Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Doktorica iz Saudijske Arabije ispričala je dirljivu priču o dobročinstvu jednog sina prema njegovoj majci. Rekla je: ”U moju ordinaciju došao je tridestogodišnji Muhamed sa svojom majkom koja je željela pobjeći od njega, pa ga je ugrizla za ruku, grebala ga svojim noktima i pljuvala u lice, ali i pored svega toga, sa njegovog lica nije silazio osmijeh.
Njegova majka je ušla u ordinaciju i bacila svoj ogrtač, a zatim se počela smijati poput lude osobe i kružiti oko ljekarskog stola.
Upitala sam mladića: ‘Ko je ova osoba?’
Odgovorio je: ‘Moja majka.’
‘A šta je sa njom’, upitala sam Muhameda?
Odgovorio je: ‘Ona je rođena sa mentalnim poremećajem.’
Začuđena takvim odgovorom, upitala sam: ‘Pa kako je onda tebe rodila?’
Muhamed je odgovorio: ‘Moj djed ju je udao za moga oca sa ciljem da rodi dijete i da ostane potomstvo iza nje. Otac ju je oženio i u prvoj godini braka razveo se od nje. Ona je ostala trudna i rodila je mene kao jedino svoje dijete. Ja se od moje desete godine brinem o majci, kuham i radim sve druge poslove, a kada krenem na spavanje onda majkinu nogu zavežem za svoju da ne bi pobjegla od mene.’
Upitala sam: ‘A zašto si došao sa njom kod mene?’
Odgovorio je: ‘Moja majka ima dijabetes i povišen tlak.’ Dok smo mi razgovarali njegova majka je ponovo počela da se nekontrolisano smije i da ga pljuje u lice, a on je samo obrisao pljuvačku sa svoga lica i nasmiješio se.
Rekla sam mu: ‘Pa, tebe tvoja majka i ne poznaje?!’
Muhamed je tužno odgovorio: ‘Da, ona ne zna da sam ja njezin sin, ali Onaj Koji me je stvorio zna da je ona moja majka.’
Tada se umiješala njegova majka, rekavši mu: ‘Ti si lažov! Rekao si da ćeš me voditi u Mekku.’
Muhamed joj je rekao: ‘U četvrtak, majko! Rekao sam da ćemo u četvrtak ići u Mekku na umru.’
Upitala sam Muhameda: ‘Zašto vodiš majku na umru kad ona ne podliježe vjerskim obavezama?’
Muhamed je rekao: ‘Kad god moja majka poželi otići u Mekku, ja ju odvedem. Ne mogu dozvoliti da moja majka nešto poželi, a ja sam u mogućnosti da joj to ispunim, a da to ne uradim.”’
Kada je Muhamed sa svojom majkom napustio ordinaciju, doktorica je zaključala vrata i dugo plakala. Govorila je: ”Čula sam za razne vidove dobročinstva, ali nikada prije nisam vidjela mladića, kojeg rođena majka ne poznaje, da je svoj život i svoje vrijeme posvetio brizi o njoj, iako je jednostavno mogao odvesti majku na kliniku za mentalne bolesti i opet joj činiti dobročinstvo i redovno je posjećivati. Međutim, njegova dobrota i plemenitost željeli su da vrata Dženneta budu pred njim otvorena cijelog njegovog života.”
