Donatella Rovera, savjetnica za suočavanje sa krizama u organizaciji Amnesty International, po povratku iz misije koja je trajala sedamnaest dana, kaže: “Susrela sam se sa djecom koja ne samo da su preživjela teška ranjavanja, nego su vidjeli raskomadana tijela ili dekapitacije svojih rođaka i komšija od posljedica razornih granatiranja, auto-bombi ili urušavanja zgrade na njih. Neka od ove djece smještena su u bolnicama ili izbjegličkim kampovima, u očajnim uslovima koji im otežavaju oporavak kako od tjelesnih tako i od psihičkih povreda. Mnogi su još uvijek pod opsadom i u područjima u kojima bjesne borbe. Neophodno je da iračka vlada i njeni međunarodni partneri uspostave bolji sistem zbrinjavanja te djece.”
“Naše kuće postale su kaburi za našu djecu”
U bolnici u Irbilu organizacija Amnesty Internacional razgovarala je sa Umu Ešref, koja je sa sedmero svoje djece ranjena 13. decembra od autobombe, a desetine civila zatrpane su pod ruševinama zgrada. “Naše kuće postali su kaburi za našu djecu. Mnoge naše komšije još uvijek su pod ruševinama. Ja sam jedno po jedno svoje dijete sama izvukla ispod ruševina, ali moja sestra je poginula, nisam joj mogla pomoći. Jednoj mojoj komšinici dekapitirana ja glava od udara eksplozije. Mnogi su poginuli.”, kazala je Ummu Ešref timu Amnesty Internacionala.
porodice koje bježe od ratom zahvaćenog područja često se nađu na linijama borbenih dejstava i nisu u mogućnosti da nastave put dalje u irački Kurdistan, pa danima moraju provoditi na otvorenom, potpuno nezaštićeni.
Jedan od pacijenata bolnice u Irbilu je Ali. U vrijeme kada ga je posjetila ekipa Amnestya on je bio u vrlo teškom stanju i doktori nisu bili sigurni hoće li preživjeti. Dvogodišnji dječak ranjen je 14. decembra u granatiranju mosulskog kvarta Fellah, a u istom granatiranju su poginule njegove dvije sestre. Njegova nana Doha priča: “Moji unuci su se tri dana krili u podrumu jednog komšije. Ostali su bez hrane i pošto je vojska zauzela taj dio grada, mislili su da su sigurni i krenili napolje, ali kada su izašli u dvorište pala je granata u njihovoj blizini.”
Ratne traume
Patnja mosulske djece prevailazi njihove tjelesne povrede. Oni pate od dubokih psihičkih rana i ratnih trauma, a vrlo mali broj od hiljada djece koja su tokom dužeg perioda bila izložena teškom nasilju, dobio je adekvatnu medicinsku i psihičku njegu.
Ummu Ešref je za Amnesty International kazala: “Moja djeca vidjela su svoju tetku, moju sestru, kako umire pred njihovim očima, vidjeli su obezglavljenu našu komšinicu, vidjeli su dijelove tijela mnogih komšija. Pitam se hoće li se ikada oporaviti od onoga što su vidjeli i doživjeli.”
Četverogodišnji Muhammed u izbjegličkom kampu za interno raseljene, konstantno trese svojim tijelom naprijed-nazad, udara se rukama po licu i lupa glavom o pod. Njegova majka Muna kaže da se tako ponaša otkad su poginule njegove dvije sestre u granatiranju 12. novembra. “Potrebna mu je psihoterapija, ali ovdje u kampu nema ništa.”, kaže Muna koja zbog povrede ne može sama ustati sa tanke spužve. Njene dvije preživjele djevojčice od deset i dvanaest godina brinu o kućnim poslovima: kuhaju, peru veš, njeguju ranjene roditelje. One nemaju vremena ni za školu ni za igru.
“Ožiljci koji su ovoj djeci ostali nakon nevjerovatno trauamatičnog iskustva su psihički koliko i fizički, ali iračka vlada i njeni saveznici ih potpuno zanemarju i do ovog trenutkane čine ništa da im se pruži adekvatna medicinska briga.”, kaže Donatella Rovera.
Pripremio: Abdullah Nasup
Izvor: www.arabi21.com
