Piše: Daniel Serwer (Politički analitičar iz Vašingtona i ekspert za Balkan)
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u decembru 2016. godine usvojio djelomično žalbu političara Bože Ljubića. Radilo se o odredbi zakona o izborima na državnom nivou koji propisuje da kantoni delegiraju najmanje jednog predstavnika iz glavne tri etničke grupe za Dom naroda F BiH. Ono što je Ljubić tvrdio jeste da je hrvatski utjecaj u kantonima sa većinskim bošnjačkim stanovništvom – smanjen. Smatrao je i da bi hrvatski kandidati trebali biti izabrani samo iz većinskih hrvatskih kantona, kako bi se osiguralo da – samo Hrvati glasaju za hrvatske delegate. U principu, Ljubić je od Ustavnog suda tražio zabranu kako Hrvati iz Tuzle, Sarajeva i Bihaća ne bi mogli postati članovi Doma naroda FBiH.
Ustavni sud BiH se djelomično složio sa mišljenjem Ljubića. Presuda je navela kako se izborni zakon u zemlji mora promijeniti u roku od šest mjeseci, ali bez navođenja tih promjena. U prethodnim i nepovezanim slučajevima, Sud je propisao privremena rješenja koja su omogućila implementaciju, ali je sud to odbio učiniti u ovom slučaju.
Ovo je dovelo do toga da neki, a posebno vodstvo HDZ-a, tvrde kako sada postoji “pravni vakuum”, te kako bi neuspješna izmjena zakona moglo dovesti da se izbori u oktobru proglase nevažećim ili alternativno, dovesti do sprječavanja formiranja vlade na federalnom nivou što bi moglo dovesti do potpune političke paralize i kolapsa sistema socijalne sigurnosti.
Ovaj argument nije zakonski, već politički.
Ustavni zakon FBiH jasno reguliše izbor delegata u entitetskom i državnom domu naroda, prema Aneksu VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ovaj Aneks predviđa da svi građani građani mogu živjeti i ostvarivati građanska i politička prava, uključujući i pravo glasa da glasaju i budu izabrani – u svom boravištu prije rata, širom zemlje. Ustvari, Ustav entiteta FBiH navodi kako se popis iz 1991. godine mora koristiti za određivanje broja delegata u Domu naroda FBiH.
Nepoštivanje ovog zahtjeva predstavlja nagrađivanje rezultata etničkog čišćenja i genocida.
Navedene odredbe Ustava FBiH ostaju u potpunosti važeće te su u skladu sa presudama Europskog suda za ljudska prava. Kao posljedica toga, neki od članova CIK-a su javno izjavili kako CIK može i koristit će Ustav FBiH i važeće odredbe zakona o državnim izborima kako bi se izabrali delegati u Domu naroda FBiH.
Čini se kako je HDZ pogrešno shvatio odluku Suda u namjeri da bi opravdali planirano spriječavanje izbora delegata iz četiri kantona pod kontrolom ove stranke – Zapadna Hercegovina, Posavina, Livno i Hercegovina, u Domu FBiH.
Prevencija izborne neligitimnosti i nastale krize su samo još jedan od napora sa ciljem teritorijalne ambicije HDZ-a u stvaranju tzv. trećeg entiteta. Lidere HDZ-a u ovome javno podržavaju vlada Hrvatske i Rusije.
Sličan scenarij je HDZ slijedila i nakon izbora 2010. godine kada je pokušala blokiranje formiranja vlade odbijanjem da izaberu delegate iz navedena četiri kantona. Njihova suzdržanost od biranja delegata nije uspjela, uprkos podršci koju je tada pružio Milorad Dodik (SNSD) kada je i OHR intervenisao kako bi omogćio formiranje Vlade FBiH.
Dejtonski mirovni sporazum predviđa OHR kao konačni arbitar jer u okviru pravnog poretka, predviđenog od strane DPA, ne postoji niti jedna druga konačna sudska odluka čiji je sastavni dio Ustav BiH. Tako da, ukoliko HDZ iskoristi istu taktiku nakon izbora 2018. godine, OHR može to zaustaviti tako što će intervenisati na jednak način kao i 2011. godine, ili alternativno, jednostavnim uvođenjem budžeta FBiH 2019. godine prije roka 31. decembra 2018. godine.
Također, predsjednik FBiH i član HDZ-a Marinko Čavara, može raspustiti Parlament FBiH samo ako zakonodavno tijelo ne usvoji entitetski budžet prije kraja kalendarske godine.
Štaviše, HDZ ne može spriječiti formiranje Vijeća ministara BiH, kojeg bira isključivo predstavnički dom na državnom nivou.
U odluci iz 2011. godine, Ustavni sud BiH priznao je pravni status Sulejmana Tihića za stalnog člana Doma naroda BiH, uprkos tome što su HDZ i SNSD tvrdili da su prethodni mandati delegata istekli nakon održavanja novih izbora. Sud je odlučio u korist kontinuiteta vlade, što znači da zvaničnici moraju obavljati svoje zadatke do usvajanja novih zakona.
Pod ovim presedanima, sličnim pokušajima prekida (HDZ-a ili drugih), delegati neće dovesti do prekida pravnog poretka države, kako HDZ i ostali tvrde, niti će doći kraj Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države, kao što se HDZ i SNSD nadaju.
Odluka u predmetu Ljubić neće učiniti nevažećim rezultate opštih izbora 2018. godine ili poricati formiranje vlade, sve dok međunarodna zajednica stoji u pismu i duhu DPA. OHR bi trebao nastaviti ispunjavati zakonsku obavezu koja je međunarodna garancija DPA, od kojih su SAD, kao arhitekte bh. mira, od izuzetnog značaja.
OHR i međunarodna zajednica ne mogu dopustiti da se rezultati popisa 2013. godine koriste kao osnova za utvrđivanje formule za raspodjelu delegata Doma naroda, jer bi to direktno prekršilo Ustav FBiH, poništilo Aneks VII Dejtonskog sporazuma i prihvatilo rezultate etničkog čišćenje.
Implementacija odluke Ljubić u duhu HDZ-ove interpetacije značila bi izjednačavanje savremenom “kompromisu od tri petine”. Zato SAD imaju moralnu obavezu da ne dozvole takva “rješenja” pod njihovom stražom.
Štaviše, primjena odluke Ljubić u duhu HDZ-a ohrabrila bi sve rastuće separatističke ambicije HDZ-a i SNSD-a, nestabilnost propisa i vjerovatno bi se vratila konfliktima, u ne tako dalekoj budućnosti – sigurnosna noćna mora u srcu Europe koja bi bila i više nego dobrodošla ako se pita Kremlj.
