Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Elif Lām Mīm. Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko godina – i prije, i poslije, Allahova je odluka – i tada će se vjernici radovati Allahovoj pomoći – On pomaže kome hoće, On je Silni i Samilosni. Obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna.” (Er-Rum, 1.-6.)
Ovi ajeti govore o sukobu između Perzijanaca i Bizantinaca, odnosno između Perzije i Bizantije koje su u to vrijeme bile najmoćnije države na svijetu, i između njih su se vodili stalni ratovi i borbe.
Perzijanci su obožavali vatru, što znači da su bili idolopoklonici, a Bizantinci su bili kršćani, tj., sljedbenici Knjige (ehlu-l-kitab), pa su zbog toga bili bliži muslimanima, dok su Perzijanci bili bliži mekanskim idolopoklonicima.
Desilo se da su Perzijanci pobijedili Bizantince i nanijeli im težak poraz, pa su se mušrici Mekke radovali zbog toga, dok su muslimani bili tužni zbog poraza Bizantinaca. A onda je Allah objavio citirane ajete iz sure Er-Rum da bi utješio muslimane i da bi ih obradovao viješću o pobjedi Bizantinaca koja će se desiti za nekoliko godina.
Nakon objave ovih ajeta, mušrici su došli Ebu Bekru, radijallahu anhu, i rekli mu: ”Zar ne znaš da tvoj drug, tj., Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tvrdi da će Bizantinci pobijediti Perzijance?”
Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao je: ”Istinu je rekao.”
Oni su rekli: ”Hoćeš li se onda kladiti sa nama?” ”Da”, odgovorio je Ebu Bekr.
Kroz ovaj događaj, Kur'an je uspostavio niz pravila, koncepata i percepcija, te ukazao na važne činjenice u kontekstu komentiranja ovog događaja.
Prva i možda najvažnija činjenica na koju želimo skrenuti pažnju jeste povezanost idolopoklonstva (paganstva) i nevjerstva (širka i kufra) u svakom mjestu i svakom vremenu, pred pozivom u tevhid i istinski monoteizam.
Iako države u to vrijeme nisu imale dostupna sredstva komunikacije, niti su narodi bili tako blisko povezani kao što je to slučaj u današnje vrijeme – potrebno je bilo mjesec dana da bi u zemlje pod kontrolom Perzije stigla vijest o pobjedi Perzijanaca nad Bizantincima – i pored toga, mušrici u Mekki smatrali su pobjedu mušrika bilo gdje nad sljedbenicima Knjige, vlastitom pobjedom. Isto tako, muslimani u Mekki, kao malobrojna skupina istinskih monoteista (muvehida) na zemlji, osjećali su da postoji nešto što ih povezuje sa narodom Knjige, i bili bi užasnuti ako mušrici pobijede sljedbenike Knjige na bilo kojem mjestu.
Muslimani, iako su tada bili malobrojni i slabi, bili su svjesni da njihov poziv i njihova stvar nije izolovana od onoga što se dešavalo na cijeloj Zemlji i nije izolovana od svakog događaja koji je povezan sa pitanjem vjerovanja i nevjerovanja.
Ovo je bitna činjenica koju danas mnogi muslimani ignoriraju, i ne obraćaju pažnju na to kao što su muslimani i mušrici obraćali pažnju u doba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije više od 14 stoljeća.
Stoga vidimo da se mnogi muslimani danas ograničavaju na geografske, regionalne ili nacionalne granice i kad je u pitanju cionistička agresija na Gazu, a ne shvataju da je pitanje ovog sukoba u stvari pitanje vjere i nevjere, te da je ovo rat i borba između Allahove stranke i šejtanove stranke.
Ovo je nepobitna istina koju muslimani moraju shvatiti, naročito u našem vremenu u kojem su se sve sorte nevjerstva i idolopoklonstva ujedinile u borbi protiv islama i muslimana. I ne smijemo dozvoliti da nas zavaraju lažne parole kojima nas zasipaju naši dušmani, jer mi, na osnovu Kur'ana i Sunneta, najbolje poznajemo prirodu ove borbe.
Stoga jasno i glasno kažemo da je Palestina bila, jeste i bit će globalno islamsko pitanje, a nikako arapsko, niti samo palestinsko pitanje. Jer, ako su nam naši dušmani uspjeli nametnuti tezu da je Palestina, zemlja Allahovih poslanika i kolijevka blagoslovljenih Božanskih poslanica, te mjesto Isra'a i Mi'radža Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, lokalno, palestinsko pitanje, pa kako će onda pitanje Sirije, Iraka, Avganistana, Čečenije, Bosne, biti globalno islamsko pitanje?
