Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I navedi im kao primjer dva čovjeka; jednom od njih smo dva vrta lozom zasađena dali i palmama ih opasali, a između njih njive postavili. Oba vrta su davala svoj plod, ničega nije manjkalo, a kroz sredinu njihovu smo rijeku proveli.” (El-Kehf, 32.-33.)
Allah, dželle šanuhu, iskušava Svoje robove davanjem kao što ih iskušava uskraćivanjem. Iskušava ih blagostanjem kao što ih iskušava teškoćama i nedaćama, da se pokaže ko će od njih biti strpljiv, a ko će posustati. I da bi ljudi shvatili da je ovaj svijet mjesto iskušenja i nedaća – a ne kuća blagostanja i darivanja -, čije blagodati dobijaju i uživaju vjernik i nevjernik, grješnik i pobožnjak, i da je dunjaluk put koji vodi u kuću vječnosti, a to je prava kuća i trajno boravište.
Kur'an navodi mnoge primjere koji potvrđuju ovu istinu, a jedan od njih je i kazivanje o vlasniku dva vrta kojem je Allah dao sve vrste blagodati o kojima čovjek sanja na dunjaluku, i umjesto da zahvali svome Gospodaru na ovim blagodatima, da ih troši tajno i javno na Allahovom putu, i da ga ove blagodati podstaknu da spozna istinu o sebi, o svojoj slabosti i nemoći pred Allahovom svemoći, on se okitio svojstvima koja izazivaju Allahovu srdžbu i zaslužuju Njegovu kaznu, što je dokaz nepoznavanja suštine ovozemaljskog života.
Jer, dunjaluk ne traje vječno ma koliko znanja, snage ili mudrosti čovjek posjedovao, i on je iskušenje, a ne darivanje na osnovu zasluga i odabranosti, kao što mnogi misle. Uzvišeni Allah nas iskušava s malo, kao što nas iskušava sa mnogo; onaj ko udjeljuje iz malo imetka, on će udjeljivati i iz mnogo imetka, a onaj ko škrtari sa mnogo imetka, on će škrtariti i sa malo imetka.
Poricanje blagodati i oholost na zemlji
Onaj ko nije spoznao suštinu života uzdiže se iznad ljudi onim što mu je Allah dao i hvališe se dunjalučkim blagodatima koje ima. On misli da ga je Allah odlikovao iznad drugih ljudi, i da će njegovo bogatstvo ostati do Sudnjeg dana, kao što je vlasnik spomenutih vrtova rekao svom prijatelju vjerniku: ”I uđe u vrt svoj nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima, govoreći: ‘Ne mislim da će ovaj ikada propasti, i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.'” (El-Kehf, 35.-36.)
Ove riječi ukazuju na to da je ljubav prema dunjaluku zaslijepila njegovo srce i um, te više nije bio u stanju praviti razliku između stvarnosti i mašte. Takvi ljudi sve nade polažu u svoje bogatstvo, ugled i utjecaj, i misle da taj ”oslonac” neće nikada proći i da će trajati dok god su živi. Oni nisu spremni uložiti i žrtvovati ni malo svog vremena i imetka na Allahovom putu, a kamoli svoj život.
Oholost, arogancija, duga nada, poricanje Allahovih blagodati i oslanjanje na materijalnu snagu, sva ova svojstva su utjelovljena u vlasniku vrtova, dok s druge strane vidimo dijametralno suprotan primjer i ponašanje.
Iskreno vjerovanje i zadovoljstvo Allahovom odredbom
Iskren vjernik je zadovoljan onim što mu je Allah dao, zahvalan je na Allahovim blagodatima i potpuno ubijeđen i siguran u svoga Gospodara, jer Allah je Er-Rezzak, Onaj Koji daje opskrbu, pa čemu onda strah zbog nafake?!
A takav je bio vjernik iz ovog kazivanja, koji je svom nezahvalnom i arogantnom prijatelju, rekao: “Zar ne vjeruješ u Onoga Koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio?” (El-Kehf, 37.)
Ovaj vjernik podsjeća svoga prijatelja na ljudsko porijeklo i ono od čega je stvoren, ne bi li se probudio iz sna oholosti i uzdizanja nad drugim ljudima. Podsjeća ga da je stvoren od kapi sjemena, od hude tekućine, da bi mu pred očima ostala slika koja će ga stalno podsjećati i odvraćati od oholosti i arogancije. A zatim mu kaže: ”Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.” (El-Kehf, 38.)
Dakle, potpuna poniznost i pokornost Gospodaru svih svjetova, što je u suprotnosti sa onim što je rekao njegov prijatelj: “Ne mislim da će ovaj ikada propasti, i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.” On nije uopće vjerovao u proživljenje i Sudnji dan, ali ako to ipak postoji, on se nada da će mu Allah dati na Ahiretu bolje od onoga što mu je dato na dunjaluku. I to je zabludjelo poimanje života i vjerovanja koje se ponavlja iz generacije u generaciju, tako da i danas često možemo čuti nakaradnu i bezbožničku krilaticu: ”Ko je imao ovamo, imat će i tamo.”
Što se tiče iskrenog vjernika, on sa sigurnošću zna da ono što mu je promaklo od dunjalučkih blagodati ne umanjuje njegovu vrijednost kod Allaha, i da bogatstvo koje čovjek stekne na ovome svijetu, neće podići njegov stepen i vrijednost kod Allaha, osim u onoj mjeri u kojoj je trošio svoje bogatstvo na Allahovom putu, pomažući siromašne i potrebne i gradeći hajrate. Sve osim toga, bit će samo prolazno zadovoljstvo i užitak na dunjaluku, i ogroman teret i bolno kajanje na Sudnjem danu.
