„Nijemci i Njemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovjekovoj sudbini ili prekretnicu ili smrt… što sam ja lično propatio od Nijemaca i zbog Nijemaca!”, napisaće jednom, mnogo godina kasnije Andrić sjećajući se dana koji su bili istovremeno vrhunac, najdramatičnije razdoblje i kraj njegove diplomatske karijere.
Od februara 1921. godine, kada je upućen u Rim, u poslanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Vatikanu, pa do aprila 1941. godine, skoro tačno dvije decenije trajaće Andrićeva diplomatska karijera, od položaja do položaja, u skoro stalnom napredovanju. Bio je vicekonzul u Rimu, Bukureštu (1921), Trstu (1922), Gracu (1923), Marseju (1924), Parizu (1928), zatim sekretar poslanstva u Madridu (1928), Briselu (1929), Ženevi (1930). Na svakom mjestu šefovi su ga pohvaljivali i preporučivali.
U martu 1933. godine Andrić je iz Ženeve premješten u Ministarstvo inostranih poslova gdje je dobio zvanje savjetnika. Dvije godine kasnije postavljen je na jedan od najvažnijih položaja u ministarstvu – za načelnika Političkog odjeljenja. Bila je to odluka predsjednika Vlade i ministra inostranih poslova Milana Stojadinovića koji je odigrao odlučujuću ulogu u Andrićevom napredovanju. Novembra 1937. godine, na prijedlog Stojadinovića, Andrić je postavljen za njegovog zamjenika, to jest pomoćnika ministra inostranih poslova. U memoarima „Ni rat ni pakt” Stojadinović je zapisao: „Andrića sam veoma cijenio i polagao na njegovo mišljenje u svim važnijim pitanjima. On je bio Srbin katoličke vjere iz Bosne, književnik, pametan i odmjeren u mišljenju. Diplomatske note koje bi on po mojim uputstvima oblikovao, bilo je pravo zadovoljstvo čitati.”
Sredinom tridesetih godina 20. vijeka, nakon dolaska Hitlera na vlast, naglo se mijenjala evropska politička scena. Jugoslavija je pod upravom kneza Pavla Karađorđevića nastojala da se prilagodi novim uslovima proklamujući neutralnost. „Njemačka aždaja se ustremila na nas”, rekao je jednom prilikom Stojadinović svome pomoćniku, „moramo nastojati da je otklonimo od naše zemlje. Neka ide na drugu stranu… Nijemci su teški kao prijatelji a opasni kao protivnici…”
Andrić je bio diskretni i djelotvorni izvršilac zamisli jugoslovenskog namjesnika kneza Pavla i njegovog ministra inostranih poslova. Jedan bivši kolega zapisao je da se Andrić kao drugi čovjek ministarstva pokazao kao „tihi, meki, prilagodljiv činovnik” obuzet beletristikom i kome je „najvažnije bilo da se ne zamjeri kolegama”.
Kako je jednom Andrić zapisao u svojim razmišljanjima, „u diplomatskoj službi prilike prisile većinu ljudi da moraju prije ili poslije da istupe samostalno i da pokažu kakvi su i šta umiju”. On je kao pomoćnik ministra igrao značajnu ulogu u zaključenju „ugovora o vječnom prijateljstvu” sa Bugarskom (januar 1937) i u pregovorima sa Musolinijevom Italijom koji su doveli do zaključenja Beogradskog ugovora o prijateljstvu (mart 1937) kojim je za određeno vrijeme otklonjena opasnost od napada Italije. Andrićeva uloga „sive eminencije” Ministarstva inostranih poslova završila se onda kada je pala Stojadinovićeva vlada (februar 1939) i kada je na mjesto ministra bio postavljen dotadašnji poslanik u Berlinu – Aleksandar Cincar-Marković.
