Piše: Aymen Otoom /Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Stanovnici Gaze svakodnevno dozivaju: ”Gdje su Arapi?” Ovo bi bilo najlakše pitanje da među Arapima postoje ostaci ponosa, hrabrosti i muževnosti, makar to bila hrabrost i muževnost iz predislamskog doba. Međutim, ovo je danas postalo najteže pitanje, jer su se Arapi podijelili i rascjepkali, tako da je brat bratu okrenuo leđa, pa su se onda usudili najprezreniji i najpodliji ljudi da ih napadnu i da vladaju nad njima.
Arapske vođe su danas poput kraljeva i vladara državica u Endelusu. Svaki vođa se povukao unutar svojih zidina i zadovoljan je time što ima prijesto i vlast u svojoj državici, iako je kao vladar beskoristan za ummet, tako da nema glasa koji doziva u pomoć, a da će se on odazvati na taj poziv. Okakve li sramote i poniženja!
Kako na njih gleda Zapad? Oni nisu ništa na vagi snage i moći, i u očima Zapada su kao prašina. I kada bi željeli isukati svoju sablju, neprijatelji bi im se smijali i govorili: ”Vaše sablje su od drveta, vaši avioni su od papira, a vaši bojni brodovi su napravljeni od morske pjene.”
Riječi Nizara Kabanija najbolje opisuju stanje današnjih Arapa i njihovih vladara: ”O Halide ibn Velide, gdje je tvoja sablja da nam je iznajmiš, jer su sve naše sablje postale komadi truhlog drveta.”
Arapi su nekada dolazili u pomoć onima koji su zvali u pomoć, i smatrali su sramotom da to ne urade, pa su odmah izvlačili svoje sablje odazivajući se na vrisak i poziv obespravljenog.
Danas ih doziva svako dijete u Gazi, svako siroče, svaka žena muslimanka, a oni su gluhi, nijemi i slijepi. Nekada su Arapi voljeli slobodu koja im je bila urođena, a danas pristaju na poniženje pognute glave, prisiljeni da budu pokorni i ponizni, i zato se od njih ni glas ne čuje. Arapi u predislamsko doba nisu pitali svog brata, kada ih je pozivao u vrijeme nevolje, šta kažu dokazi.
Danas im Gaza nudi dokaze u vidu hiljade šehida i stotinehiljada ranjenih i prognanih, ali oni ni prstom ne mrdaju. Šta se to dogodilo s Arapima?
Šta je Arape pretvorilo u ovu bezličnu masu? Da li je to ljubav prema dunjaluku, strah za svoje prohtjeve i žudnja za užicima i zadovoljstvima?! Da li ono što teče u venama muslimana u Gazi teče i u njihovim venama, ili je njihova krv postala voda? Ta, zar ih nema poput pijeska i poput zvijezda na nebu?
Da li su se to riječi voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obistinile na današnjim Arapima: ”Bojim se da će doći vrijeme kada će se narodi sa svih strana okupiti protiv vas kao što se gladni ljudi okupljaju oko sofre.” Neko od prisutnih je upitao: ”Allahov Poslaniče, hoće li se to desiti zbog toga što ćemo tada biti malobrojni?” Odgovorio je: ”Naprotiv, tada ćete biti mnogobrojni, ali će te ličiti na mulj koji bujica nosi. Allah će iz srca vaših neprijatelja odstraniti strah, a u vaša srca će ubaciti vehn.” Na pitanje šta je to vehn, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Ljubav prema dunjaluku i preziranje smrti.” (Ebu Davud)
Zašto muslimani Gaze, nakon što su vidjeli izdaju, i nakon što su prepušteni brutalnosti, tiraniji i neviđenom nasilju, pored toliko Arapa muslimana oko njih, moraju uzvikivati: ”Sami smo!” Zar Arap musliman ne zna da će, ako brata preda pod nož kasapina, ovaj nož, sa kojeg neprijatelj briše krv njegovog brata, uskoro prerezati njegovu žilu kucavicu?!
Čekaju li današnji Arapi muslimani da kažu: ”Pojeden sam onda kada je pojeden bijeli bik?” Kakva je korist od kajanja nakon propuštenih šansi? Kakva je korist plakati nad mrtvima nakon njihove smrti? Zar nije bilo moguće da ne dovodite sebe u stanje beskorisnog kajanja, i da sačuvate krv vaše braće i sestara prije nego je prolivena, i da zaštitite njihov obraz i čast prije nego je oskrnavljena?!
