Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Operacija ”Tufanul-Aksa”, koju su izvele palestinske snage otpora 7. oktobra 2023. godine, bez sumnje je djelovala kao snažan šok na nelegitimni cionistički režim i njegove zaštitnike, srušivši sve njihove proračune koji su se oslanjali na pokoravanje ummeta i nametanje potpune kapitulacije.
Međutim, još jači šok pretrpjeli su arapski režimi, jer se raspršila njihova pažljivo građena iluzija o ”nepobjedivosti” cionističkog entiteta, s kojim je, navodno, uzaludno sukobljavati se ili ga izazivati. Na taj način opravdavali su vlastitu izdaju, kukavičluk, defetizam i odustajanje od parola o oslobađanju okupirane Palestine, koje su nekada koristili kako bi obmanuli svoje narode.
Ove režimske strukture učvrstile su postojanje cionističkog entiteta i priznale mu pravo na ono što je oteo. Da stvar bude gora, učinile su ga saveznikom u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – islamskog otpora i džihada – kojeg su dogovoreno nazvali ”terorizmom”.
Danas se, međutim, stvar više ne tiče samo izdajničkog odnosa arapsko-muslimanskih vladara prema Palestini, niti samo prema Gazi. Problem je u tome što se izdaja nastavlja, iako je neprijatelj otvoreno objavio mapu svoga ”velikog projekta”, koja podrazumijeva uklanjanje tih vladara s teritorija koje su oni godinama ponižavali, gazili i na kojima su ubijali vlastiti narod.
Neki od njih, iz straha za svoje fotelje, nisu učinili ništa kada je došla prijetnja agresije. Nisu izustili njednu riječ, niti pokazali ijedan korak koji bi nagovijestio spremnost da brane čak ni vlastite stolice, a kamoli svoje narode. A koliko su samo vremena uzalud potrošili u toj predstavi! Jer cionistički neprijatelj nije poput golorukih građana u muslimanskim državama – on se oslanja na svoju ogromnu vojnu moć, a muslimanski vladari propustili su pripremiti se za takve izazove.
Arapski režimi dobro znaju da je ovaj šejtanski savez u potpunoj suprotnosti s nadama muslimanskog ummeta, koji se čvrsto drži svoje vjere i islamskih principa. Također, on je u otvorenom raskoraku i s ustavima i temeljnim načelima država koje su nastale na kolonijalnim dogovorima i sporazumima.
Kada je riječ o sporazumima sa zapadnim kolonijalnim silama, treba li uopće spominjati da su oni strogo tajni, a da su ključne odredbe poznate samo političkom vrhu? Od uvjetovanja političkih odluka interesima nelegitimnog cionističkog entiteta, preko davanja vojnih baza pod punom kontrolom strane vojske – koja ne odgovara domaćim zakonima i time poništava svaku državnu suverenost – pa do potpune zaštite stranih vojnika od odgovornosti za zločine protiv muslimana u matičnim državama.
To je obrazac koji traje decenijama i jasan pokazatelj da zakoni i formalne deklaracije često služe samo kao maska za stvarnu, tihu okupaciju i manipulaciju moći.
Gorka istina jeste da bogatstvo ili siromaštvo arapskih država ne mijenja osnovni obrazac: gubitak slobode odlučivanja o vlastitim resursima. Zato politička i ekonomska saradnja među arapskim zemljama gotovo nikada ne postoji bez odobrenja Sjedinjenih Američkih Država, i uvijek se odvija u službi cionističkog entiteta i njegovih interesa.
Strah arapskih tiranskih režima od gubitka ”dragocjenih usluga” čini ih još odlučnijim u uništavanju džihadske ideje, koju su pokušavali zatrti tokom cijelog prošlog stoljeća. Zato danas svjedočimo žestokim napadima njih samih i njihovih poslušnika na ono što nazivaju ”političkim islamom”, misleći da se u njemu skriva džihadska ideja. Ali zbog svog ograničenog razumijevanja vjere, ne shvataju da je džihad temelj sâme islamske doktrine.
Zabluda je vjerovati da se ta ideja može uništiti eliminacijom boraca u Gazi, jer arapski tirani ne razumiju da nosioci te ideje nisu samo političke partije, poput Hamasa ili Muslimanske braće, već su to svi muslimani – od mašrika do magriba.
Njihovo jedino oruđe je plač i kuknjava nad patnjama hrabrih stanovnika Gaze. Zato su pribjegli podršci agresoru, nastojeći skrenuti pažnju s njegovih zločina i prebaciti odgovornost na snage otpora.
Suze koje oni liju za narodom Gaze nalik su suzama lovca na ptice. Kaže se da je jedan lovac, nakon što bi mu ptice upale u mreže, skupljao ih, odsijecao im glave i stavljao u torbu. Pošto je bilo veoma hladno i duvao leden vjetar, suze su mu lile niz lice, pa bi ih brižljivo brisao. Na obližnjem drvetu stajala su dva vrapca i posmatrala prizor. Jedan reče drugom: ”Pogledaj ovog čovjeka, kako mu je srce nježno i milostivo, plače od tuge zbog ptičica.” Drugi mu odgovori: ”Budalo, ne gledaj u suzne oči, već gledaj šta rade ruke koljača.”
Neko je dobro rekao: ”Izrael je sjenka arapskih režima; pa ako nestane stvar, nestaje i njena sjenka.” Zato arapski režimi nastoje opskrbljivati cionistički entitet svim sredstvima života i opstanka, kako bi time osigurali vlastiti opstanak i nastavak dominacije nad sudbinom muslimanskih naroda, ponašajući se kao vjerni čuvari u korist svoga gospodara u Bijeloj kući.
Međutim, ono čega se Zapad i njegovi čuvari istinski plaše, onaj ”bauk” koji im ne dâ mira, jeste upravo islam. Njega ne mogu uništiti ni zavjere, ni izdajnici, ni saučesnici, jer se akida duboko ukorijenila u srcima njegovih sljedbenika, kojih je svakim danom sve više, uprkos spletkama koje se danonoćno kuju, kao što se navodi u ajetu: ”Oni koji ne vjeruju, troše imanja svoja da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih sigurno potrošiti, zatim će se zbog toga kajati, i na kraju će biti poraženi. A oni koji ne budu vjerovali – u Džehennem će biti potjerani.” (El-Enfal, 36.)
Dokaz tome je i Gaza, koja nam pokazuje da prava snaga ne dolazi iz nafte i bogatstva kojim upravljaju tirani čija su srca poput ptičijih, niti iz moći saveza sa Zapadom, već iz iskrene vjere, discipline i odlučnosti naroda koji ne kleči pred tiraninom.
Gaza podsjeća ummet da, i kada režimi izdaju, narod može ostati čvrst i nepokolebljiv, te da je jedini način da se izdaja prevlada – jedinstvo muslimana, znanje, svijest i otpor zasnovan na iskrenom vjerovanju i pouzdanju u Allaha.
