Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Post mjeseca ramazana propisan je nama muslimanima kao što je bio propisan i onima prije nas. On ujedinjuje i povezuje drevne narode sa našim vremenom u zajedničkoj percepciji i razumijevanju vremena koje se proteže od prošlosti do budućnosti.
Također, ramazanski post povezuje sve ljude među sobom, čak i ako žive u različitim geografskim područjima u naše vrijeme. Ovo nije ograničeno na činjenicu da svi poste na isti način, već i u smislu solidarnosti i međusobnog razumijevanja među ljudima i njihove brige jednih za druge.
U ramazanu se postač osjeća oslobođeno od egoizma i sebičnosti, te maksimalno povećava svoju brigu za druge. Zato je to odlična prilika za povećanje veza pripadnosti istom svijetu sa drugim ljudima, na drugim geografskim područjima, u savremenom svijetu u kojem dominira materijalna globalizacija u svim aspektima života, jer su bliskost i međuzavisnost, uprkos geografske udaljenosti, među najvažnijim efektima iskustva posta.
To je obaveza koja u nama povećava dobročinstvo i osjećaj da smo svi jedno i da su nam problemi zajednički.
Stoga, na primjer, dijelimo patnju naroda Mijanmara, Sirije, Iraka, Jemena, Somalije, Kašmira i naravno Palestine, kao i patnju žrtava zemljotresa Kahramanmaraş i Hatay, upućujući dove za njih, pogotovo pred iftar, i donirajući novčana i druga sredstva kako bismo ublažili njihovu patnju i zadovoljili njihove potrebe.
Svijet je u jednoj dolini, a cionisti nemaju doline
No, u vrijeme kada živimo u tom stanju jedinstva i solidarnosti, također je gotovo uobičajeno svake godine vidjeti izraelski terorizam u džamiji Al-Aksa u mjesecu ramazanu.
Iako cionisti navode i izmišljaju razne razloge za izvršenje svojih nehumanih djela, njima, uistinu, nije potreban nikakav izgovor za to. Proteklih godina su svoj teror opravdavali time što je velika masa okupljena u džamiji Al-Aksa predstavljala prijetnju izraelskoj sigurnosti, pa su napadali klanjače i one koji su boravili u itikafu. Izrael je također postavio starosnu granicu za posjete džamiji Al-Aksa i zabranio ulazak mladima ispod određene dobi.
Ovakvi izraelski pritisci, napadi i skrnavljenja svetosti Al-Aksa džamije, uz činjenicu da je ramazan mjesec duhovnosti, ali i osjećaja borbe, otpora i odbacivanja nepravde, posebno u džamiji Al-Aksa, doveli su do zaoštravanja situacije i izbijanja sukoba na kontrolnim punktovima i unutar džamije.
Islamski život nije samo i uvijek mirno duhovno okruženje. Ne može postojati islamska duhovnost bez namjere i odlučnosti da se odbaci ugnjetavanje, da se odupre tlačiteljima i bori protiv njih. Islamska historija je puna ovakvih primjera i prizora. Bitka na Bedru odigrala se u ramazanu i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je muslimanima da tog dana prekinu post i naposte taj dan kasnije. Časni Kur'an, koji je objavljen u mjesecu ramazanu, također spominje dozvoljenost prekida posta u ramazanu u određenim situacijama, a borba za slobodu i pogibija na Allahovom putu spadaju među duhovnosti mjeseca ramazana.
Uprkos ponavljanju ovih izraelskih napada na džamiju Al-Aksa proteklih godina tokom ramazana, ti napadi nisu ništa više od male tačke u historiji ramazana, kao i u historiji cionističke okupacije od njenog početka, jer izraelski okupator nema problema da nađe opravdanje za svoje napade.