Andrić je uživao veliki ugled kod Hitlerovih saradnika
Da bi donekle ublažila nepovoljan utisak na Njemačku zbog smjene pronjemačkog premijera, nova vlada je njegovog saradnika Andrića postavila za „opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika” u Berlinu. U svojoj preporuci da se odobri diplomatski agreman za jugoslovenskog poslanika, Fon Heren, njemački poslanik u Beogradu napisao je:
„Govori tečno njemački… uvijek je smatran jednim od politički najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vrijeme svog dugog djelovanja u ministarstvu Andrić je… u svim pregovorima pokazivao temeljno razumijevanje… njemačke politike…”
Novi poslanik stupio je na dužnost u Berlinu 10. aprila 1939. godine. Poslanstvo je bila jedna od najvećih jugoslovenskih misija. Brojalo je 15 službenika. Već nakon nekoliko dana novi poslanik našao se pred firerom.
Na paradi u Berlinu, Andrić iza Hitlera i princa Pavla, u junu 1939. godine
„Još od ranog jutra pripremao sam se za ovaj izuzetan doživljaj. Ostani priseban, pokušavao sam sam sebe da smirim, ali kada sam se u pratnji šefa protokola našao pred Hitlerom, počeo sam da gubim prisebnost i gotovo panično zaželio da se ovaj strogo protokolarni čin što prije završi. Zapazio sam da je Hitler bio možda nešto niži od mene… Da ste me tada zapitali kakve ima oči, ne bih mogao sa sigurnošću da vam kažem: otkrivao sam u njima neku hladnu radoznalost, hladan sjaj čoveka koji više veruje u svoje ideje i predrasude nego u samog sebe.”
Tokom prvih mjeseci svog mandata, priređuje niz važnih posjeta Berlinu tokom kojih su jugoslovenski državnici pokušavali da nađu modus vivendi sa Hitlerom ali da istovremeno ostanu izvan velikog sukoba, odnosno da održe neutralnost zemlje. Ministar Cincar-Marković je aprila 1939. godine pojetio Berlin. Nešto kasnije sa Hitlerom je razgovarao i knez Pavle (juna 1939. godine).
Razvojem ratnih dejstava u Evropi nakon septembra 1939. godine manevarski prostor jugoslovenske diplomatije bivao je sve uži. Evropa je gorjela. Njemačka je brzo razorila Poljsku. Naredne godine (aprila 1940) zauzela je Dansku i Norvešku. Juna 1940. godine u blickrigu pobijedila je i pokorila Francusku. Italija je sa svoje strane oktobra 1939. godine napala Grčku koja joj je pružila jak otpor. Nijemci su počeli dugotrajno bombardovanje Britanije kojoj je pretio opšti napad. Zemlje jugoistočne Evrope, jedna po jedna, svrstavale su se uz sile koje su u tom trenutku izgledale nepobjedive. (Izvod iz teksta Duška Lopandića – Vostok.rs)
Strah o izložbe fotografija
“Par godina poslije rata u Beogradu je upriličena izložba fotografija gdje su nove komunističke vlasti htjele da prikažu svu “dekadenciju” bivše države pa su između ostalog bile izložene fotografije sa potpisivanja pristupa Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu u dvorcu “Belvedere” u Beču. Na nekima od njih se vidio i tadašnji opunomoćeni poslanik Ivo Andrić, priča kaže da je brzo intervenisano iz vrha vlasti, prema nekima, od strane Slobodana Penezića Krcuna i te fotografije su uklonjene” (Dejan Stojiljković).
” Andrić je bio zatvoren čovek, koji o svom privatnom životu nije govorio mnogo, tako da ćutnja o njegovim berlinskim danima ne predstavlja izuzetak. Čega se sve stidio i čega se sve čovjek stidi – pitanje je na koje ne postoji konačan odgovor. Ono što je vezano za svoju diplomatsku karijeru Andrić htio da sakrije prije svega je bila fotografija sa potpisivanja Trojnog pakta. A tu stid nije imao presudnu ulogu. Ključni razlog je bio opravdan strah da bi u titoističkoj diktaturi zbog te fotografije mogao stradati. Priča kaže da je molio visokog komunističkog funkcionera Milovan Đilasa da slika bude sklonjena i da mu je ovaj izašao u susret” (Vladimir Kecmanović).
