Piše: Jusuf Džafić
www.saff.ba
Evlija Čelebija je, kako smo već ranije kazali, Bošnjacima posvetio pozamašne dijelove svoje Sejahtaname, tako da nema nijedne knjige od deset njenih knjiga u kojoj se ne govori o Bošnjacima, posebno u 5, 6. i 7. knjizi u kojima se nalaze opisi njegovih putovanja po Ugarskoj i južnoslavenskim zemljama. Budući da je Evlija veliku pažnju posvetio životu običnih ljudi, u Sejahatnami nalazimo i zapise o religiji, nacionalnosti i jeziku ljudi kroz čije je krajeve opisao, čime je Evlija prvenstveno doprinio proučavanju ionako nejasne demografske historije Osmanskog carstva za period sredine XVII stoljeća. Tako u dijelovim svezaka u kojima govori o svojim putovanjima kroz južnoslavenske prostore i Ugarsku, nalazimo nama izuzetno važne demografske podatke o vjerskoj, etničkoj i jezičkoj strukturi stanovništa Bosne, Srbije, Crne Gore, Makedonije, osmanske Hrvatske, Unđurovine (osmanska Ugarska i Slovačka), posebno za razdoblje polovice XVII stoljeća.
Evlija je do svojih podataka za demografiju južnoslavenskih prostora i Ugarske dolazio prvenstveno na osnovu svojih ličnih zapažanja i informacija koje je prikupio na terenu, raspitujući se među prvacima onih gradova, tvrđava, kasaba, sela, palanki kroz koje je prošao i o kojima je pisao. Takođe, dobar dio demografske građe prikupio je iz raznih kanunama (posebno onih sultanskih) i fermana, te regionalnih i lokalnih dokumenata – kadijskih sidžila, finansijskih, katastarskih i drugih deftera, raznih vakufnama, fermana i sl.
Pitanje vjerodostojnosti Evlijinih izvješća vezanih za demografiju naših prostora i dan-danas je pitanje na koje ne postoji jednoglasan odgovor. Određeni autori, poput Jovana Radonića (Jovan Radonić, Putovanja Evlije Čelebije po srpskim i hrvatskim zemljama, Godišnjica Nikole Čupića, 29/1910, str. 33-101, 30/1910, str. 259-291, 31/1912, str. 233-297) su doveli u pitanje njihovu vjerodostojnost, neki su ih prihvatili bez kritičkog ostvrta, kao što je to učinio Sejfuddin Kemura (Sejfuddin Kemura, Iz Sejahtname Evlije Čelebije, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 20/1908, knj. 2, str. 183-202, knj. 3, str. 289-342), dok velika većina autora smatra da su Evlijini podaci jedni od najpouzdanijih i najdragocjenijih, budući da su uzeti sa lica mjesta i iz administrativnih dokumenata, ali da, kao i ostali slični izvori nisu neprogješivi. Takav stav imaju, između ostalih, sljedeći autori: Hazim Šabanović (Evlija Čelebi, Putopis.odlomci o jugoslavenskim zemljama, Svjetlost, Sarajevo, 1957, preveo, uvod i komentar napisao Hazim Šabanović), Hamdija Kreševljaković (Vidi o njegovim djelima u kojima se poziva na Evliju u poglavlju Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije sredine XVII stoljeća), Hivzija Hasandedić (Hivzija Hasandedić Muslimanska baština Bošnjaka II, Islamski kulturni centar, Mostar, 1999; Ibid., Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj (Srednjoj) Hercegovini, Islamski centar, Mostar, 1997; Ibid., Muslimanska baština Istočne Hercegovine, El-Kalem, Sarajevo, 1990; Ibid., Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar, Mostar, 2005), Fehim Nametak (Fehim Nametak,Bošnjaci u Hrvatskoj u vrijeme osmanske vlasti, Behar, br. 71-72), Adem Handžić (Adem Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću, Prilozi za orijentalnu filologiju, 25/1975, str. 133-168), Alija Bejtić (AlijaBejtić, Povijest i umjetnost Foče na Drini, Naše starine, 3/1956, str. 23-74; Ibid., Banja Luka pod turskom vladavinom, Naše starine, 1/1953, str. 91-116), Marta Andrić (Marta Andrić, Simpozij o Evliji Čelebiji, Scrinia slavonica, 12/2012, str. 377-380), Martin van Bruinessen i Hendrik Boeschoten (Martin van Bruinessen, Kurdistaninthe 16thand 17thcenturies, asreflectedinEvliya Çelebi‘sSeyahatname,The Journal of Kurdish Studies, 3/2000, str. 1-11; Martin Van Bruinessen-Hendrik Boeschoten, Evliya Çelebi in Diyarbekir, Brill, Leiden, 1988), Robert Dankoff i Sooyong Kim (Robert Dankoff, Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi, Brill, Leiden-Boston, 2006; Robert Dankoff-Sooyong Kim, An Ottoman Traveller, Eland, London, 2010), Joseph von Hammer (Joseph von Hammer, Narrative of Travels in Europe, Asia and Africa in The seventeenth Century by Evliya Efendi, Oriental Translation Fund for Great Britain and Ireland, London, sv. 1 u dva dijela 1834, 1848, sv. 2, 1850), Franz Taeschner (Franz Taeschner, DasanatolischeWegenetznachosmanischenQuellen, MayerundMüller, Leipzig, 1924-1926) i dr.
