Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Da nije bilo Osmanskog carstva, Arapski poluotok bi bio portugalska ili španska kolonija.
Da nije bilo Osmanskog carstva, Sjeverna Afrika bi bila kršćanska zemlja.
Da nije bilo Osmanske države i njenih časnih sultana, velikih mudžahida, Arapi bi sada bili
ili kršćani ili šiije.
Mnoge arapske zemlje bi postale možda čisto kršćanske, s provincijama i državama koje bi pripale Portugalu, Španiji, Francuskoj, Holandiji, Britaniji i Italiji, a ostale bi postale čisto šiijske države povezane s Iranom i Perzijancima.
Još nešto trebamo znati, broj poginulih osmanskih vojnika koji su pali u odbrani Jemena i dvije svete džamije, Ka'be u Mekki i Poslanikove džamije u Medini, od portugalskih, holandskih i engleskih invazija od 1517. do 1917. godine, veći je od broja poginulih osmanskih vojnika (šehida) u toku osmanskih osvajanja u Evropi.
Zatim, mnogi Arapi nepravedno optužuju Osmansku državu da je okupirala arapske zemlje, opljačkala njihova dobra, porobila i unazadila Arape, mada to nije istina.
Onima koji optužuju Osmansku državu za ove laži, postavljamo pitanje: Šta su Arapi postigli nakon pada Osmanske države do danas, a to je dug vremenski period, cijelo jedno stoljeće? Nisu postigli gotovo ništa osim što ih je Zapad decenijama kolonizirao, a rezultat toga je bio da su arapski narodi postali osiromašeni, neuki, porobljeni i podijeljeni na suparničke narode, plemena i sekte, ubijajući jedni druge. Pod Osmanskim carstvom oni su bili jedan narod, jedna zemlja i dijelili su istu sudbinu.
Zar nije nepravedno smanjiti 500 godina džihada i podizanja zastave islama samo na zadnjih 50 godina Osmanskog carstva?
Zar nije nepravedno ignorisati više od 100 miliona muslimana koji su posredstvom Osmanlija primili islam?
Zar nije nepravedno zanemariti ulogu Osmanskog carstva u sprječavanju širenja šiijske doktrine u arapskim zemljama?
Zar nije nepravedno vrijeđati jedinu državu koja je branila islamski Endelus i spasila mnoge Endelužane nakon što su protjerani, pa čak i oslobodila zemlje poput Tunisa i Alžira od španske okupacije?
Nije li nepravedno vrijeđati i napadati državu koja je sama odolijevala u više od 25 krstaških pohoda na islamski svijet, i to je država koja je odlagala okupaciju Alžira od strane Evrope 330 godina?
Nije li nepravedno vrijeđati državu čiji je posljednji sultan platio cijenu odbrane i čuvanja Palestine od cionista, gubljenjem trona?
I nije li nepravedno da arapski nastavni planovi i programi ne spominju osmanske sultane: Bajazida, Selima, Sulejmana el-Kanunija, Abdul-Hamida i da uče svoju djecu da su Osmanlije bili okupatori?
Nije li nepravedno da svoju djecu u nastavnim planovima i programima učimo prednostima francuskih osvajanja i britanskih i francuskih projekata, a učimo ih o negativnostima osmanske države?
Neka se Allah smiluje osmanskom sultanu Abdul-Hamidu II, koji je rekao: ”Znajte da, ako se povučemo iz arapskih zemalja, vi nećete znati za mir ni stabilnost sljedećih sto godina.” I bio je u pravu.
Čvrsto vjerujemo da je Osmanski hilafet nastavak islamskog hilafeta i da je ono što se dogodilo od strane nekih vladara ili vezira individualni postupci koji nikako ne mogu osporiti slavu i postignuća islamskog ummeta i islamskog hilafeta koji se proteže od Ebu Bekra, radijallahu anhu, do sultana Abdul-Hamida.
