Piše: Mirza Sadiković
Još su svježe slike događanja od 7. maja 2001. godine u Banjoj Luci, kada je više stotina ljudi onemogućilo postavljanje kamena temeljca za Ferhadiju džamiju. Kamenovali su vjernike pristigle iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, brojne strane i domaće uzvanike, zgradu Medžlisa Banja Luka, zapalili zastavu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i nekoliko autobusa kojim su brojni Bošnjaci došli na svečanost.
Šezdesetjednogodišnji Cazinjanin Murat Badić je, nakon što je pogođen kamenom, pao u komu, iz koje se nije probudio. Badić je tog 7. maja došao u Banju Luku da bude učesnik svečanosti povodom početka radova na obnavljanju džamije koja je bila pod zaštitom UNESCO-a. Želio je da kao pojedinac doprinese “oživljavanju” svjetskog dragulja sagrađenog 1579. godine i remek-djela arhitekture.
Petnaest godina kasnije svečano će biti otvorena obnovljena Ferhat-pašina džamija. Ali, ko se još sjeća Murata Badića, njegove tragične smrti i puta kojim je prošla njegova porodica?
“Sve vrijeme živimo s bolom i tugom, ali i dostojanstveno. Svaki 7. maj nas podsjeća na ono što se dogodilo i nije to lako preživljavati, nositi… Drago mi je i sretna sam što se otvara Ferhadija, posebno zbog Murata, znam šta bi to njemu značilo, ali žao mi je što nema pravde”, kaže Muratova udovica Selima Badić.
‘Moj Murat nije dionica’
Ne samo da ubice Murata Badića ni nakon 15 godina nisu poznate, nego je i sramna presuda na tužbu koju je porodica ovog krajiškog dugogodišnjeg gastarbajtera pokrenula protiv bh. entiteta Republika Srpska, jer njeni organi nisu onemogućili napade na vjernike i goste i Badićevo ubistvo.
“Bili smo više puta na sudu, ali od toga ništa. Osuđeno je nekoliko izgrednika na simbolične kazne, reda radi. Zločin i zločince i danas vješto sakrivaju i štite. Formalno pokazuju kako tragaju za njima. Mi smo nemoćni – nit’ osude za izvršioca ubistva, nit’ obeštećenja, što je tragično”, kaže Muratov sin Mujo Badić.
Badići su presudom dobili 36.000 konvertibilnih maraka (oko 18.000 eura) u dionicama, s rokom isplate od deset godina. Ministarstvo finansija RS-a donijelo je takvu odluku, obrazlažući to „da postupaju na osnovu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS-a, prema kojem Badići imaju vezu sa javnim dugom“.
Badići su uputili apelaciju nadležnom sudu, međutim, promjena nije bilo, pa je uslijedila apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.
“Imali smo obećanja za pomoć od institucija u [entitetu] Federaciji Bosne i Hercegovine, ali je nije bilo. U početku su dolazili, obećavali, kasnije je prestalo i to. A, šta će nama dionice, šta će nama to? Naš Murat nije bio dionica. Teško mi se sjetiti tih trenutaka, tih 20 dana, koliko je Murat ležao u komi. Da je tadašnji zamjenik visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Jacques Paul Klein dozvolio polijetanje helikoptera, da prevezemo Murata u Sarajevo, u Klinički centar, možda bi preživio…”, priča Selima Badić.
Proteklih 15 godina uz Badiće su bili banjalučki muftija i Medžlis Banja Luka.
‘Nas ubijaju polagano’
“Trudili su se i stalno bili s nama. Posjetili su nas polovinom aprila i obavijestili o svečanosti otvaranja Ferhadije, ali i obilježavanju godišnjice Muratove smrti, koju će upriličiti 6. maja. Posebnu pažnju i podršku dugujemo ranijem muftiji Edhemu ef. Čamdžiću i predsjedniku Medžlisa [Kasimu] Mujičiću. Mnogo nam je značila i znači”, kaže Selima Badić.
“Zbog boli i tuge, ali i sve nepravde kroz koju prolazimo već 15 godina, u Banju Luku, na svečanost otvaranja Ferhadije, ne mogu ići”, rekla je Selima, dodajući da više ništa i ne očekuje, “jer, svjesna sam, na ovom dunjaluku pravda je nedostižna”.
U porodici Badić nemaju ni želje da više o tome govore, da išta objašnjavaju. Teško ili nikako govore i novinarima.
Petnaest godina kasnije, ovog 7. maja, kažu kako će samo reći: “Murat je nestao u trenu, a nas ubijaju polagano. Jedina utjeha nam je što se otvara Ferhadija.”
Izvor: Al Jazeera
