Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pobune su uticale na Abdurrahmana. Promijenio je svoju politiku i zauzeo drukčije stavove. Došao je u Endelus da bi izmirio i ujedinio muslimane. Njegov odnos prema ljudima, i onda kad su otvoreno radili protiv njega, svjedoči da mu je to bila prva namjera. Prelazio je preko grešaka, opraštao i sve činio na jedinstvu islamskog saffa. Ali, nije uspijevao. Zato je promijenio taktiku. Prije svega, okrenuo je leđa Arapima, kao što su i oni njemu okrenuli leđa u najodsudnijim trenucima. Poslije svega, većinu njegove vojske su sačinjavali Berberi i Sakalibi, Slaveni koji su primili islam.
Prethodni vladar Jusuf el-Fihrij je u gradu Meridi okupio 20 hiljada vojnika. Bio je spreman za novu bitku.
Abdurrahman kreće iz glavnog grada prema Sevilji, u kojoj je namjesnik bio Abdulmelik ibn Omer ibn Mervan. Abdulmelik je za vojskovođu združenih snaga postavio svog sina Umejjeta. On je sa vojskom izišao u susret Jusufu el-Fihriju. Ali, kad je čuo da je Jusuf okupio 20 hiljada vojnika, Umejje se dao u bijeg i vratio u Sevilju.
Abdulmelik se lično prihvata predvođenja i sukobljava se sa vojskom Jusufa el-Fihrija u Meridi. Bitka je bila strašna. Abdulmelik je porazio Jusufa el-Fihrija, ali je umro od zadobijenih rana. Kad je Abdurrahman vidio njegovo tijelo, koje je bilo svo u krvi, i njegovu sablju, koja je od silne krvi bila zalijepljena za njegovu desnicu, zaplakao je, a onda se spustio na tlo i poljubio ga u čelo, kroz suze spominjući njegovu hrabrost i plemenitost.
Abdurrahman je svog sina Hišama oženio Abdulmelikovom kćerkom, a posebnu počast je iskazao Abdulmelikovim sinovima.
Ali, vratimo se Jusufu el-Fihriju. On nije mirovao i pored toga što je i po treći put bio poražen. Nakon ove bitke je pobjegao u pravcu Toleda. Namjeravao je sakupiti nove snage za borbu.
Na putu za Toledo, susreo se sa Abdullahom el-Ensarijem. Kad ga je Abdullah prepoznao, rekao je:
“Njegovo ubistvo je odmor za njega i odmor od njega!”
Sustigao ga je na četiri milje prije Toleda i ubio, a njegovu glavu je poslao Abdurrahmanu. Abdurrahman je obznanio ubistvo i naredio da se ubije Jusufov saveznik Sumejl i njihovi pomagači.
Poslije gušenja ovih pobuna, stanje u Endelusu se počelo smirivati, a ljudi su se izvjesno vrijeme odmorili od ratovanja i međusobnih sukoba.
Stanje mira ili primirja je trajalo do 146. godine, odnosno 763. po Isa, alejhi-s-selam, kada se zbio jedan od najkrupnijih događaja za vladavine Abdurrahmana ed-Dahila.
U Endelus je preko Gibraltara stigao A‘la ibn Mugis el-Jahsubij. Došao je, u svojstvu izaslanika abbasijskog halife Ebu Džafera el-Mensura, da bi pozvao muslimane Endelusa da priznaju Ebu Džafera kao halifu svih muslimana.
To je značilo potpuno prenošenje sukoba između Abbasija i Emevija na tlo Endelusa.
Ibn Mugis je, u gradu Badžu, uspio okupiti mnoštvo pristalica abbasijskog halife. Odatle je, sa naoružanim skupinama, krenuo prema Sevilji. Na putu prema Sevilji, prošao je kroz Sidoniju, čiji su stanovnici izrazili poslušnost Ibn Mugisu i pridružili se njegovoj vojsci. I Berberi koji su bili pristalice prethodnog vladara Fihrija, ostali su Abdurrahmanovi protivnici i pridružili se Ibn Mugisu. Tako je vrlo brzo Ibn Mugisova vojska brojčano bila ravna Abdurrahmanovoj.
