Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzivšeni Allah, objavio je: ”Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat, 15.)
Vjerovanje (iman) nije samo čin potvrde pripadnosti islamu riječima, već potvrda vjerovanja djelima (bez pretvaranja i licemjerstva); niti na osnovu toga što je neko rođen od roditelja muslimana i živi u muslimanskom društvu.
Ovaj ajet je jedan u nizu ajeta (ima ih više od sedamdeset) koji podstiču na džihad i uzdižu njegovu vrijednost, pa čak ga smatraju jednim od najvažnijih kriterija koji određuju iskrenost nečijeg vjerovanja.
Važno je napomenuti da ovaj ajet počinje sa riječju (innema – إنما), a lingvisti (arabisti) kažu da, kad god se negacija (”mâ” – ما) poveže sa afirmacijom (”in” – إن), to znači ograničavanje samo na ono što slijedi i ništa drugo.
Stoga je Allah, dželle šanuhu, u citiranom ajetu ograničio značenje istinskog vjerovanja ili istinskog vjernika na osobu koja je kod sebe objedinila sljedeća tri uvjeta ili zahtjeva vjerovanja:
Prvi uvjet je vjerovanje u Allaha kao jednog i jedinog Boga, Koji nema sudruga, povezujući ga sa vjerovanjem u Njegovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koristeći veznik “i” ( واو), koji upućuje na neodvojivost jednog od drugog.
A to znači da nečije vjerovanje u Allaha bez vjerovanja u ono sa čime je došao Njegov Poslanik, sallallahu alejh ve sellem, poništava njegovo vjerovanje i poništava opis osobe kao vjernika (mu'min) u osnovi.
Otuda je došlo i ime vjere, islam, bilo da se ono odnosi na poslanicu sa kojom je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ili na ono što je objavljeno u prethodnim poslanicama. Naime, u Allahovoj Knjizi ne postoji naziv vjere (religije), već riječ ”vjera” (ed-din) uvijek dolazi u jednini kako bi označila da postoji samo jedna objavljena vjera.
Shodno tome, ko god kaže i tvrdi da postoje tzv. ”nebeske vjere” ili ”nebeske religije”, njegovo vjerovanje je pogrešno i mora se ispraviti, jer postoji jedna vjera (ed-din) u koju su pozivali svi Allahovi poslanici, od Nuha, alejhi selam, do Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, shodno ajetu: ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!'” (Eš-Šura, 13.)
Drugi uvjet je ostati postojan u vjeri i oduprijeti se svemu što udaljava od nje, bilo slijeđenjem strasti i hirova, ili ubacivanjem sumnje u nju, bilo kao rezultat pokušaja onih koji se protive Allahovom Šerijatu da odvrate vjernike od njihove vjere, kao što je Uzvišeni Allah, rekao: ”Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli.” (El-Bekara, 217.)
I treći uvjet je džihad, koji je praktičan kriterij koji dokazuje iskrenost nečijeg vjerovanja. Prva dva uvjeta su teorijska i povezana su sa ličnim uvjerenjem (ubjeđenjem) skrivenim od drugih, ali džihad na Allahovom putu je vidljiva praksa u kojoj nema pretvaranja.
