Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U vrijeme mongolske invazije, islamski ummet je patio od duhovnog poraza i kolapsa ličnosti pred protivnikom ili neprijateljem, čak i prije bitke, a rezultat toga bila je predaja i povlačenje iz borbe.
U svom kapitalnom historijskom djelu El-Kamil fit-tarih, Ibnul-Esir je, između ostaloga, spomenuo i događaje iz 628. hidžretske godine ili 1230. godine po Isau, alejhi selam, koje je čuo direktno od onih koji su se, Allahovom voljom, uspjeli spasiti pred brutalnim napadima Mongola na muslimanske gradove i sela.
On kaže: ”Mongol bi ušao sâm u muslimansko selo u kojem je bilo mnogo ljudi, i počeo bi ih ubijati jednog po jednog, a nijedan musliman se ne bi usudio dići ruku na mongolskog vojnika da ga napadne ili da se odbrani. Mongolski vojnik je uhvatio jednog muslimana, ali budući da ga u tom trentuku nije imao čime ubiti, rekao mu je: ‘Stavi glavu na zemlju i ne mrdaj’, a zatim je otišao i donio sablju i onda ga ubio.”
Drugi musliman je ispričao: ”Ja i još sedamnaest muslimana išli smo putem kada se pred nama pojavio mongolski konjanik i naredio nam da se međusobno vežemo, pa su moji saputnici počeli da rade kako im je naredio. Rekao sam im: ‘Ovaj mongolski vojnik je sâm, pa zašto da ga ne ubijemo i pobjegnemo?!’ Oni su rekli: Bojimo se!’ Rekao sam im: ‘Ovaj čovjek želi da vas ubije, pa hajde da mi njega ubijemo, možda će nas Allah spasiti.’
Tako mi Allaha, niko od njih nije se usudio to uraditi, pa sam ja uzeo nož i ubio Mongola, a zatim smo pobjegli i spasili se.”
Tokom mongolske invazije na oblast Azerbejdžana, Mongoli su ušli u grad Bitlis ili Bidlis (danas grad u istoimenoj pokrajini u istočnom dijelu Turske). To je veoma utvrđen grad koji ima samo jedan veoma uzak put između planina. Jedan od njegovih stanovnika, rekao je: ”Da imamo samo pet stotina konjanika, ni jedan mongloski vojnik ne bi bio siguran, jer je put uzak, tako da mala skupina vojnika može poraziti veliku skupinu. No, i pored toga, muslimani tog grada (utvrđenja) su pobjegli u planine i prepustili grad Mongolima, pa su ga oni spalili.” (El-Kamil fit-tarih, X/149.)
Prije nego što je ubijen, svaki musliman je zaklinjao Monogola da ga ne ubije. Govorio bi Mongolu koji je želio da ga ubije: ”Ne ubijaj me, tako ti Allaha!” (La billahi taktuluni). Zbog mnogo puta ponovljenih riječi te zakletve, Mongoli su počeli pjevati, izgovarajući riječi: ”La billahi!”
Musliman koji se sakrio u napuštenu kuću i nije bio zarobljen od Mongola, kaže: ”Vidio sam Mongole sa prozora kuće nakon što su ubijali muškarce i silovali žene, kako jašu na konjima dok se igraju, smiju i pjevaju, govoreći : ”La billahi, la billahi!” – ”Ne tako ti Allaha, Ne tako ti Allaha!”
Takva je bila situacija muslimana u to vrijeme – gorak duhovni poraz i strašna mongolska invazija.
Iskren musliman ne bi smio sebi dozvoliti da bude poražen pred izazovima, ma koliko oni bili teški, i on nikada ne očajava, zbog svoje sigurnosti i ubjeđenosti da je odredba – poraz i pobjeda, u Allahovoj ruci.
Iskreni vjernik se u potpunosti pouzdaje u Allaha i ne dozvoljava problemima da ga slome i bace u očaj uprkos njihovoj težini. Da, on trpi bolove i izražava (pokazuje) svoje emocije zbog tih bolova i teških udaraca sudbine, ali nikada ne pada u ponor očaja i poniženja, jer je to znak duhovnog poraza, a duhovni poraz je posljedica slabog imana.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali Imran, 139.)
