Tokom decembra 2019.godine nova bolest počela je privlačiti pažnju medija i javnosti širom svijeta. Znanstvenici su ubrzo otkrili, da je uzrok ove bolesti virus Corona, koji se prvi put pojavio u kineskom gradu Wuhan i za kojeg trenutno nema odgovarajućeg medicinskog odgovora. Od tada se paralelno povećavaju javni strahovi potpomognuti masovnim medijskim izvještavanjem o širenju virusa u druge dijelove svijeta. Virus je 11.februara 2020.godine dobio i znanstveni naziv Covid-19.
Virus Covid-19 pretvorio se u veliku katastrofu za svijet, građane i globalnu ekonomiju svugdje po svijetu. U slučaju Kine, kašnjenja sa najavom virusa, uslijed uvjeravanja kineskih zvaničnika, da mogu obuzdati širenje virusa, dovelo je do izbijanja i širenja virusa izvan Kine i tako je od epidemije u Kini nastala svjetska pandemija.
Kineska vlada nije reagirala pravovremeno sve od izbijanja zaraze virusa u decembru 2019.godine. Vlada je ignorirala pozive brojnih ljekara u Wuhanu, zbog širenja virusa u tom gradu. Tek je 20. januara 2020.godine kineska vlada priznala – više od mjesec dana nakon prvobitnog širenja – ozbiljnost epidemije i proglasila je vanredno stanje u zemlji. Ovo odgađanje kineskih vlasti odrazilo se na širenje epidemije po cijelom svijetu i postavlja se pitanje o efikasnosti kriznog upravljanja unutar Kine na početku otkrivanja zaraze te se dovodi u pitanje transparentnost, protok informacija i brzina upravljanja države u vanrednim situacijama.
Vlade generalno nespremne dočekale Covid-19
Covid-19 je nesumnjivo pokazao, da ni nacionalne vlade ni međunarodne organizacije nisu bile spremne za neposredan i efikasan odgovor u suočavanju sa smrtonosnom globalnom pandemijom. Sa izuzetkom nekoliko zemalja, poput Singapura, mnoge vlade nisu uspjele da obuzdaju širenje virusa, a Iran i Italija predstavljaju najslabije primjere.
Pored presporih reakcija na epidemiju nekih evropskih država poput Italije, kritizirana je i reakcija međunarodnih organizacija poput Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i drugih međunarodnih organizacija kao i Evropske unije (EU).
Kritičari optužuju WHO, da je oklijevala sa proglašenjem epidemije i da nije uspjela uvjeriti kinesku vladu, da bude transparentnija i kooperativnija, kako bi olakšala sveobuhvatno ispitivanje situacije u prvim danima epidemije. Postoje dokazi, da Kina nije bila transparentna tokom kritične faza izbijanja epidemije, ali u isto vrijeme Svjetska zdravstvena organizacija odlučila je izraziti priznanje efikasnom i brzom odgovoru zvaničnog Pekinga, što ne odgovara istini.
Bez obzira na zdravstveni aspekt, koji predstavlja virus Corona, to postavlja globalnu ekonomiju i globalizaciju pred test i izazov, koji prijeti akutnom globalnom ekonomskom krizom, a prvi pravi pokazatelj ove krize je ubrzan pad svjetskih cijena nafte, čime je cijena barela nafte pala ispod 30 dolara/barel. Sve svjetske berze su zabilježile veliki pad.
Do kraja februara 2020.godine političari i investitori vjerovali su, da će virus Corona imati ograničen utjecaj na globalnu ekonomiju, a njegove negativne posljedice mogle bi biti ograničene uglavnom na kinesku ekonomiju.
No, sa širenjem virusa u više od 160 zemalja svijeta i smrću više od 6000 ljudi, pogled poslovne zajednice i finansijskog tržišta prema virusu počeo se naglo mijenjati, posebno nakon što ga je Svjetska zdravstvena organizacija klasificirala kao „ozbiljnu pandemiju“.
