond za finansiranje nastavnika koji ne mogu dobiti zaposlenje u RS-u, da li je on napravljen?
Naravno da ništa nije napravljeno, jer je mnogo lakše prodavati lafinu na Baščaršiji, a za nju od ambasada i drugih donatora dobiti za preživljavanje!!!
Gdje je mreža nevladinih organizacija koje će se baviti tim pitanjima, diskriminacijom djece, sprječavanjem obrazovanja, govorom mržnje vlasti entiteta?
Je li iko od nas nazvao prijatelja koji živi u RS-u i pitao da li išta može utjecati da se to promijeni?
Da li ste on slaže da treba djecu diskriminirati, da treba Bošnjake isključivati iz društvenog života?
Ili je pak, svima nama mnogo lakše da bez odgovornosti za izrečeno, bez analiziranja i bez prethodnog znanja optužimo bilo koga i okrivimo ga za postojeće stanje?
Da li si ti dragi prijatelju Srbine, koji živiš u RS, ikada upitao nekoga od svojih prijatelja zašto srpska politika forsira diskriminaciju i kada će to biti zaustavljeno, jer to je tekovina nedemokratskih društava, a mi želimo u Evropu?
Dragi moji, možda možemo naći opravdanje za ono što nismo uradili, možda možemo naći argumente da popljujemo one koji ništa nisu uradili – možda oni i jesu krivi jer nužno nose dio odgovornosti, ali najteži proces u svakom životu, pa i u životu našega društva (ne samo jednoga naroda) je pogled u ogledalo, suočavanje sa samim sobom!!! Danas je diskriminisano dijete u Konjević Polju i Vrbanjcima, u Kozarcu i Janji, sutra je vaše dijete na redu!!! Ne možemo baš svi u toj situaciji otići iz ove zemlje – neko će ostati i biti žrtva. Možda baš mi!!!
Možete biti i ljuti nakon čitanja ovoga teksta. Možete reći da umanjujem nečiju odgovornost i prenosim je na nas “obične”. Možete ignorisati poruke, ali i sutra ujutro, oni koji čine da Bosna bude cjelovita i multietnička (a to su djeca bez prijevoza, kuhinje, čiji je babo nezaposlen, a mama bez mogućnosti emancipacije i dostizanja rodne jednakosti, a sa jedinom željom da ostanu svoji na svome) – oni će doći u školu i pristajati na reducirane uslove života, da bismo mi mogli imati zemlju od Une do Drine. (Da bismo psovali avnojevske temelje te zemlje kada izgubi od Kipra!!!) Ako ta djeca napuste svoje domove sa svojim roditeljima, i dođu u toplinu sarajevske, tuzlanske ili neke druge nezainteresiranosti, ako odu izvan zemlje, Srbija će biti na Kozjoj ćupriji i na Banj Brdu. Onda naši safovi neće biti prazni samo u Begovoj džamiji…
Zapitajte se koliko smo krivi mi!!!
Zapitaj se koliko si mogao učiniti TI!!!
Dragi čitaoci, možda niste znali sve te činjenice. Sada ih znate!
Zate li da se ni nakon ovoga teksta neće ništa promijeniti – mi živimo život po principu: ako mi moramo djelovati, ne mora se ni mijenjati.
