Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ocijenio je u intervju za hrvatski Jutarnji list da bi bez Crne Gore u “srpskom svetu” projekat Velike Srbije bio zauvijek mrtav.
-Pobrinut ćemo se da tako bude – rekao je Đukanović za Jutarnji list.
U nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove spomenutog intervjua.
Je li “helikoptersko” ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju zapravo, kako neki misle, početak konačnog “obračuna” onih snaga koje žele detronizirati Crnu Goru i uključiti je u tzv. srpski svet te onih koji žele očuvati njezinu državnost i nacionalni identitet?
– Ustoličenje Joanikija, mitropolita desantno-helikopterskog Crkve Srbije, jedna je u višegodišnjem nizu epizoda obnovljene ofenzive velikosrpskog nacionalizma na Crnu Goru. A sve u skladu s neugaslom strategijom Garašaninovih Načertanija još od sredine 19. vijeka. Iako je i ova faza anticrnogorske agresije zasnovana na istim, lažnim premisama negiranja crnogorskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta, time logično i potrebe za nezavisnom Crnom Gorom, prioritetna meta je zapravo građanski i sekularni karakter naše države i njezina europska i euroatlantska orijentacija.
Nasilnički velikosrpski nacionalizam, situiran u samom sjedištu državne politike Srbije, drsko pokušava nametnuti sliku o Crnoj Gori kao drugoj srpskoj državi, koja je greškom i nepažnjom ranijeg beogradskog državnog vrha ostvarila nezavisnost. I sada se ta “greška” pokušava ispraviti militantno-političkim djelovanjem preostale prekogranične infrastrukture velike Srbije – Crkve Srbije, kvazivjerske zajednice odgovorne za većinu zločina koje je taj nacionalistički projekt počinio od 90-ih godina do danas.
Početni uspjesi dali su krila toj retrogradnoj klerofašističkoj menažeriji: političke su se litije uz gromoglasnu podršku službenog Beograda uspjele predstaviti kao obrana ugroženih svetinja i vjerskih prava; teokratska vlada Crne Gore, anticrnogorska i kvislinška, u službi je posrbljivanja svoje države koju osvajanjem Cetinja žele i simbolično baciti na koljena i poniziti, da je kao pokrajinu pripreme za život u projektiranom “srpskom svetu”, što je eufemizam za Veliku Srbiju.
Ispostavit će se, vjerujem, da je to početak kraja te prljave prevare koja je lažnim prenemaganjem o navodno ugroženim pravima Srba u regiji, baš kao i ranih 90-ih godina, uspjela paralizirati pažnju europske, zapadne politike, budući da se istovremeno provodi platforma hibridnog rata Rusije protiv Europe i NATO-a na Zapadnom Balkanu.
Zašto mislite da su crnogorska vlada i SPC inzistirali da se, unatoč napetostima pa i mogućoj eskalaciji sukoba, ustoličenje obavi baš na Cetinju?
– Linija zapovijedanja ofenzive na Cetinje i Crnu Goru je, makar danas, valjda očigledna. Vlada Crne Gore je servis Crkve Srbije, koja je instrument realizacije projekta Velike Srbije, što je službena državna politika Beograda. A Srbija je političko-sigurnosna i informativna baza za realizaciju ruskih geopolitičkih interesa na Balkanu. Dobro je da im pamet nije vrlina, pa nijesu izdržali da se ne pohvale svojom ulogom u toj dozlaboga glupoj operaciji na Cetinju.
Kao da smo ih mi učili kako da se ugruvaju. Uostalom, vidjeli ste to utrkivanje u samoreklamiranju predsjednika Vučića i glasnogovornice ruskog MVP-a Zaharove. Zašto su to činili? Uvijek iz istog razloga: da Crnu Goru po bilo koju cijenu, uključujući i rat, stave pod svoju kontrolu. Srbija zato što misli da je vrijeme za novi pokušaj prekrajanja granica na Balkanu, a Rusija da bi poslala poruku NATO-u, EU i državama u regiji.
Vjerovali su da će to završiti nakon prošlogodišnjih izbora i instaliranja njihove vlade u našoj državi. Nijesu uspjeli, usprkos ogromnom naporu. Sjetite se samo političko-medijske ludorije – bitke za Nikšić, ozvaničene u režimskim medijima Beograda, i to u povodu lokalnih izbora u tom gradu. Neće uspjeti ni sada.