Još nije poznato kakve će dugoročne posljedice imati izbijanje pandemije na globalnu ekonomiju, ali sigurno je, da i dalje otežava trgovinske veze i nesmetan protok robe i usluga između zemalja svijeta. Te veze su građene decenijama zahvaljujući procesu globalizacije.
Najveću štetu od ove krize imati će Bliski istok, posebno zaljevske države, koje su ovisne o izvozu nafte, čak više od 90% prihoda njihovih budžeta zavisan je od izvoza nafte. Ova kriza se širi na sve zemlje svijeta, koje su zavisne od slobodne trgovine, posebno zemlje EU. Zatvaranje granica je najveći udarac globalizaciji, kao npr. automobilski sektor, koji bez obzira na porijeklo proizvođača i njegove marke, proizvodi automobile od dijelova, koji dolaze iz više zemalja svijeta, isto tako i proizvodnja mobilnog telefona, njegove razne komponente također proizvode se u različitim dijelovima svijeta.
Globalna zavisnost od Kine i poraz evropske solidarnosti
Prije početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća i prije pada Berlinskog zida, bilo je moguće i na lakše načine obuzdati epidemije poput Corone virusa na području ekonomije i globalizacije. Tada su industrije evropskih zemalja bile manje-više zavisne od proizvodnog lanca unutar tih zemalja. Liberalizacija trgovine i pojava Kine kao glavne zemlje na polju jeftine radne snage i proizvodnje potaknula je velike industrijske kompanije, da se oslone na Kinu u proizvodnji većine proizvodnih elemenata i potrebnih rezervnih dijelova, a kao rezultat toga nastala je velika zavisnost od kineske ekonomije. Tako sada kineska ekonomija čini 17% svjetskog bruto društvenog proizvoda (BDP), obim trgovinske razmjene sa Kinom čini 35% ukupnog obima međunarodne trgovine, a 80% globalne farmaceutske industrije zavisi od Kine i njene proizvodnje.
Politika otvorenih granica, kao produkt globalizacije je zaustavljena. Zračni, pomorski i putnički saobraćaj je skoro obustavljen. Otežan je teretni promet uslijed zatvaranja granica, zbog zaštite od širenja ove epidemije, a samim time i opseg trgovinske razmjene, uzrokujući manjak roba i usluga te povećanje cijena. Ako se epidemija i dalje bude širila takvom brzinom, to će dovesti do oštre politike štednje stanovništva i izazivanja ozbiljne političke nestabilnosti i nove ekonomske krize.
Pandemija je pokazala, da pojam „svijet je malo selo“ više nije metafora za lakoću i brzu komunikaciju. U ovome stoljeću svijet je postao velika mreža interaktivnih jedinica, tj. kompanija i država. Te su jedinice pravno nezavisne jedna o druge, ali su povezane na ekonomskom nivou, a to uvjetuje saradnju i komunikaciju sa drugim jedinicama.
Možda je prirodno, da nacionalne vlade daju prednost svojim građanima u tako izuzetnim vremenima, ali nije normalno vidjeti kako su neke zemlje Evropske unije okrenule leđa jedna drugoj, zatvarajući svoje granice i prekinuvši gotovo sve međusobne interakcije u smislu slanja pomoći zaraženim državama-članicama. Kina je poslala medicinske stručnjake i materijale u Italiju i Španiju, da pomognu ove dvije zemlje, koje su najviše pogođene virusom Covid-19. Evropska solidarnost pala je na tom ispitu.
Zbog rastućeg protekcionizma i populizma, vjerojatno će epidemija nanijeti najveću štetu globalizacijskim tokovima u svijetu. Svijet gubi sposobnost reagiranja na globalne ekonomske, društvene, ekološke i medicinske izazove. Već neko vrijeme ugrožene su četiri slobode, koje su temelj EU: slobodan protok ljudi, robe, usluga i kapitala. EU je pala na ispitu već na migrantskoj krizi i zatvaranjem granica nacionalnih država.