Takođe, treba naglasiti da su Evlijini demografski podaci za naše prostore počesto znali biti i zloupotrebljavani, pogotovo u hrvatskim ultranacionalističkim krugovima (Vidi: AnteStarčević, Izabranispisi, prirediodr. Blaž Jurišić, HIBZ, Zagreb, 1945; Fehim Spaho, Evlija Čelebija kod Zrinskog, Napredak, kalendar za 1932, str. 58-66; Ibid., Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Hrvatsko Kolo, 13/1932, str. 41-50).
Mi ovdje nećemo zalaziti u podrobniju raspravu glede vjerodstojnosti Evlijinih demografskih podataka. Inače, već smo u poglavlju Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije sredine XVII stoljeća pozitivno odgovorili na pitanje generalne validnosti Evlijinih podataka, pa zainteresovane upućujemo na odgovoreno pitanje. Stoga, u nastavku pojašnjavamo Evlijinu terminologiju kojom se služio prilikom govora o jeziku i etnicitetu naroda južnoslavenskih krajeva:
– Evlija ne pravi razliku između makedonskog i bugarskog jezika, kao ni između Makedonaca i Bugara, što je i razumljivo, budući da makedonska nacija i makedonski jezik nisu dobili svoje ime sve do 1940-ih. Stoga, Evlija Makedonce i Bugare naziva jednostavno Bugarima, a a njihov jezik jedinstvenim imenom – bugarski. (Vidi primjer: “bugarska” sela Nagoričane kod Kumanova i nekadašnje Muradovo Selo kod Krive Palanke, Putopis, 293; Prilep, 303)
– Evlija obično pravi razliku između Srba i Bugara, srpskog i bugarskog jezika, i to samo u slučaju kada detaljno govori i opisuje neko mjesto. Međutim, kada govori općenito o slavenskoj pravoslavnoj raji Bosne, Srbije i Makedonije, onda rabi sintagmu: Srbi i Bugari, odnosno srpski i bugarski jezik. Stoga, Evlijine Bugare i Srbe u Srbiji treba smatrati Srbima, Evlijine Srbe i Bugare u Makedoniji Makedoncima, Evlijine Srbe i Bugare u pograničnim dijelovima Srbije prema Bugarskoj Bugarima, a Evlijine Srbe i Bugare u Bosni Bošnjacima. (Vidi primjer: Beograd, 91; Srebrenica, 99; Prilep, 303; Štip, 343; Požega u Srbiji, 377)
– Kada Evlija spominje bugarski jezik u krajevima gdje su današnji Bugari, prema historijskim izvorima, tada bili većinsko stanovništvo, onda nema nikakve dileme da se tu radi upravo o Bugarima, a ne Makedoncima ili čak Srbima. Kao primjer, dovoljno je navesti primjer Pirota. (Vidi Pirot, 61)
– Evlija spominje Srbe i srpski jezik i pod tim imenima uglavnom označava pravoslavni živalj u današnjoj Srbiji. Zanimljivo da nijednom nije spomenuo Srbe na prostoru današnje Hrvatske, dok ih u Bosni spominje samo kao raju u Srebrenici. (Vidi primjer: Beograd, 84; Srebrenica, 99; Kruševac, 308; selo Kojnica kod Srem. Mitrovice, 350; selo Gojna Gora kod Gornjeg Milanovca 379)
– Evlija piše o latinskom jeziku i Latinima. No, Evlija pod Latinima podrazumijeva katoličkog življa u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Ugarskoj i dr. Dotični katolički živalj skoro uvijek naziva Latinima, a njihov jezik latinskim jezikom. (Vidi primjer: Sarajevo, 118; Nadin kod Zadra, 160; Prijepolje, 391; Dubrovnik, 420; Herceg-Novi, 433)