Naprotiv, presudili su kleronacionalističkoj srpskoj mitropoliji na Cetinju. Duhoviti Cetinjani su odmah za Joanikija rekli da je on, iako kao izdajnik drugi u našoj povijesti s tim imenom, prvi “dostavljeni” mitropolit. A vlada je tu samo bila u ulozi uslužne kompanije Glovo. Nije samo dostavljeni, nego i krvavi mitropolit. U toj nečasnoj raboti je i Porfirije, prvi čovjek Crkve Srbije, obilježen tim žigom, što nikad neće moći sprati, dok se ne ispriča Crnoj Gori i Crnogorcima.
Znači li sve ovo da se Vučić “vratio” na memorandumsku politiku Slobodana Miloševića preko koje želi “anektirati” Crnu Goru, koliko je to opasno za cijelu našu regiju i o kojim se geostrateškim igrama tu radi?
– Da, s tim što on smatra da je nadmašio Miloševića i da je u stanju ostvariti sve ono što Miloševiću nije pošlo za rukom. Zato smatram da su mir i stabilnost regije u opasnosti, kao i 90-ih. Jer je na djelu ista ideja. I isti stupidno lažni alibi – zaštita ugroženih prava Srba u regiji. Mislim da je krajnje vrijeme za buđenje svih zdravih snaga u regiji, ali i međunarodne zajednice, EU i Amerike prije svih. Dok ne bude kasno.
Vučić je pritisnut da prizna neovisnost Kosova pa mislite li možda da Crna Gora može biti “kompenzacija” Srbiji za Kosovo?
– Ne bih baš rekao da je pritisnut. Od koga? Ta je priča i spin beogradskih medija radi stjecanja političkih poena na domaćem terenu kako bi Vučić pokazao koliko se on snažno opire jakim međunarodnim centrima. To je preuveličana priča. Oni se tobože bore da vrate Kosovo. A ne bi veće kazne za Srbiju bilo nego da im ga netko vrati. Oni bi Kosovo, ali bez Albanaca. Kao što bi Crnu Goru, ali bez Crnogoraca.
Očigledno je da bi za Beograd Crna Gora bila jedina prava kompenzacija za Kosovo. Vučić često kritizira bivšu vlast u Srbiji kako su “pustili Crnu Goru da ode” 2006. godine. Kao da je bila dio Srbije. Sjetite se što Darko Hudelist piše o Vučiću i njegovoj patnji dan nakon crnogorskog referenduma, u kakvom ga je stanju zatekao u njegovoj kući. “Bio je to događaj s kojim se deklarirani srpski nacionalist Vučić nikako nije mogao pomiriti”, zaključuje on.
U Crnoj Gori je napeto pa se govori da bi se to moglo preliti i na druge zemlje u regiji, u prvom redu na BiH koja je također dio planova “srpskog sveta”. Je li moguće da se ponovi, makar u nekom dijelu, već viđeni scenariji iz 90-ih?
– Nije samo moguće, nego je realno. Pa, kako je sve krenulo 90-ih? Zar BiH nije bila podijeljena i planirana za likvidaciju na salveti iz Karađorđeva? Kako bi se mogao ostvariti bilo koji velikodržavni projekt u našoj regiji, a da BiH preživi? I kako bi se to moglo dogoditi bez rata i prolijevanja krvi?
Jesu li mogući novi izbori u Crnoj Gori?
– Da, to je sasvim realna opcija. Crna Gora mora u najskorije vrijeme dobiti nacionalno odgovornu vladu. Koja će je stranka i koji ljudi činiti, odlučit će građani na izborima. Koliko god ovo jednogodišnje iskustvo mučno izgledalo, na neki je način i korisno. Ljudi u Crnoj Gori sada imaju jasniju predstavu što je ponuda na političkoj sceni naše države. Pa i kad su s pravom ljuti na prethodnu vlast, sad će realnije procijeniti kapacitete alternative. I, vjerujem, zauvijek odbaciti patološku mržnju kao pokretač promjena.
Mržnja i kompleksi ne vode nikamo. Iz toga se ne rađa ništa dobro ni za državu, ni za građane. Birači će kazniti politički sulude ideje relativiziranja crnogorskog antifašizma kao najmarkantnije karike crnogorske hiljadugodišnje povijesti. Kao i služenje tuđim umjesto svojim nacionalnim interesima.
Što se može dalje očekivati, jer očito je da niti jedna od strana ne misli popustiti, i do kojih granica ili reperkusija to može ići? Do kuda je, prema vašem mišljenju, spreman ići Vučić i oni koji ga podržavaju ili potiču, pogotovo ako osjeti da ne može ostvariti svoje planove, odnosno je li Vučić spreman na destabilizaciju cijele regije?
– Jest ako mu to Europa i Amerika dopuste. Ako i dalje brojni lobisti, koje plaća, budu utjecali koliko i dosad na politiku najvažnijih zapadnih centara