Pred naletom Abbasija, Abdurrahman je bio primoran potražiti spas u utvrđenjima Karmone. Abbasijska vojska je opkolila Karmonu i opsjedala je puna dva mjeseca. Tada je Abdurrahman izvršio prepad sa svojih 700 vojnika. Napali su tako silovito da se Ibn Mugis dao u bijeg.
Abdurrahman je kod Sevilje sustigao razbijene Ibn Mugisove snage. Ubio je Ibn Mugisa i sedam hiljada njegovih pristalica. Odsječenu Ibn Mugisovu glavu je stavio u drveni sanduk i poslao abbasijskom halifi. Ebu Džafer je u to vrijeme bio u Mekki. Sanduk je donesen i stavljen pred šator u kome se halifa odmarao. Kad je Ebu Džafer vidio šta je u sanduku, rekao je:
“Mi smo ovog nesretnika izložili stradanju.”
O Abdurrahmanu je rekao:
“Taj čovjek nije ništa drugo nego šejtan i hvala Allahu Koji nas je razdvojio morem.”
Iako je Abdurrahman uspio ugušiti ustanak Abbasija, nije uspio spriječiti pojavu novih pobuna. Nizale su se jedna za drugom.
Hidžretske 149. godine (766.), Hišam ibn Urve el-Fihrij diže ustanak u Toledu. Abdurrahman šalje vojsku pod vođstvom svoga vjernog sluge Bedra. Porazio je pobunjenike i ubio njihovog vođu Hišama el-Fihrija.
Godine 148., u Lebli ustanak podiže Seid el-Jahsubij. Njemu se pridružio veliki broj pobunjenika. S vojskom je krenuo prema Sevilji i uspio je osvojiti.
Abdurrahman je protiv pobunjenika ponovo poslao Bedra. Sevilja je opkoljena i pobunjenici poraženi. Ubijen je njihov vođa Seid el-Jahsubij.
Protiv Abdurrahmana se digao i Ebu Sabbah Jahsubij, koji je bio njegov saveznik otkako je došao u Endelus. Bio je vladar Sevilje, pa ga je Abdurrahman smijenio jer je namjeravao domoći se vlasti u Endelusu. Abdurrahman ga je, kad je čuo za njegovu pobunu 148. godine, uspio pridobiti i privoljeti da dođe u Kordovu. Kad je došao u Kordovu, umjesto dobrodošlice, dočekan je sabljom. Na taj način se Soko Kurejšija oslobodio još jednog neprijatelja i ponovo ovladao Seviljom.
I Berber Sefin ibn Abdulvahid je, 152. godine (769.), počeo okupljati vojsku. On je za sebe tvrdio da je potomak Alije, radijallahu anhu, i Fatime, radijallahu anha. Samozvani fatimija je uspio okupiti Berbere i oni su mu povjerovali. Grad Santa Marija bio je centar njihovog okupljanja i djelovanja.
Abdurrahman je mobilizirao mnogobrojnu vojsku i krenuo put Santa Marije. Kad je Sefin osjetio da mu prijeti opasnost, pobjegao je u brda. Iscrpljujuća borba s njim je trajala od 150. godine, da bi 160. godine Sulejman ibn Mervan uspio ubiti Sefina. Tako je okončan i ovaj slučaj.
U Endelusu se nastavlja osvjedočavati da su muslimani neumorni u međusobnim sukobima i obračunima.
Već sljedeće, 161. godine (778.), izbija novi ustanak. Iz Afrike je u Endelus stigao Abdurrahman es-Sakalibi ili Abdurrahman Slaven, odnosno Evropljanin. On je bio Arap, ali su ga zvali Slavenom zbog bijele kože i izrazito plavih očiju. On je, poput Ibn Mugisa, počeo pozivati ljude da priznaju abbasijskog halifu i otkažu poslušnost Abdurrahmanu ed-Dahilu. Okupio je stotine nezadovoljnika i uspostavio vezu sa Sulejmanom ibn Jakzanom, namjesnikom Barselone. Sulejman ga je u početku podržao. Ali, kad je Es-Sakalibi zatražio da mu preda Barselonu, prekinuo je savezništvo i započeo borbu protiv njega. Njihov sukob je iskoristio mudri vojskovođa Abdurrahman. Naredio je spaljivanje lađa – da Es-Sakalibijeva vojska ne može pobjeći. Onda ih je napao i do nogu potukao. Es-Sakalibi se, ipak, uspio izvući. Pobjegao je u brda. Abdurrahman je za njim raspisao potjernicu. Nudio je hiljadu zlatnika onome ko ga dovede živa ili mrtva. To je uspjelo jednome Berberu. Bilo je 162. godine (779.). Tako je propala i druga velika abbasijska buna.