Štaviše, budući da se mjesec ramazan poklopio sa danima jevrejskog praznika Pashe, to je dovelo do porasta napada u posljednjih nekoliko godina. Pasha počinje 15. aprila i traje 8 dana, tokom kojih neki fanatični Jevreji insistiraju na prinošenju (klanju) žrtava, koji su dio ovog praznika, u džamiji Al-Aksa, gdje se, kako vjeruju, nalazi njihov sveti hram. Zato smatraju da je neophodno ući u džamiju Al-Aksa, makar i nasilno. U istom kontekstu, izraelska vlada se ni na koji način ne protivi zahtjevima ovih fanatičnih i ekstremnih Jevreja, već ih izraelska policija prati da ih zaštiti i da napadne muslimane koji se protive takvim cionističkim upadima u džamiju Al-Aksa.
Međutim, iniciranje nasilja nikada ne dolazi od muslimana koji borave u itikafu u džamiji Al-Aksa u toku ramazana, već se njihova reakcija javlja kada fanatični Jevreji insistiraju na dovršenju prazničnih rituala i klanju svojih žrtava u džamiji Al-Aksa.
Naravno, nema smisla ulaziti u raspravu o tome da li su ovi rituali dio jevrejske religije ili ne. Međutim, susrećemo se sa gledištem čiji smisao je narušavanje vjerskog ambijenta i praznika drugih kako bi se slavili vlastiti praznici, i sa gledištem koje koristi njihove svete dane u nanošenju štete drugima i preispitivanju njihove svetosti, i ovo je rezime i suština cionizma. Ako se vratimo na historiju Pesaha, otkrit ćemo da je to, zapravo, jevrejski praznik koji simbolizira dane oslobođenja Jevreja od faraonskih progona kada je Musa (Mojsije), alejhi selam, oslobodio Benu Izraelćane, a oni su požurili da napuste svoje domove i krenuli do Crvenog mora u tolikoj žurbi da su tijesto koje su mijesili kod kuće ostavili prije nego što je bilo gotovo. Pasha se odnosi na ovaj nagli egzodus. Dakle, Jevreji u dane ovog praznika ne peku kvasni hljeb u svojim domovima da bi time izrazili ovaj događaj.
Kao rezultat toga, jedna od ponavljajućih kontradiktornosti Benu Izraelćana je da su proslavu praznika koji je izraz oslobođenja od ugnjetavanja, oni pretvorili u priliku da uzurpiraju slobodu drugih naroda.
To je suština cionizma, koja je preuzeta iz slavljenja ovog trenutka oslobođenja, koji im nameće zadatak da se brinu i štite ljudska prava i čuvaju vrline na zemlji. Ta prilika koja im daje historijsku privilegiju da izvrše ovu misiju, pretvara se u poricanje i suprotstavljanje samoj misiji. Tako je poklapanje ramazana i Pesaha već nekoliko godina uzrokovalo da se izraelsko nasilje ponavlja u mjesecu ramazanu, mjesecu posta za muslimane.
A zapravo, na ovaj način cionistički Izrael nenamjerno oživljava funkciju mjeseca ramazana i njegovu ulogu u ujedinjenju svih muslimana svijeta i njihovu zainteresiranost za zajedničke stvari i njihovu solidarnost u suočavanju sa zajedničkim problemom, te stvara osjećaj solidarnosti, altruizma i jedinstva među njima.
Naš ramazan i njihov Pesah nisu isti
Stoga, realnost u kojoj se islamski blagdani poklapaju sa jevrejskim, zahtijeva da se napravi poređenje između dvije kulture, kao i između islamske i jevrejske religije.
Islamski praznik ostvaruje globalnu poruku jedinstva i spokoja, ne samo za muslimane već i za sve ljude. Muslimani odbacuju sve oblike progona i ugnjetavanja, ne samo one usmjerene na muslimane. Oni ne nastoje porobiti druge ljudi kako bi ostvarili svoju slobodu, i ne slave svoje praznike da bi uznemiravali druge i bili uzrok njihove tuge. Naprotiv, milost i blagoslov mjeseca ramazana obuhvata sve ljude kroz maksimalno nastojanje da se ožive istinske ljudske vrline i vrijednosti.
S jevrejske strane, teror koji Izrael rutinski provodi u džamiji Al-Aksa tragično utjelovljuje ono što znači slaviti praznike, poput jevrejske Pashe, na krvi, boli, suzama, okupaciji i uznemiravanju drugih.
