Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Kada se Zemlja u komadiće zdrobi i kad dođe naređenje Gospodara tvoga, a meleki budu sve red do reda, I kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?! – i reći: ‘Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!'” (El-Fedžr, 23.-24.)
U sjeni ovog stravičnog i potresnog prizora čitamo veličanstveni ajet: ”I kad se tog Dana primakne Džehennem”, tj. ”I tog Dana Džehennem će biti doveden.”
Kao da taj zastrašujući prizor gledamo vlastitim očima, čije užase riječi ne mogu opisati. Eto, to je Džehennem, onaj isti Džehennem čije su postojanje poricali nevjernici, a nemarni i oholi mu se rugali. Sada je doveden, izložen pred očima nevjernika koji su poricali Sudnji dan.
U pogledu značenja riječi ”I tog Dana bit će doveden Džehennem”, u ovom ajetu, mufessiri imaju različita mišljenja. Neki kažu da se radi o stvarnom premještanju, jer je Džehennem, od svog stvaranja, bio na određenom mjestu, a na Sudnjem danu bit će doveden tamo gdje Allah želi, kako bi dočekao svoje stanovnike – nevjernike i velike grješnike.
Potvrđuje to i hadis od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Toga Dana bit će doveden Džehennem; imat će sedamdeset hiljada povodaca, a za svakim povocem sedamdeset hiljada meleka koji će ga vući.”
Druga skupina mufessira, međutim, smatra da Džehennem nikada ne napušta niti se odvaja od mjesta na kojem ga je Allah stvorio, te da nije sposoban za kretanje niti prenošenje.
Zbog toga oni pribjegavaju tumačenju (te'vilu) izraza ”bit će doveden Džehennem” i odvajaju ga od njegovog doslovnog značenja koje podrazumijeva pokret i premještanje.
Prema njihovom mišljenju, ”dovođenje Džehennema” znači da će biti otkriven i prikazan stvorenjima, da će biti predočen zabludjelim grješnicima, kako to potvrđuju i drugi kur'anski ajeti: ”I Džehennem će se zalutalima ukazati.” (Eš-šu'ara, 91.); ”I kada se Džehennem svakome ko vidi bude ukazao.” (En-Nazi'at, 36.)
U tom kontekstu, značenje ovih riječi je da je Džehennem otkriven i postao jasan, vidljiv svima, a ne da je bio na nekom mjestu pa odatle prenesen.
Naime, u arapskom jeziku, izraz ”dolazak” (el-medži’) može, osim doslovnog značenja kretanja, imati i značenje pojavljivanja i otkrivanja. Na to ukazuju i Allahove riječi: ”Došao vam je Poslanik, jedan od vas.” (Et-Tevba, 128.). To znači: pojavio se među vama, postao vam jasan i poznat, a ne da je bio na nekom drugom mjestu pa došao odatle među vas.
Ispravnije je, međutim, držati se doslovnog značenja i razumjeti da se dovođenje Džehennema odnosi na stvarno dovođenje, u značenju njegovog pokretanja i pomjeranja, vučenjem, kako je to i navedeno u vjerodostojnom hadisu. Tvrditi da će Džennet i Džehennem ostati nepomični na svojim mjestima i da se na Sudnjem danu neće dovoditi – tvrdnja je bez dokaza.
Jer, svijet ahireta, sa svim svojim događajima i stanjima, ne može se u potpunosti shvatiti i pojmiti našim ograničenim razumom i percepcijom, jer su zakoni i principi koji vladaju u onostranom svijetu zasigurno drugačiji od onih koji važe u ovom prolaznom, dunjalučkom životu.
Stoga je pogrešno izjednačavati pojave i zakone ahireta sa zakonima i pravilima dunjaluka. Osim toga, ni razum ni Šerijat ne ukazuju na bilo kakvu nemogućnost da se toga Dana i Džennet i Džehennem pokrenu i dovedu, naprotiv, to je sasvim u skladu s Allahovom moći i voljom.
U ovom ajetu spominje se samo dovođenje Džehennema, a ne i Dženneta, jer je svrha ove sure prijetnja i opomena onima koji su još na dunjaluku bili podsjećani, ali se nisu okoristili opomenom.
Allah, dželle šanuhu, pred čovjekovim očima iznosi taj potresni prizor dok je još na Zemlji, dajući mu priliku da se udalji od puta Džehennema, da izbjegne ono što vodi u njegove dubine, i da krene putem koji vodi u Džennet.
Kao da mu Gospodar poručuje: ”Još uvijek imaš vremena da kreneš Pravim putem, još uvijek su vrata pokajanja i Moje milosti i oprosta otvorena, pa požuri prije nego izgubiš svaku priliku i prije nego se ta vrata zauvijek zatvore.”
”Tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?!” (El-Fedžr, 23.)
Dakle, toga Dana, kada se Zemlja u komadiće zdrobi, kada se ljudi okupe pred Gospodarom svjetova da im se sudi, a meleki stanu u safove, i kada bude doveden Džehennem – tada će se čovjek sjetiti. Sjetit će se istine koju je znao, ali ju je odbacivao, i vjera će mu tad obuzeti srce, ali prekasno.
I evo ga sada – stoji ponizan i skrhan pred svojim Gospodarom, Onim u Kojeg nije vjerovao; a tu je i Džehennem, koji je poricao, sada pred njegovim očima, spreman i razbuktao. Toga Dana više nema mjesta ni okretanju ni oholosti, nema prostora za raspravu ni prepirku.
Taj čovjek koji je pohlepno i bezobzirno jeo nasljedstvo, koji je volio bogatstvo strastveno, koji nije ukazivao počast siročetu, niti je podsticao da se nahrani siromah, koji je tiranisao, širio zlo među ljudima i okretao se od istine, toga Dana će se sjetiti.
”A na šta mu je sjećanje?!” (El-Fedžr, 23.)
Sjetio se u času kada sjećanje više ne koristi, uočio je istinu u trenutku kada spoznaja više ne vrijedi. Stoga, kako bi mu sada, nakon što je sve postalo očigledno, mogla koristiti ta zakašnjela spoznaja i to sjećanje koje više ništa ne mijenja?
”I reći će: ‘Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!'” (El-Fedžr, 24.)
Ovaj nesretni čovjek izgovorit će ove riječi u očaju i dubokom kajanju, kada ugleda Džehennem pred sobom: ”Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!”
To znači: kamo sreće da sam još na dunjaluku činio dobra djela koja bi me spasila od Allahove srdžbe i pribavila mi Njegovu milost i zadovoljstvo.
Jer to je pravi život – onaj koji uistinu zaslužuje da se zove životom. To je vječni život, za koji se vrijedi pripremati, truditi i ulagati, a ne ovaj prezreni i prolazni dunjalučki život, u kojem čovjek obitava zajedno sa životinjama i crvima, zaboravljajući na pravi život na ahiretu.
Koja je vrijednost života ispunjenog mukom, trudom i naporom, a koji završava samo prividnom smrću, da bi onaj koji ga je živio potom bio podvrgnut teškom i preciznom obračunu? Koja je vrijednost života kojeg Stvoritelj opisuje kao igru i razonodu? Koja je vrijednost života koji kod Allaha ne vrijedi ni koliko krilo komarca i koji Uzvišeni upoređuje s biljem, koje i poslije natapanja vodom, ipak postane suho i vjetrovi ga raznesu?
Ova spoznaja budi čovjeka, podsjeća ga na neizmjernu važnost mudrog i promišljenog upravljanja vlastitim vremenom i trudom, te na nužnost da svaki trenutak koristi na najbolji mogući način – kako bi napor i trud ovoga svijeta postali priprema za vječni život, gdje se patnja i bol više ne ponavljaju.
Ko bi želio proživjeti nevolje i teškoće dva puta zaredom, nakon što je spoznao Istinu? Ko bi poželio ponoviti mukotrpan i težak dunjalučki život na ahiretu? Nema sumnje da nijedan mudar i razborit čovjek ne bi pristao na to, niti bi se dobrovoljno upustio u takvu bol i patnju, a ipak mnogi danas u svijetu čine upravo to.
Razborit i mudar čovjek je onaj koji preispituje i čisti svoju dušu, ulaže trud u ono što dolazi nakon smrti i koristi svaku priliku za dobro djelo. On shvata da je dunjalučki život samo most prema vječnom životu te pažljivo pohranjuje svoja dobra djela u ahiretske ”riznice”, pripremajući ih za nagradu koja nikada ne nestaje.
Zato, dok još imamo vremena, iskoristimo ga razumno i odgovorno, prije nego što nastupi Dan kada će svaki nesretnik, koji je život na dunjaluku proveo u igri i zabavi, daleko od Allahove upute, zavapiti: ”Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!”
To je želja ispunjena tugom, prožeta očajem i glasom beznađa – a to je najteže što čovjek može ponijeti u vječnosti: kajanje i žaljenje bez ikakve koristi i bez izlaza.
Zaista, najveća je ludost i najgori gubitak da se čovjek pokaje tek kad vrijeme prođe i da poželi ono što se više ne može ostvariti. Jer, vjera tada neće biti prihvaćena, niti će iko izbjeći kaznu kada joj dođe čas. Ostaje samo bespomoćno kajanje i teška, nepodnošljiva tuga – najteža kazna za one koji su propustili priliku dok su još imali vremena.