– Evlija spominje hrvatski jezik i Hrvate. Međutim, budući da obično katolički živalj Hrvatske i Srbije naziva Latinima, a njihovih jezik latinskim, nemamo mnogo izvješča u Sejahtnami o Hrvatima, a poglavito o hrvatskom jeziku. Zanimljivo je da u granicama današnje Bosne nikako ne spominje Hrvate. Jedino spominje da stanovnici Sarajeva, pored bosanskog, turskog i još tri druga jezika, govore i hrvatskim jezikom. (Vidi primjer: Bosanski ejalet, 116; Drniš kod Knina, 189-190)
– Evlija spominje kako u Beogradu nema franačke mahale. U osmanskom društvu Franak je bilo ime za zapadnoevropske narode. Skoro u potpunosti odgovara terminu Latin. Mislim da se ovdje prvenstveno odnosi na Njemce. (Vidi Beograd, 84)
– Evlija spominje Grke i grčki jezik samo na tri mjesta: tri grčke mahale u Beogradu (cca. 1500 st.); da se u Strugi priča bugarski (tj. makedonski) i grčki jezik; da se u Ohridu govori, pored turskog i bugarskog (makedonski), i grčki jezik. Očito je da beogradski Grci nisu starosjedioci, već doseljeni trgovci, dok je u Ohridu i Struzi po svoj prilici riječ o domaćim Grcima, te grčkom sveštenstvu koje je dominiralo u Makedoniji do sredidne XIX stoljeća. (Vidi: Beograd, 84; Struga, 550; Ohrid, 561)
– Evlija spominje Jermence u kontekstu Beograda, tačnije spominje jednu jermensku mahalu u Beogradu (cca. 500 st.). Očito je da je tu riječ o jermenskim trgovcima i njihovoj trgovačkoj koloniji. Inače, jermenski trgovci, koristeći se pogodnostima Pax Ottomana (relativni mir unutar Osmanske države u XVI i XVII st.) uspostavili su svoje trgovačke kolonije širom Osmanske carevine. (Vidi Beograd, 84)
– Evlija spominje Jevreje u Beogradu, Sarajevu (2 mahale – cca. 1000 st.) i Užicu (1 mahala – cca. 500 st.). Radi se o sefardskim Jevrejima koji su, bježeći pred španskom inkvizicijom, pronašli utočište u Osmanskom sultanatu, pa samim tim i na Balkanu. Čudno je što Evlija šuti o jevrejskoj zajednici u Skoplju koja je bila veća i od sarajevske i od beogradske. (Vidi: Beograd, 84; Sarajevo, 105; Užice, 382).
– Evlija spominje Juruke i juručki jezik. Juruci su Turci, doseljeni iz Anadolije na područje Rumelijskog ejaleta, pa samim tim i u makedonske krajeve. (Vidi primjer: nekadašnje juručko selo Kapudžioglu između Kratova i Velesa, 338; Štip, 343; Strumica 576)
– Evlija govori o turskom jeziku na južnoslavenskim prostorima. Međutim, teško je razgraničiti kada govori specifično, tj. o ljudima koji je turski jezik maternji jezik, kada govori općenito, tj. o ljudima kojima je turski jezik drugi jezik, odnosno jezik administracije i nauke, a kada govori i specifično i općenito, tj. govori i o ljudima kojima je turski maternji jezik i o ljudima kojima je turski drugi jezik. Zanimljivo je da turski jezik Evlija nikako ne spominje na području Bosne, Slavonije, Dalmacije, turske Hrvatske, ako izuzmemo Sarajevo. S druge strane, najviše spomena za turski jezik nalazimo u Makedoniji, Kosovu i Negotinskoj krajini (Skoplje, Štip, Ohrid, Vučitrnm Kladovo, gdje se pouzdano zna da su živjeli etnički Turci (u nekim područjima spomenutih krajeva i dan-danas ima etničkih Turaka). Dakle, najvjerovatnije da Evlija prilikom govora o Sarajevu misli na općenitu upotrebu turskog jezika, dok se u većini ostalih mjesta misli ili samo na specifičnu upotrebu turskog jezika među etničkim Turcima ili na njegovu specifičnu upotrebu među etničkim Turcima i njegovu općenitu upotrebu među širim ili užim krugovima stanovnika dotičnog mjesta. (Vidi:Sarajevo, 116; Vučitrn, 274; Skoplje, 286; Štip, 343; Hram, 540; Kladovo, 545; Ohrid, 561)
