Piše: dr. Hasan Šemsi Paša / Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Starac u osamdesetim godinama imao je začepljenje mokraćnih kanala i zastoj urina, pa su ga sinovi hitno odvezli u bolnicu. Čim mu je doktor stavio kateter, došlo je do oslobađanja urina. Starac je, u znak olakšanja, duboko uzdahnuo, jer su nesnosni bolovi prestali. Njegovi sinovi su prišli doktoru i zahvalili mu na uspješnoj intervenciji, a zatim su se okrenuli prema ocu i vidjeli da se on guši u suzama.
Sinovi su počeli da ga smiruju, govorili su mu da je problem riješen, pa čemu onda toliki plač?
Starac se za trenutak smirio, a zatim je rekao: ”Sinovi moji, doktor mi je pomogao samo jedanput i svi smo osjetili njegovu pomoć i dobročinstvo, pa smo mu se mnogo puta zahvalili na njegovoj pomoći i dobročinstvu. Tada sam shvatio da me Svemogući Allah obasipa Svojom plemenitošću i dobročinstvom osamdeset godina, ali, nažalost, nisam na ovakav način osjećao njegovu dobrotu. Doktor mi je jednom u životu uklonio bol i neizmjerno sam mu zahvalan, a koliko puta je Allah otklonio od mene bolove i nevolje za ovih osamdeset godina, a ja sam Mu nezahvalan?!”
Mi smo toliko navikli na blagodati koje nam je Allah dao da, čak i onda kada nas neko pita o našem stanju, jednostavno kažemo: ”Ma, nema ništa novo!”, kao da time želimo izraziti naše nezadovoljstvo našim stanjem iako nam ništa ne fali. Pa, kako ne osjećamo nebrojene Allahove blagodati i milost kojom nas obasipa, i zašto Mu nismo zahvalni na tim blagodatima?!
Vidio sam dječaka kojem su amputirane šake, pa je on većinu poslova radio nogama, iako je još uvijek bio dijete. Uporedimo sebe sa tim dječakom, uporedimo naše mogućnosti sa njegovim i naša tijela sa njegovim tijelom, pa će nam biti jasno kolika je samo blagodat šaka koje nam je Allah dao.
I imajmo na umu da blagodati traju i opstaju uz zahvalnost Uzvišenom Allahu.