I kako je moguće da neko ko se deklariše kao musliman bude neutralan po pitanju cionističke agresije na Gazu i genocida koji čine nad muslimanima Gaze?! I zar uopće može biti neutralnih u borbi između istine i laži, u borbi između dobra i zla?
Od sljedbenika zablude, pokvarenjaka i zločinaca, gori su samo oni koji su neutralni u borbi između dobra i zla.
Štaviše, ni životinje, ni planine, pa čak ni mrtvi predmeti, nisu neutralni u pogledu borbe između dobra i zla. Naime, Ummu Šerik, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio ubijanje guštera gekona, jer je on puhao u vatru u koju je bačen Ibrahim, alejhi selam. (Muttefekun alejhi)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Uhud je brdo koje mi volimo i koje nas voli.”
Zatim, panj sa kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbe, jecao je kad je napravljen novi minber, jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije više držao hutbe s tog panja.
Dakle, životinje, drveće i planine, zauzimaju stav po pitanju borbe između dobra i zla, pa kako onda čovjek, još vjernik u Allaha, može biti neutralan dok zločinci ubijaju njegovu braću i sestre na njegovom kućnom pragu?
Gdje je nestala samilost i osjećaj za bratsku, islamsku vezu? Seid ibn Amir el-Džumehi, radijallahu anhu, nije bio musliman kada su mušrici Mekke masakrirali i ubili časnog ashaba Hubejba ibn Adija, radijallahu anhu, ali je, nakon što je primio islam, cijeli život osjećao grižnju savjesti zbog toga što nije pritekao u pomoć Hubejbu.
Naime, on je, nakon što je primio islam, često padao u nesvijest, pa ga je hazreti Omer pitao zbog čega mu se to događa, a on je odgovorio: ”Bio sam, kao mušrik, svjedok smrti Hubejba ibn Adija, i vidio sam kako mu Kurejšije sakate tijelo i odsijecaju dio po dio dok ga nisu ubili. Allaha mi, nikad se nisam sjetio tog prizora, a da nisam pomislio da mi Allah neće oprostiti, i svaki put se onesvijestim zbog toga.”
U svom djelu Historija Damaska, Ibn Asakir je zabilježio predaju u kojoj se navodi da je učenik imama El-Šiblija vidio svog šejha u snu nakon njegove smrti i rekao mu: ”Šta je Allah učinio s tobom?”
El-Šibli mu je odgovorio: ”Zaustavio me i pitao: ‘O Ebu Bekre, znaš li zbog čega sam ti oprostio?’
Rekao sam: ‘Zbog mojih dobrih djela.’
Allah je rekao: ‘Ne!’
Rekao sam: ‘Zbog moje iskrenosti u ibadetu?’
Rekao je: ‘Ne!’
Rekao sam: ‘Zbog mog stalnog zikra, posta i namaza?’
Rekao je: ‘Ne!’
Rekao sam: ‘Zbog mojih stalnih putovanja u potrazi za islamskim znanjem?’
Rekao je: ‘Ne!’
Rekao sam: ‘Gospodaru moj, to su djela za koja sam vezao svoju nadu i mislio sam da ćeš mi se zbog njih smilovati i oprostiti mi.’
Allah je rekao: ‘Nisam ti zbog toga oprostio.’
Upitao sam: ‘Gospodaru moj, zbog čega si mi onda oprostio?’
Rekao je: ‘Sjećaš li se kada si šetao ulicama Bagdada, pa si ugledao mače koje je bilo iznemoglo od hladnoće i koje je trčalo od zida do zida da se zaštiti od kiše, pa si ga uzeo i stavio u svoj krzneni ogrtač kako bi ga zaštitio?’
‘Sjećam’, odgovorio sam.
Allah mi je rekao: ‘Zbog tvoje samilosti prema tom mačetu, Ja sam se tebi smilovao.”’
Allah je milostivi Gospodar i voli Svoje milostive robove. Stoga ne čude riječi islamskih učenjaka da se ni jedno srce, nakon tevhida i imana, ne može ispuniti ničim boljim od samilosti.
Kako onda da muslimani ne osjećaju samilost prema muslimanima Gaze i kako možemo biti neutralni i mirno posmatrati njihovo stradanje, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, opisujući vjernička osjećanja jednih prema drugima, rekao: ”Vjernici (mu'mini) su u međusobnoj ljubavi, samilosti i saosjećanju poput jednog tijela. Ako se jedan njegov dio razboli, ostatak tijela na to reagira nesanicom i groznicom.”
Nažalost, kada bi se danas pojavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio bi potpuno obrnutu sliku ummeta. Vidio bi kako jedan dio ”tijela” islamskog ummeta pati od neopisivo velikih bolova, dok ostali dijelovi ”tijela” islamskog ummeta mirno spavaju i ne osjećaju nikakvu groznicu i nesanicu.
