Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”O vjernici, hoćete li da vam ukažem na trgovinu koja će vas spasiti patnje nesnosne: u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte i imecima svojim i životima svojim na Allahovu putu se borite – to vam je, da znate, bolje – On će vam grijehe vaše oprostiti i u džennetske bašče vas, kroz koje će rijeke teći, uvesti, i u divne dvorove u edenskim vrtovima; to će biti uspjeh veliki, a dat će vam i drugu blagodat koju jedva čekate: Allahovu pomoć i skoru pobjedu! Zato obraduj radosnom viješću vjernike!” (Es-Saff, 10.-13.)
Od trenutka pojave islama i Kur'ana kao posljednje Allahove objave koja predstavlja svojevrsnu sintezu prethodnih Objava i njihov pečat, islam je izložen žestokim kritikama, napadima i neprijateljstvu neistomišljenika, svejedno radilo se o deklariranim ateistima, idolopoklonicima i bezbožnicima, ili pak o sljedbenicima Knjige (ehlul-kitab), Jevrejima i kršćanima.
Njihovo neprijateljstvo i animozitet naspram islama ispoljavalo se i ispoljava na različite načine, od pokušaja ubacivanja sumnji u njegovu autentičnost i osporavanja njegovog Božanskog ”porijekla” do napada na neke principe i temeljne odrednice islamskog učenja, a glavna meta njihovog napada je islamski propis džihada.
Ogromni interes i zanimanje za džihad na Zapadu u većini slučajeva ima političke, a nikako naučne, motive i konotacije, jer je oslobođen objektivnosti i naučne utemeljenosti, i zasnovan je na stereotipima i predrasudama.
Za njih su muslimani militantni i teroristi čak i kada brane sebe, svoje države, vjeru, dostojanstvo i svoje svetinje, pa čak i onda kada im, naprimjer, američka, ruska, cionistička, engleska, francuska, srpska i hrvatska vojska napadnu države i nemilosrdno razore gradove i opustoše sela, pobiju civile, siluju žene, počine zločin i genocid kao što su uradili u Iraku, Afganistanu, Palestini, Bosni i Hercegovini i drugim državama u kojima su muslimani većina.
I dok s jedne strane Zapadni mediji brutalno napadaju na islam i njegovu ideju džihada, s druge strane, muslimani, a prije svega njihovi teolozi i alimi, šute i bježe i od pomisli da govore i pišu o džihadu i isprave krive navode, zlonamjerne interpretacije i silna podmetanja i izmišljotine na račun islama. Strahujući, valjda, da ih ni krive ni dužne, ovovremeni okupatori muslimanskih država, koji na svakom koraku provode politiku velikodržavnog terorizma, ne stave u kontekst tzv. islamskog terorizma, tj., u red onih koji su na spisku za odstrjel.
Kada je riječ o razumijevanju, interpretaciji i odnosu prema ideji džihada, danas s pravom možemo govoriti o tri skupine muslimana. Što se tiče prve skupine to su oni koji bi najradije taj propis bacili u zaborav i prekrili debelim slojem prašine odričući mu bilo kakvu ulogu i značaj u životu muslimana. A ako, pak, govore o džihadu, onda je za njih najveći stepen džihada samodisciplina, odricanje, moralno usavršavanje i odgajanje muslimanskih generacija na duhovnim i moralnim vrednotama islamskog ahlaka. Bolje reći, za njih džihad ne prelazi granicu borbe s vlastitim slabostima i silama zla (šejtanom).
Pored toga što vjeruju i potvrđuju stalnu borbu između dobra i zla, između Istine i zablude, te što pred sobom vide ponižen i potlačen muslimanski ummet kojem sa svih strana prijeti opasnost i nestanak, njih to puno ne zabrinjava i neće uraditi ništa na preispitivanju svojih stavova, oživljavanju plemenite ideje džihada i podsticanju na istinski džihad, sebe i drugih muslimana.
Nasuprot ovoj, postoji druga skupina muslimana čiji su stavovi i odnos prema propisu džihada dijametralno suprotni. To je skupina koja džihad razumije kao rat protiv cijelog svijeta, odnosno rat protiv svih nemuslimana – svejedno radilo se o onima koji ratuju protiv muslimana, koji sprječavaju islamsku da'vu, koji su okupirali muslimanske zemlje i vrše strahovito nasilje nad muslimanima, ili pak o nemuslimanima koji su spremni pružiti ruku pomirenja, koji ne ratuju niti na bilo koji način daju podršku osvajačko-hegemonističkoj politici i ciljevima svojih država i vlada. Dakle, sve skupine nemuslimana za njih su iste u pogledu obaveze džihada protiv njih ukoliko za to postoji mogućnost.