Osim ovih, bilo je još pobuna. U gradu Elviri se pobunio Dumjet el-Gasanij. Abdurrahmanova vojska, pod komandom Ibn Isaa, potpuno je porazila i ugušila i tu pobunu.
A onda, poslije svega što se dogodilo, u gradu Elviri protiv Abdurrahmana ustaju – Emevije. Oni koje je on doveo u Endelus! Vođe ustanka su bili Abdusselam ibn Jezid ibn Hišam i Ubejdullah ibn Eban ibn Muavija ibn Hišam. Na ustanak ih je podstakao – niko drugi – do Ebu Osman, koji je i primio Abdurrahamana i pripremio mu teren u Endelusu dok su ga Abbasije proganjale i tražile njegovu glavu.
Abdurrahman je u prvom naletu ugušio ovaj ustanak i ubio njegove vođe, dok je Ebu Osmana poštedio radi svega onoga što je za njega učinio.
Abdurrahman je za njega rekao:
“On je Ebu Muslim Endelusa!”
Aludirao je na Ebu Muslima Horosanija, koji je Abbasijama otvorio put do vlasti, a nakon toga su ga oni ubili, jer su se bojali njegove izdaje.
Ustanak u Elviri je bio ugušen, ali ne i u Saragosi, kojom su vladali Sulejman ibn Jakzan i Husejin ibn Jahja. Abdurrahman je na njih poslao vojsku pod komandom Salebeta ibn Ubejde. Oni su uspjeli zarobiti vojskovođu i poraziti vojsku koju je predvodio. Bilo je to 164. godine (781.). Sulejman, da bi sačuvao vlast, traži pomoć Karla Velikog!
I do toga je došlo!
Prvi put su muslimani zatražili pomoć od nevjernika protiv drugih muslimana…
Karlo Veliki pristaje, ali pomoć Sulejmanu uvjetuje predajom Saragose, tj. sjevernoga dijela Endelusa. Sulejman i na to pristaje!
Karlo je poslao ogromnu vojsku prema Saragosi da bi “pomogao” Sulejmanu da osvoji Endelus i zavlada njime.
Na scenu stupa islamska ulema. Uspijevaju pridobiti simpatije muslimana Saragose i ubijediti ih da ne predaju grad nevjernicima. Muslimani Saragose su pozatvarali kapije grada, a Jahja ibn Seid je podigao vojsku da se suprotstavi Karlu Velikom.
Karlo je iznenađen razvojem događaja, ali ne pomišlja odustati od krupnog “zalogaja”. Naređuje da vojska opkoli grad.
U toku opsade Saragose dolazi do pobune u Francuskoj. Pobunili su se Saksonci. Karlo se mora vratiti u Francusku. Na povratku, dok su prelazili Pirineje, u jednom tjesnacu ih dočekuju Baskijci. Napali su pozadinu vojske i većinu poubijali.
Sada Karlo Veliki, zapavši u tešku situaciju, traži primirje sa Abdurrahmanom, uz obećanje da neće napadati na njeg.
Endelus: Sukob Emevija i Abbasija IX
Endelus: Međumuslimanski sukobi VIII
Endelus: Velika bitka kod Poatjea VII
Endelus: Most u Kordovi sa 17 lukova VI
Endelus: Za tri godine osvojeno Pirinejsko poluostrvo V
Musa ibn Nusajr i Tarik ibn Zijad zajedno nastavljaju osvajanje Endelusa IV
I ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., među osvajačima Endelusa III
Musa ibn Nusajr, njemu pripadaju najveće zasluge za osvajanje Endelusa II