Pandemija prouzrokovana virusom Covid-19 prouzrokovat će, da će kompanije i industrije preispitati svoje lance snabdijevanja i izračunati faktor rizika, te troškove proizvodnje osnovnih komponenti i materijala. Prilikom krize cunamija, koji je pogodio Japan krajem 2004.godine i kasnija kriza istjecanja radioaktivnog materijala u reaktorima u Fukushimi na sjeveru Japana 2011.godine natjerala su neke američke i evropske kompanije, da preispitaju svoje lance opskrbe elektroničkim čipovima i softverske procesore, od kojih su većina proizvedeni u regiji Fukushima i u blizini područja propuštanja radijacije. Mnoge od tih kompanija neke svoje tvornice su preselile na Tajvan.
Vrijeme će pokazati, da li će virus Covid-19 imati sličan utjecaj na svijet, kao što su imali napadi 11.septembra 2001.godine i posljedično američka vojna intervencija u Afganistanu i Iraku, koja je promijenila dotadašnje međunarodne odnose. Pod strahom od terorizma prvi put su započeti precizni sigurnosni pregledi i provjere na aerodromima i graničnim prijelazima širom svijeta. Virus će utjecati na odnose među ljudima i narodima i otvorit će oči našoj slabosti odnosno ranjivosti na epidemije i prirodne nesreće. Pokrenuti će dijalog u svijetu između onih koji pozivaju na međunarodnu saradnju i onih koji žele izolaciju i protekcionizam.
EU je nedavno bila suočena sa velikim krizama kao što su bile finansijska/dužnička i migrantska/izbjeglička kriza. Članice EU su, ipak, slijedile nacionalnu logiku umjesto evropske i uglavnom je EU donosila odluke, koje nisu bile najuvjerljivije, ali ni najbolje. Iako je od izbijanja migrantske/izbjegličke krize prošlo već pet godina, još uvijek nije usvojena reforma sistema azila/migracija na nivou EU.Kriza nastala izbijanjem novog virusa Covid-19 ponovno je pokazala slabost EU i njenih institucija. Očekivanja od EU bila su velika, a svaka država-članica EU vodila je svoju politiku, jer je javno zdravstvo još uvijek na nacionalnom nivou. Pojava virusa Covid-19 postavlja u središte odnos čovjeka i prirode, koji je do sada bio poprilično zanemaren, a pandemija je pokazala da se taj odnos ne smije zanemariti i ignorirati.
Čelnici EU, posebno predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel(MR/ALDE), predsjednik Evropskog parlamenta David-Maria Sassoli(PD/S&D), predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen (CDU-CSU/EPP) pokazali su odsustvo bilo kakvog liderstva u ključnom razdoblju za EU, koja se suočava sa nevidljivim neprijateljem Corona virusom Covid-19. Aktualni predsjedavajući Vijeća EU predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković (HDZ/EPP) se u najtežem razdoblju sa kojim se suočava EU čak bavio unutarstranačkim izborima u svojoj stranci Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), dok su na stotine građana EU dnevno, posebno u Italiji, umirali od posljedica Covid-19. To ilustrativno pokazuje stanje duha i odnosa u EU i njenom čelništvu.
Iako čelnici EU često ponavljaju mantru, da je jedan između temelja EU solidarnost, pokazalo se, da je u novonastaloj krizi prouzrokovanoj pojavom virusa Covid-19 izostala i poražena evropska solidarnost, čak je došla do izražaja sebičnost pojedinih država. To je najilustrativnije na primjeru Italije, pojavom virusa Covid-19, kada su Njemačka i Francuska donijele mjere ograničavanja izvoza zaštitne opreme u Italiju. Otkazali su krizni mehanizmi EU, koji u praksi slabo funkcioniraju, a narušeno je i unutrašnje tržište.
Tu prazninu odnosno odsutnost djelovanja EU popunila je Kina, koja je prije nego što su druge države članice EU reagirale, ponudila svoju pomoć Italiji i Španiji. Kina je također ponudila pomoć državama Zapadnog Balkana prvenstveno Srbiji. Kina je tim potezima pokazala svoju „meku moć“, ali istovremeno ponizila EU u njenom dvorištu.