Treća skupina je izabrala srednji put, ona nije na strani onih koji su zapostavili džihad i ostavili muslimane bez prava na snagu i vojsku, a njihove države i materijalna dobra, kulturnu baštinu i svetinje bez zaštite, niti je otišla u drugu krajnost i priklonila se onima koji su isključivi i ekstremni u pogledu džihada i koji su objavili rat cijelome svijetu. (Dr. Jusuf el-Kardavi, Fikhul-džihad, www.qardavi.net)
Šesti islamski šart
Važnost džihada na Allahovom putu i status mudžahida kod Allaha, evidentan je u mnogim ajetima u kojima se muslimani podstiču i bodre na džihad. To je zato što se džihad smatra najveličanstvenijim sredstvom u odbrani Allahove vjere protiv neprijatelja islama i muslimana, kao i u sprječavanju nepravde, nasilja i agresije. Kur'ansko-sunnetski tekstovi koji potvrđuju legitimnost i propisanost džihada su mnogobrojni.
Uzvišeni Allah objavio je: ”I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.” (El-Enfal, 60.)
Zatim: ”Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su za borbu nesposobni, nisu jednaki onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, a On je svima obećao lijepu nagradu. Allah je borce, nad onima koji se ne bore, odlikovao velikom nagradom, stepenima mnogobrojnim, oprostom i milošću, a Allah prašta i samilostan je.” (En-Nisa, 95-96.)
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”U Džennetu ima stotinu stupnjeva (deredža) koje je Allah spremio za mudžahide na Allahovu putu. Između svakog stepena je koliko je između neba i Zemlje, pa kada tražite od Allaha, onda tražite Džennetul-Firdevs, jer on je središnji i najviši dio Dženneta.” (El-Buhari)
Džihad na Allahovom putu je jedan od najboljih vidova približavanja Allahu i jedan od najvećih izraza poslušnosti i pokornosti Allahu. Stoga ne čudi da neki islamski učenjaci džihad smatraju šestim islamskim šartom.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je džihad vrhuncem islama. Naime, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Muazu ibn Džebelu, radijallahu anhu: ”O Muaze, želiš li da ti ukažem na ono što predstavlja glavu svega, i ono što predstavlja njegov stub i vrhunac?” ”Želim, Allahov Poslaniče”, odgovorio je Muaz. Na to je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Glava svega je islam, njegov stub je namaz, a njegov vrhunac je džihad (borba na Allahovom putu).” (Et-Tirmizi)
Govoreći o vrijednosti i suštini džihada, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Budući da je džihad vrhunac i kruna islama, i budući da mudžahidima pripadaju najveći stepeni i deredže u Džennetu – kao što im pripadaju posebne počasti i mjesto na dunjaluku – upravo je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio i ostao predvodnik mudžahida i nema nijednog vida i aspekta džihada, a da on u njemu nije učestvovao. On se iskreno borio srcem, jezikom i rukom (sabljom) da Allahova riječ bude gornja, a riječ nevjernika donja, zbog čega mu je Allah podario najljepši spomen na ovome i najveću nagradu na budućem svijetu.” (Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, Zadul-mead fi hedji hajril-ibad, Mekteba el-Menar el-islamijje, Kuvajt, III tom, str. 5 -11.)
Vjernička trgovina koja donosi sigurnu dobit
Vrijednost džihada posebno dolazi do izražaja u Allahovim riječima: ”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur'anu – a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.” (Et-Tevba, 111.)
Ovaj ajet sadrži ”kupoprodajni” ugovor između Allaha i vjernika. Allah je kupac, a vjernik je prodavac, stvar ili roba koja se prodaje su vjernički život i imetak, a cijena te trgovine je Džennet, dok se postupak predaje robe i preuzimanje dobiti – ako se tako može reći – ostvaruje putem džihada na Allahovom putu. Naime, ne postoji ništa između prodavca (mudžahida) i cijene ili dobiti (Dženneta) osim pogibije na Allahovom putu.
A budući da je džihad na Allahovom putu od takve važnosti i statusa kod Allaha, mudžahid na Allahovom putu zaslužio je Allahovu ljubav, kao što se navodi u ajetu: ”Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.” (Es-Saff, 4.)
Ako u Kur'anu potražimo ljude koje Allah voli, naći ćemo da su to oni koji se odlikuju plemenitim osobinama, koji su lijepog ahlaka, shodno Allahovim riječima: ”I imetak na Allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite – Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.” (El-Bekara, 195.); ”Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.” (El-Bekara, 222.); ”Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.” (Ali ‘Imran, 159.); ”Allah voli pravedne.” (El-Maide, 42.)
Allah, dželle šanuhu, objavio je da voli spomenute kategorije ljudi zato što su dostigli visok stepen vjere (imana), pobožnosti, iskrenosti i posvećenosti ibadetu kako bi stekli Allahovo zadovoljstvo. A mudžahid zasigurno ima udjela u svim ovim osobinama, jer, teško da se neko može žrtvovati u ime Allaha dok ne postane jedan od pobožnih, čestitih, čistih, pravednih i onih koji se samo u Allaha pouzdaju.
