Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pod naslovom ”Narod koji uči”, Sigrid Hunke, u svojoj knjizi ”Allahovo sunce (svjetlo) iznad Zapada – naše arapsko nasljeđe” (str. 296-297.), napisala je: ”Ne smijemo smetnuti s uma da je Srednja Evropa, između devetog i dvanaestog stoljeća nove ere, bila poprište nepismenosti koja je dosezala nivo od nevjerovatnih devedeset i pet procenata. Karlo Veliki (747.-814.) je u poodmakloj dobi pokušavao naučiti čitati i pisati, ali mu to nije pošlo za rukom.
Nekoliko stoljeća kasnije nalazimo evropske plemiće koji nastoje izbjeći podučavanje čitanju i pisanju, toj ”teškoj” umjetnosti, a u samostanima je bio vrlo mali broj redovnika koji su znali čitati i pisati. Naprimjer, u samostanu Saint Gall (u St. Gallenu u Švicarskoj) nije bilo nijednog redovnika koji je čitao i pisao, a to je bila 1291. godina.
Dok je u istom stoljeću u selima i gradovima arapskih zemalja bilo hiljade škola koje su bile pune djece oba spola u dobi od šest do jedanaest godina. Oni su učili čitati i pisati Kur'an, i u tu svrhu koristili su drvene ploče i pera, zatim su citirali jednu po jednu kur'ansku suru nakon što bi ih naučili napamet, tako da su bili preteče metode postepenog (step by step) učenja, a uz to su učili i gramatiku i morfologiju. Tajna uspostavljanja ovih škola bila je iskrena želja da se pokaže ljepota islama onima koji su ga prihvatili.
Te su škole nastale na temelju istinske slobode, a ne pod bilo kakvom prisilom, i bile su besplatne. Ovladavanje i usavršavanje čitanja i pisanja kur'anskog teksta, bio je jedan od faktora jačanja vjerskog ubjeđenja i razumijevanja Božije Knjige. Ovdje nalazimo ogroman jaz između Istoka i Zapada u pogledu stava i odnosa Istoka i Zapada prema Svetim knjigama.
Naime, kršćanska sveta knjiga bila je rezervirana samo za svećenstvo, a što se tiče prosječnog kršćanina, njemu je kršćanstvo bilo potpuna nepoznanica, jer je samo svećenik čitao i razumio jezik otkrovenja. Kršćanski propovjednik je od 800. godine propovijedao na latinskom jeziku koji narod nije mogao razumjeti. Stoga je Sveti Sinod, koji je sazvan u Toursu, odlučio da jezik propovjednika treba biti njegov uobičajeni, pučki jezik. Na osnovu ovoga vidimo da ni crkva nije zahtijevala temeljitu religioznu kulturu i bila je zadovoljna da svećenici posjeduju ovu priprostu latinsku kulturu koju je iznjedrila tzv. Karolinška kulturna renesansa (u vrijeme Karla Velikog).
Što se tiče kršćanskog naroda u to vrijeme, oni nisu imali potrebe proučavati latinski jezik, jer obrazovanje ljudi u to vrijeme nije bilo poželjno.
A što se pak tiče islamskog svijeta, situacija je je bila dijametralno suprotna, jer je arapskoj državi bilo u interesu da širi kulturu i znanje među svojim građanima. Djeca iz svih slojeva društva išla su u osnovne škole uz vrlo male troškove. Školovanje je bilo besplatno za sve društvene slojeve, kako u arapskom svijetu, tako i u Španjolskoj (Endelusu).
U Kordobi je bilo osamdeset javnih škola, a 965. godine, El-Hakem II osnovao je još dvadeset i sedam škola za siromašnu djecu, a u Kairu je mamelučki sultan Mensur Kalavun (1279.-1290.), osnovao školu za siročad u sklopu bolnice ”El-Mensurije”, gdje je svako dijete dnevno dobijalo kilogram hljeba, te ljetnu i zimsku odjeću, dok su beduini imali mobilne učitelje.
Dakle, u islamskom svijetu nije postojala niti jedna praznina koju je trebalo popuniti.”
