Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Neka je na tebe mir i spas, Anase Šerife! Danas je Gaza sirota bez tebe, Anase! Plače bez glasa, jer ti si bio njen glas. Sjećaš li se čime sam te tješio kada je preselio Ismail Henia?
Tada sam ti rekao: Neće svi svjedočiti pobjedi. Jasir i Sumejja postali su šehidi prije Hidžre, Hazreti Hamza i Mus'ab ibn Umejr postali su šehidi prije oslobađanje Mekke.
Mi smo odgovorni za trud, a ne za rezultate; za hod, a ne za dolazak; za borbu, a ne za pobjedu. A pobjeda je Allahovo obećanje koje će sigurno doći, i svako ko preseli na tom putu – pobjednik je, pa makar i ne dočekao trenutak pobjede.
Ponovno sam objavio ove riječi nekoliko sati prije tvog šehadeta, i nisam ni pomislio da će ono što sam ti tada rekao kao utjehu i podršku, biti rečeno o tebi kao oproštaj.
U svakom slučaju, neću te oplakivati, jer oplakivanje je još jedna smrt, Anase, a ja ne želim da ti spojim dvije smrti. Kada oplakujemo svoje voljene, kao da na njih ponovo bacamo zemlju, a dovoljno nam je što smo te jednom izgubili, i to je jedva podnošljivo. Neću te oplakivati, ne zbog siromaštva riječi, niti zbog nedostatka izraza, nego zato što je oplakivanje priznanje da si otišao, a ti ćeš u nama ostati zauvijek.
Ljudi ne umiru svojim odlaskom, već umiru kada ih se zaboravi i kada se izda njihov emanet.
A ti ostaješ među nama kao što maslina ostaje u Palestini, a tragovi tvojih stopa na ovom putu ostat će urezani u našim srcima sve dok posljednji od nas ne stigne do kraja tog puta.
Tvoj život će biti mnogo duži od života tvojih ubica, pa se sada odmori – dovoljno ti je bilo napora koje si podnio, dovoljno ti je bilo rastanaka koje si osjetio, dovoljno ti je bilo gladi koju si strpljivo trpio.
Raduj se onome što ti je Allah darovao, jer ti zavidimo na tome!
Neću te oplakivati, oplakivanje je suza, a sada nije vrijeme za suze. Rana nad kojom se plače, zaboravi se, a mi ne želimo zaboraviti. Suze ćemo odgoditi do dana oslobođenja, za koji si se ti pripremao. Na platou oslobođene džamije El-Aksa, Allahovom voljom, plakat ćemo za tobom onako kako zaslužuješ da se plače – tamo, kada te budemo tražili, a ne budemo te našli.
Sjećaš li se dana kada si mi rekao: “Sačuvaj ovu sliku da ti bude uspomena ako postanem šehid”? Rekao sam ti tada: “Ne govori to!” A obojica smo znali da te riječi ne mogu ništa ubrzati niti usporiti. Danas, samo ja znam da si ti bio previše lijep i plemenit da bi ostao na ovakvom dunjaluku.
Neka je na tebe mir i spas, Anase! Koliko si puta, boreći se sa glađu, stajao uspravno samo da bi drugi mogli jesti. Koliko si puta zadržao svoju suzu da ti ne pobjegne, jer si znao da se čitav jedan grad oslanja na tebe.
Koliko si puta nadvladao svoju čežnju za ženom i djecom, odlučivši da ne ideš k njima, i svojom čežnjom kupio njihovu sigurnost. Koliko si puta ispratio voljenog znajući da ćeš ti biti sljedeća dženaza. Mi te danas ne ispraćamo kao običnog mejta, mi te ponosno ispraćamo onako kako priliči svadbi šehida.
U vječni Džennet, Anase, u vječni Džennet, dragi moj prijatelju!
