Izjavu Emine Erdogan, supruge predsjednika Republike Turske, o haremu na osmanskom dvoru prenijeli su mnogi mediji u regionu.
Naime, turska prva dama govoreći haremima osmanskih sultana izjavila je da su, za razliku od maštarija na Zapadu, haremi bili ‘škola za pripremu žena za život’.
‘Harem je bio škola za članove osmanske dinastije i škola koja je žene pripremala za život’.
Usprkos tome što je ovo činjenica koja je u naučnim krugovima opšte poznata, ipak su mnogi mediji ovu izjavu okarakterisali kao šokantnu.
Kažu da je neki strani turist, kada je ušao u harem Begove džamije i vidio žensku abdesthanu, pitao jesu li unutra imamove supruge J
Harem, za one koji ne znaju, označava svaki privatni ili sakralni prostor u kojem je pristup dozvoljen određenim osobama, pod određenim uslovima. Najpoznatiji harem je Harem-i-Šerif, odnosno Kaba i prostor oko nje, u Meki. Haremom se naziva i ograđeni prostor oko svake džamije, haremom se naziva i muslimansko groblje, izraz mahrama dolazi od riječi harem. Harem je i intimni prostor u bogatijim muslimanskim kućama u islamskom svijetu. U Bosni i Hercegovini je ova vrsta harema poznata i pod imenom haremluk. Dok je selamluku, otvorenijem prostoru u kući, imao pristup svaki gost, pristup haremluku su imali samo mahremi – članovi porodice, rodbina i oni kojima vlasnice dozvole, uglavnom njihove prijateljice.
Kuće svih bogatijih i uglednijih muslimana Bosne i Hercegovine su obavezno posjedovale selamluk i haremluk (Svrzina kuća u Sarajevu, Velagićevina u Blagaju kod Mostara), a neke imaju i danas. U haremluku ili haremu su imale svoje odaje, avlije ili bašče majke, supruge, sestre, kćeri vlasnika kuće. Žene koje nose hidžab u tim avlijama (sve bosanske avlije upravo zbog toga imaju visoke zidove) imale su privatnost te su mogle nesmetano da se raskomote. Poznato je da je Šantićeva pjesma Emina izazvala prvorazredni skandal u Mostaru jer je Šantić opisao u pjesmi da je kradom gledao djevojku dok je bila u bašči, ali se bura ubrzo stišala jer je utvrđeno da je u Sefića haremluk nemoguće doprijeti okom s vana. Zbog nerazumijevanja običaja zapadni orijentalisti i avanturisti (kojima je, naravno, pristup haremu bio zabranjen) su ispleli najsmješnije bajke o životu u haremu.
Razne TV sapunice, žuta štampa i slični medijski sadržaji su doprinijeli širenju predrasuda o životu na osmanskom dvoru. Osim sultana na dvoru su živjele njegova majka, supruga (sultan je istovremeno mogao imati najviše četiri supruge, sve one su živjele u različitim dvorima, a najčešće i u različitim gradovima), sestre, kćeri. Prinčevi su od samog rođenja bili okruženi najkompetentnijim odgajateljima, takozvanim lalama, a isti tretman su imale i princeze, sultanije. Sultanije su bile iznimno obrazovane i otmjene žene. Svaki musliman koji potiče iz plemićke porodice mora se nasmijati kada vidi slike golih žena u bazenima koje bi trebalo da prikazuju život u haremu.
Činjenica da su sultani, i ne samo oni, imali džarije, što se na Zapadu prevodi kao priležnice ili konkubine, možda unosi dodatnu zabunu. Ali kuće u kojima su živjele džarije nisu bile ni približno cijenjene niti svete da bi muslimani mislili na njih kada kažu harem.
Ako znamo da veliki broj stanovnika naše palenete vjeruje da se u Latinskoj Americi govori latinskim jezikom, da Indijanci žive u Indiji, da je Austrija zemlja kengura, onda nas ne treba čuditi ni to da vjeruju da je harem prostor za kurtizane.
M.E.