– Pod Arnautima i arnautskim jezikom Evlija misli na današnje Albance i današnji albanski jezik, pošto su Albanci sve do početka XX stoljeća nazivani Arnautima, a njihov jezik arnautskim. (Vidi primjer nekadašnjeg arnautskog sela Omoras kod Ohrida, 334)
– Evlija spominje takođe arbanaski jezik i Arbanase na nekoliko mjesta. Pod arbanaskim jezikom i Arbanasima misli na današnje Albance i albanski jezik, budući da su se naziv Arbanasi i arbanaski jezik, ravnopravno uz naziv Arnauti i arnautski jezik, koristili za Albance i albanski jezik sve do početka XX stoljeća. (Vidi primjer Vučitrna, 274)
– Evlija govori o Mađarima i mađarskom jeziku. Budući da u njegovo doba, nije bilo mnogo Mađara koji su živjeli u Slavoniji i Vojvodini, Evlija spominje samo mađarski jezik kao jezik Osijeka. (Vidi Osijek, 367)
– Evlija je prilikom posjete tada mletačkom Splitu zabilježio uzorke italijanskog jezika i spomenuo da se mnogi Splićani služe italijanskim jezikom. Koliko je tada tačno Italijana živjelo u Splitu, teško je reći. Najvjerovatnije da nisu činili većinu, ali da je jezik administracije i nauke sigurno bio italijanski jezik, tačnije venecijanski dijalekt. (Vidi Split, 202-203)
– Evlija spominje i Cigane. Naziv Cigani, zajedno sa svojim raznim inačicama u raznim evropskim i bliskoistočnim jezicima, koristio se sve do sredine XX stoljeća kao uobičajeni naziv za današnje Rome. Evlija spominje Cigane samo u Beogradu (3 mahale- cca. 1500 st.). Međutim, broj Roma je na južnoslavenskim prostorima tada morao biti veći, ali zbog njihovog marginalnog i primitivnog nomadskog života, nisu posebno zaokupili Evlijinu pažnju (Vidi Beograd, 84)
– Evlija piše o poturima i poturskom jeziku. Poturima je nazivano lokalno slavensko stanovništvo koje je primilo islam. Oni mogu biti Srbi, Bošnjaci, Makedonci, Bugari, Hrvati. (Vidi primjer: Jagodina, 68; Beograd, 91; Požega u Srbiji, 377; Bač, 526)
– Evlija pod Vlasima i vlaškim jezikom misli na Rumune i rumunski jezik, kako su se Rumuni i njihov jezik nazivali do XIX, odnosno XX stoljeća. (Vidi primjer: Vel. Bečkerek, 534; Kladovo, 545)
LITERATURA:
Ovo je spisak opće literature. Ostala literatura spomenuta u tekstu.
- Evlija Čelebija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
- Evliya Çelebi Seyahatnamesi, Ikdam, Istanbul, 1896-1900, sv. 1-6, Türk tarih encümeni kurumu, Istanbul, 1928, sv. 7-8, Ma'arif Vekaleti, Istanbul, 1935, sv. 9, 1938, sv. 10.
- John Freely, A History of Ottoman Arhitecture, Witt Press, Boston, 2011.
- Joseph von Hammer, Narrative of Travels in Europe, Asia and Africa in The seventeenth Century by Evliya Efendi, Oriental Translation Fund for Great Britain and Ireland, London, sv. 1 u dva dijela 1834, 1848, sv. 2, 1850.
- Marta Andrić, Simpozij o Evliji Čelebiji, Scrinia slavonica, 12/2012, str. 377-380.
- Robert Dankoff, Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi, Brill, Leiden-Boston, 2006.
- Robert Dankoff-Klaus Kreiser, MaterialienzuEvliya ÇelebiII (uključuje: AGuidetotheSeyahat–nameofEvliya ÇelebiandBibliographieraisonnée, Brill, Leiden, 1992.
- Robert Dankoff-Semih Tezcan, An Evliya Çelebi Bibliography, www.bilkent.edu.tr/~ tebsite/evliya.pdf, 16.11.2013, 20:45.
