Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”O vjernici, ruku’ i sedždu obavljajte i Gospodaru svome ibadet činite, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite. I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur'anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato namaz obavljajte i zekat dajite i Allaha se čvrsto držite; On je Gospodar vaš, pa divnog li Gospodara, i divnog li Zaštitnika!” (El-Hadždž, 77.-78.)
Postoje trenuci u životu kada čovjeku ni prostranost dunjaluka ne može nadomjestiti tjeskobu u grudima, kada mu promjena mjesta ne donosi promjenu stanja i kada, uprkos svemu što posjeduje, ostaje suočen s prazninom koju ništa od prolaznih dobara ne može ispuniti. U takvim trenucima potrebno mu je nešto što ne zavisi od mjesta na kojem se nalazi, ljudi koji ga okružuju ni iskušenja kroz koja prolazi.
Islam duši pruža upravo takvo utočište. Ma gdje se čovjek našao, ma koliko ga samoća pritiskala i ma koliko mu se pred očima rušili putevi spasa, njegova duša neće pronaći djelotvorniji lijek od islama.
Razlog tome leži u činjenici da islam ne uređuje samo vanjski život čovjeka, već duboko preobražava njegovu nutrinu. U njegovo srce usađuje čvrsto uvjerenje, duši podaruje spokoj, a volji snagu i odlučnost kakve nijedan ljudski lijek ne može pružiti.
Islamski ibadeti nisu puki obredi koji se izvršavaju, već izvori duhovne snage iz kojih vjernik crpi postojanost i smirenost. Namaz povezuje dušu s nebom i daje joj snagu da se ne slomi pred iskušenjima ovoga svijeta. Kur'an natapa srca poput kiše koja oživljava žednu zemlju. Dova učvršćuje čovjeka u nadi onda kada ljudska podrška izostane, a iskušenja mu zaklone svaki vidljivi izlaz. Svijest o robovanju Allahu, koji je uvijek blizu Svome robu, vraća mu snagu da se ponovo uspravi, osnažen čvrstim uvjerenjem da će njegova dova biti uslišana.
Zikr unosi smiraj u usamljeno srce i toplinu u dušu pritisnutu brigama, tugom i osjećajem samoće. Post uči čovjeka da obuzda svoje strasti, a ovladavanje vlastitom dušom pretvara u izvor snage i sreće. Zekat čisti dušu od škrtosti i pretjerane vezanosti za imetak, uzdiže je iznad prolaznih dunjalučkih dobara te je odgaja u duhu darežljivosti, davanja prednosti drugima nad sobom i međusobnog pomaganja. Hadž okuplja ljude različitih jezika, porijekla i društvenih položaja pred istim Gospodarom, potvrđujući da se istinsko dostojanstvo ne stiče porijeklom niti društvenim položajem, već bogobojaznošću i pokornošću Allahu.
Džihad u duši budi osjećaj ponosa i požrtvovanosti, a njegov se utjecaj odražava na srce i djela, sve dok vjernik ne osjeti slast ustrajnosti na Allahovom putu, ranu ne počne doživljavati kao odličje, žrtvu kao čast a žrtvovanje vlastitog života kao čin približavanja Allahu. Srce mu se tada ispunjava ljubavlju prema Allahu i nadom u nagradu koja ga čeka kod Njega. Pred njim se otvara put života čiji se smisao ne završava smrću, već se nastavlja u vječnosti.
Hidžab u dušu usađuje stid i dostojanstvo, a svojim značenjem svjedoči o oslobođenosti žene od potčinjenosti strastima i ljudskim mjerilima. On je simbol čednosti, odjeća dostojanstva, izraz pokornosti Allahu i štit po kojem se muslimanke prepoznaju.
Svaki ibadet u islamu doprinosi izgradnji vjerničke ličnosti, učvršćujući njene temelje sve dok čovjek ne postane toliko snažan i postojan da ga ne mogu pokolebati ni najveća iskušenja, pa makar se cijeli dunjaluk sručio na njega.
Spoznaja Uzvišenog Allaha oslobađa njegovo srce straha od svega osim od Njega. Spoznaja vlastite duše pomaže mu da prepozna njene slabosti i odupre se strastima, ne dopuštajući šejtanskim zamkama da ga odvedu na stranputicu. A spoznaja puta kojim treba ići čuva ga od skretanja na puteve poniženja i izgubljenosti.
Tako robovanje Allahu postaje vrhunac slobode: čovjek više nije zarobljenik svojih strasti i prohtjeva niti je potčinjen bilo kojem stvorenju. Njegovo srce oslobađa se svega što bi ga moglo udaljiti od Allaha, a on postaje postojan u svojim uvjerenjima, čvrst pred iskušenjima i dostojanstven u svom držanju.
Najveće čudo koje pažljiv posmatrač može uočiti nije samo u tome što se islam širio među narodima i kroz stoljeća, već i u njegovoj neprestanoj sposobnosti da čovjeka iznutra preobražava i vraća mu životni smisao, u svakom vremenu i na svakom mjestu. Čovjek u islam ulazi rastrzan između različitih težnji, a u njegovoj uputi pronalazi jasan životni cilj.
U tome se ogleda veličina islama: on izgrađuje čovjeka iznutra, a kada čovjek postane bolji, i njegov odnos prema drugima, kao i sve što svojim djelovanjem dotiče, dobija priliku da postane bolje.
Hvala Allahu Koji nas je uputio u islam. Mi ne bismo bili upućeni da nas Allah nije uputio. Molimo Ga da nas učini iskrenim pripadnicima ove vjere, dostojnim nosiocima njene poruke, onima koji će čuvati njene svetinje i pozivati u nju znanjem, mudrošću i lijepim primjerom. Molimo Ga da naša srca učvrsti u islamu i da ustrajemo na Njegovu putu sve dok Ga ne sretnemo, a On bude zadovoljan nama. Amin!