Analitičari smatraju, da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (SNS) rekao veliku istinu o EU kada je izjavio „ne postoji velika međunarodna, niti evropska solidarnost“, nazvavši je i „bajkom na papiru“ i označio je Kinu kao „jedinu koja može da pomogne Srbiji“ i kao državu u koju se, u trenutku krize, polažu najveće nade.
Analitičari smatraju, da su čelnici EU mogli brže i odlučnije djelovati kako bi ublažili negativne posljedice krize Covid-19 i aktivirati evropski krizni mehanizam ESM, koji je nastao u vrijeme krize eura, dok se zvanični Berlin tome još uvijek protivi. Ključna uloga evropske politike morala bi biti solidarno zaustavljanje negativne spirale toka odvijanja događaja i kriza te smanjivanje neizvjesnosti. Dešava se upravo suprotno.
Pažnju međunarodne javnosti skrenule su izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je jedan od čelnika država Zapadnog Balkana, koji ne gaji podanički odnos prema EU i koje su prenijeli brojni mediji širom svijeta, a odnose se na evropsku solidarnost i pomoć u kriznim situacijama. Pojava Covid-19 ponovno je otkrila nedostatke upravljanja krizom EU i njenih institucija što posebno osjećaju države Zapadnog Balkana, kojima EU često neopravdano spočitava, da se približavaju Rusiji, Kini ili Turskoj, dok sama EU uglavnom gradi odnosno ima „maćehinski“ odnos prema državama Zapadnog Balkana.
Političko sljepilo EU
Postojeća kriza pokazala je, da su se EU i pojedine države članice više bavile time kako će državama kandidatima za članstvo u EU zakomplicirati pregovarački proces i/ili ga odugovlačiti ili čak ne dozvoliti početak pregovora za članstvo u EU, nije bio pametan potez odnosno predstavljalo je političko sljepilo EU. Prije dva mjeseca to je bila jedna od glavnih tema EU. Ustrajavanje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona (La République En Marche!/ALDE) na blokadi početka pristupnih pregovora za Sjevernu Makedoniju i Albaniju bili su u fokusu, a danas o tome niko više ne govori. I tako je izgubljena još jedna godina prije nego što Sjeverna Makedonija i Albanija započnu pregovore o članstvu u EU, dok u međuvremenu Kina jača svoj utjecaj ne samo na Balkanu nego i u EU.
Analitičari smatraju, da je postojeća kriza prouzrokovana pojavom virusa Covid-19 novi test za EU i njene čelnike, koji nisu pronašli vizionarska rješenja ni za prethodne krize, a postojeća kriza je globalna i traži odgovarajuće odgovore na pitanje uloge EU među samim zemljama članicama EU i njeno repozicioniranje u svjetskim okvirima.
Analitičari smatraju, da se na Zapadnom Balkanu čelnici EU i pojedinih država-članica EU moraju distancirati od čelnika na Zapadnom Balkanu, koji predstavljaju simbol kriminala i korupcije kao što su predsjednik Crne Gore Milo Đukanović (DPS), čiji režim je 31 godinu na vlasti, premijer Albanije Edi Rama (PS), predsjednik Kosova Hashim Thaçi (PDK) i drugi, jer će se inače smatrati da su i oni dio međunarodne političko-kriminalne hobotnice, kojima navedeni političari pripadaju. Pojedini čelnici prethodnog sastava Evropske komisije ali i pojedini visoki evropski i zvaničnici država članica korumpirani su od pojedinih čelnika sa Zapadnog Balkana. Zbog toga ne iznenađuju rezultati istraživanja, koja pokazuju, da je pad povjerenja u institucije EU i NATO u regionu Zapadnog Balkana upravo zbog toga što su pojedini zvaničnici EU i NATO dio kriminalno-koruptivne mreže balkanskih čelnika i to je tako percipirano od javnosti regiona Zapadnog Balkana.
Prijetnja postojanju globalizacije
Kriza nastala uslijed širenja virusa Covid-19 prijeti postojanju globalizacije i otvara ono što se može opisati kao kraj jedne faze tog procesa.