Budući da je mudžahid, kao što je Allah spomenuo u Svojoj Knjizi, zadobio Allahovu ljubav i u potpunosti shvatio značenje ”prodaje” svog života i imetka Allahu, kad god čuje poziv u džihad on se bez kolebanja i oklijevanja odaziva. A to znači da džihad nije ograničen na određeno vrijeme, već je povezan s potrebom ummeta za njim, pa kad god se pojavi potreba, obaveza je odazvati se u džihad.
Ovo je osobina koja džihad razlikuje od drugih ibadeta. Naprimjer, namaz je vezan za dan i noć, zekat za godinu i žetvu, a post za mjesec ramazan, koji je od zore do zalaska sunca. A što se tiče džihada, on je, na osnovu Božanske mudrosti, povezan sa potrebom koja zahtijeva džihad, a ta potreba može se javiti u svako doba godine i u različitim situacijama i okolnostima u kojima se nalazi muslimanski ummet, a sve radi provjere i razotkrivanja iskrenih vjernika od munafika, shodno Allahovim riječima: ”Allah neće vjernike s licemjerima izmiješane ostaviti, već će loše od dobrih odvojiti.” (Ali Imran, 179.)
Neće muslimani ostaviti džihad a da Allah na njih neće spustiti poniženje
Onoga momenta kada je muslimanski ummet ostavio džihad, izgubljena je njegova čast, njegov ponos i identitet, ummet je postao ponižen, oslabljenih krila i raštrkan poput izgubljenog stada u kišnoj noći.
Zadesilo ga je upravo ono što je najavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je, u hadisu koji prenosi Abdullah ibn Omer, rekao: ”Kad budete poslovali sa kamatom i kad se uhvatite za kravlje repove i budete zadovoljni obrađivanjem zemlje, a ostavite džihad, Allah će na vas spustiti poniženje koje neće biti otklonjeno dok se ne vratite svojoj vjeri.” (Hadis bilježe Ebu Davud, el-Bezzar, Et-Taberani)
Svako ko pogleda stanje muslimana danas, uvjerit će se u istinitost ovih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi. Vidjet će da su muslimani u velikoj mjeri zanemarili svoju vjeru, da su se okrenuli dunjaluku i njegovim čarima, i da su davno ostavili džihad na Allahovom putu i zaboravili na ovo upozorenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ih je stigla Allahova kazna u vidu poniženja usljed kojeg se okreću prema Istoku ili Zapadu, pokorni i poniženi, tražeći od njih pomoć protiv svog neprijatelja, a zaboravljaju da se neće osloboditi poniženja sve dok se u potpunosti ne vrate svojoj vjeri, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Za razliku od današnjih muslimana, ashabi su razumjeli značenje i smisao džihada kao ibadeta i uvijek su im bile na umu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iz citiranog hadisa tako da niko od njih nije izostajao iz džihada ako je to pojedinačna obaveza (fardi ‘ajn), osim onih koji imaju opravdanje (iznemogli, bolesni i oni koji nemaju osnovnih sredstava i opreme za borbu) i licemjera (munafika), što potvrđuju i riječi K'ab ibn Malika, radijallahu anhu, nakon što je bez razloga izostao iz Pohoda na Tebuk: ”Kada sam izašao među ljude, nakon odlaska Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba na Tebuk, rastužilo me je što nisam mogao vidjeti i sresti nikoga osim onoga ko je bio optužen za licemjerstvo (nifak) ili onoga kojeg je Allah putem objave opravdao zbog njegove slabosti i nemogućnosti.” (El-Buhari i Muslim)
Potvrđuje to i predaja od Eslema Ebu Imrana, u kojoj je rekao: ”Napustili smo Medinu s ciljem da napadnemo Konstantinopolis. Glavni komandant muslimanske vojske bio je Abdur-Rahman ibn Halid ibn Velid (pod čijom komandom je bila i muslimanska vojska iz Egipta koju je predvodio Ukbe ibn Amir el-Džuheni).
Bizantijska vojska je već bila uz zidine grada spremna za borbu. A onda se jedan musliman okomio na neprijateljsku vojsku sve dok nije ušao među njih, pa su neki muslimani povikali: ‘Slavljen neka je Allah! Ovaj se vlastitim rukama baca u propast!’
Tada je Ebu Ejub el-Ensari, radijallahu anhu, izašao pred muslimansku vojsku i rekao: ‘O ljudi, vi tumačite ovaj ajet: ‘Ne bacajte se svojim rukama u propast’ na ovakav način, a ovaj ajet je objavljen povodom nas ensarija. Naime, nakon što je Allah pomogao Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uzvisio islam, mi smo jedni drugima tajno rekli da za to ne zna Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Hajde da se sada posvetimo našem imetku i popravimo naše materijalno stanje’ pa je Allah objavio: ‘I imetak na Allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite.’ (El-Bekara, 195.) Tako da bacanje vlastitim rukama u propast znači posvećivanje imetku i ostavljanje džihada.’ Ebu Imran je rekao: ‘Zbog toga Ebu Ejub el-Ensari nije prestajao sa džihadom na Allahovom putu sve dok nije preselio kao šehid u Konstantinopolisu gdje je i ukopan.”’ (Ebu Davud)