Ova kriza je teža od kriza i posljedica, koje je pustio SARS, ptičja gripa, ebola, kolera, malarija i druge virusne bolesti te epidemije u posljednjim desetljećima, a njene posljedice mogu biti složenije i štetnije na svjetsku ekonomiju od financijske krize koja je pogodila svijet u 2008.godini, jer je ova epidemija već pokazala, da ne postoje granice za prirodne katastrofe. Svijet je suočen sa izazovom i iskušenjem sa kojim se teško reagira potrebnom brzinom, posebno zemlje sa slabom infrastrukturom i koje nisu opremljene medicinskim zalihama i nemaju instrumente za prevenciju i kontrolu bolesti. Gubitak više hiljada života te ekonomske štete procjenjuju se zasada na pet trilijuna dolara.
Analitičari smatraju, da suočavanje sa ovom pandemijskom krizom može predstavljati priliku za dokazivanje iskrenosti i uspjeha međunarodne zajednice. Treba osigurati potrebne resurse, globalnu otvorenost i naporan rad daleko od ideologija i crvenih linija u međunarodnim odnosima. Bez polarizacije i besmislenih podjela na lijeve i desne, Istok i Zapad, jer to je jedini način za suzbijanje i smanjenje šteta ove zaraze i spašavanje života te suočavanja sa zdravstvenim i ekonomskim posljedicama.
Pojava Covid-19 može dati dodatan doprinos razvoju mjerenja globalizacije odnosno pojave novih globalizacijskih indeksa. Kombinacija kvalitativne analize i kvantitativnog mjerenja može predstavljati odgovarajući model, koji će odgovoriti izazovima mjerenja te pojave, koja se neprestano mijenja i pojavljuje u novim oblicima, čije mjerenje još uvijek slijedi i njime u potpunosti ne ovladava. Ne postoji idealan model, jer svaki model je podložan promjenama i nadgradnji, a to pokazuje i pojava Covid-19 i njegov utjecaj na globalizacijske tokove i strukturu indeksa globalizacije.
Kratkoročni učinci pandemije Covid-19
- Osjećaj kolektivne ugroženosti i opasnosti ujedinio je svijet te daje nadu, da je jedino zajedničkim naporima moguće prebroditi ovu krizu. Ovdje ne postoje poraženi i pobijeđeni. Ne postoje male i velike države.
- Povećavati će se opseg svjetskog duga u odnosu na bruto domaći proizvod (BDP), upravo kao što je 2008.godine došlo do smanjenje kamatne stope te dokapitalizacije i sanacije financijskog sektora poslije hipotekarne krize. Od 2008.godine globalni dug se povećao sa 180 na 253 bilijuna dolara, što je ekvivalentno 322% veličine svjetske ekonomije i to pokazuju podaci Institute of International Finance (IIF).
- Velika ulaganja u digitalni svijet te razvoj radnog procesa i razvijanje navika te obrazovanja na daljinu će postati dio strategije kriznog managementa i rada u kriznim vremenima, čak i u normalnim okolnostima, kako bi se povećala učinkovitost rada i racionalizacija. Virtualni svijet biće sastavni dio života i društva općenito.
- Revizije u sistemu saobraćaja i putovanja. Upravo, kao što su teroristički napadi u septembru 2001.godine promijenili sigurnosne sisteme na aerodromima i rigorozniji sistem izdavanje viza, tako će širenje virusa pooštriti kontrole na aerodromima i granicama, jer će uz sigurnosni okvir biti uključeno zdravstveno stanje putnika sa epidemiološkog i infekcijskog aspekta.
- Medicinska i farmaceutska industrija doživjeti će promjene i biće fleksibilniji u svojim strogim (konzervativan pristup) propisima registracije i upotrebe novih lijekova, što može rezultirati bržem nastajanju i razvoju novih lijekova i preparata. Svjedoci smo velikih napora naučnika i takmičarskog duha farmaceutskih velikana u SAD, Kini, Indiji, Njemačkoj i Izraelu, da se iznađu preparati za zaustavljanje i liječenje virusa Covid-19i drugih sličnih virusa u budućnosti.
