Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prije dva dana (16. septembra), navršilo se 92 godine od pogubljenja šehida, šejha Omera Muhtara (16. septembra 1931. godine).
Slika neustrašivog mudžahida, šejha Omera Muhtara utkana je u pamćenje svih muslimana, a formiranju takve slike posebno je doprinio historijski film ”Pustinjski lav”, koji je prikazan osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a koji se bavi historijom libijske narodne borbe koju su vodili Omer Muhtar i drugi hrabri pripadnici Senusi pokreta u Libiji protiv talijanskog okupatora.
Ko je Omer Muhtar?
Omer Muhtar rođen je od čestitih roditelja 1862. godine (u nekim predajama se spominje 1858. kao godina njegovog rođenja), u mjestu El-Batnan na Zelenoj planini, a odrastao je u kući čestitosti i plemenitosti, okružen velikodušnošću muslimana i njihovim visokim moralom, i njihovim dobrim osobinama i vrlinama koje su uzeli iz učenja Senusi pokreta zasnovanog na Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Njegov otac je umro na putu za hadž, pa je rekao svom saputniku, Sejjidu Ahmedu el-Grijaniju da obavijesti svog brata Huseina (senusijskog šejha) da mu je povjerio odgoj svoja dva sina, Omera i Muhameda. Šejh Husein se pobrinuo za njih, ispunivši želju njihovog oca, pa ih je upisao u školu Kur'ana u senusijskoj zaviji, a zatim se Omer Muhtar upisao na koledž u Jaghoubi, pridruživši se studentima islamskih nauka iz drugih plemena.
Hrabrost i velikodušnost
Ove osobine su se pojavile i isticale kod Omera Muhtara od njegove rane mladosti. Naime, godine 1894., Omer Muhtar je na čelu jedne delegacije otputovao u Sudan. U Kufri su stigli karavanu trgovaca iz plemena Zavijje i El-Mudžabira, kao i druge trgovce iz Tripolija i Bengazija, koji su se spremali da otputuju u Sudan. Delegacija se pridružila ovim trgovcima koji su navikli hodati pustinjskim putevima i koji su imali veliko iskustvo na takvim putovanjima.
Kada su putnici stigli u srce pustinje blizu Sudana, jedan od trgovaca koji je ranije prolazio ovim putem, rekao je: ”Nakon kratkog vremena proći ćemo neprohodnim putem mimo kojeg drugog puta nemamo, a običaj je, osim u rijetkim slučajevima, da tamo lav čeka plijen od karavana koje prolaze tim putem, tako da su ljudi navikli da mu ostave kamilu kao što ostavljaju komad mesa psima ili mačkama, i onda karavane prolaze u miru.”
Zatim je predložio da svi podijele cijenu slabije i mršavije deve i prepuste je lavu kada se pojavi. Omer Muhtar je to oštro odbio, rekavši: ”Posebni nameti koje su jaki među nama bespravno nametnuli slabima su ništavni, pa kako će biti ispravno da nešto slično dajemo životinji kao cijenu sigurnosti? To je znak sramote i poniženja. Mi ćemo lava otjerati našim oružjem ako nam stane na put.”
Neki putnici su ga pokušali odvratiti od njegove odluke, a on im je odgovorio: ”Stidim se kad se vratim da kažem: ‘Ostavio sam kamilu lavu da mi ne bi stao na put.’ Ja sam spreman da zaštitim ono što je sa mnom, a svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado. To je loša navika koju moramo prekinuti.”
I čim se karavan približila uskom prolazu, ispred njih se pojavio lav, a jedan od trgovaca – drhteći od straha – rekao je: ”Spreman sam da odustanem od jedne od svojih kamila, ne morate mi ništa plaćati, samo da ne izazivamo lava.”
Tada je Omer Muhtar uzeo svoju pušku i ispalio jedan metak u lava. Pogodio je lava, ali ga nije ubio, pa je lav pojurio prema karavani, a onda je Omer Muhtar ispalio i drugi metak koji ga je oborio i ubio. Zatim je insistirao da se lavu oguli koža i ostavi pored puta kako bi je vidjeli i drugi trgovci, što su i učinili.
Omer Muhtar je bio vlasnik srca povezanog sa Svemogućim Allahom, pa ga nije opio zanos i slast pobjede nakon što se riješio lava, već je, kad su ga pohvalili zbog njegove hrabrosti, svu dobrotu pripisao Allahu, dželle šanuhu, citiravši ajet: ”Vi njih niste ubijali nego Allah; i ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio, da bi vjernike lijepom kušnjom iskušao – Allah zaista sve čuje i sve zna.” (El-Enfal, 17.)
Omer Muhtar i veza sa Kur'anom
Omer Muhtar je strogo vodio računa da klanja namaz na vrijeme, i on je svakodnevno učio Kur'an završavajući hatmu svakih sedam dana otkako mu je imam Muhamed el-Mehdi el-Senusi rekao: ”Omere, tvoj redovni vird (zikr) je Kuran.”
Održavanje učenja Kur'ana i ibadeta ukazuje na snagu vjere, a iz jakog imana koji je posjedovao Omer Muhtar, proizašle su lijepe osobine kao što su povjerenje, hrabrost, poštenje, borba protiv nepravde, ugnjetavanja i podaništva.
Njegov saborac i pratilac koji ga nikad nije napuštao, Mahmud el-Džehmi, u svojim memoarima, zapisao je: ”Ne znam da je Omer Muhtar ikada spavao do jutra, spavao je najviše dva-tri sata, i onda je ostajao budan. Često je uzimao posudu s vodom i abdestio poslije ponoći, a onda je učio Kur'an. Bio je velikog karaktera, odlikovao se osobinama bogobojaznosti, skromnosti i pobožnosti. Odlikovao se osobinama najvećih i najboljih mudžahida.”
Omer Muhtar je nastavio da pruža otpor Italijanima na Zelenoj planini, uprkos ogromnim poteškoćama koje su okruživale njega i njegove ljude. Njegov običaj je bio da svake godine obiđe druge centre u kojima borave njegova braća mudžahidi da provjeri njihove uvjete.
I kada bi s tim ciljem napuštao svoj centar, pripremio bi se za moguća iznenađenja i poveo bi sa sobom dovoljno mudžahida i pripremio dovoljno snage da ga sačuva od neprijatelja koji je vrebao u svako vrijeme i na svakom mjestu. A u godini u kojoj je Allah odredio da preseli kao šehid, umjesto sto mudžahida, poveo je sa sobom samo četrdeset.
U Zelenoj planini postoji velika dolina i to je težak i neprohodan teren sa mnogo šume i trebalo ga je preći, pa je Omer Muhtar krenuo sa svojim mudžahidima tim putem, i tu su ostali dva dana i dvije noći. Italijani su saznali za to preko svojih špijuna, pa su naredili da se dolina na brzinu opkoli sa svih strana, tako da Omer Muhtar i oni s njim nisu osjećali da su usred neprijatelja. U toj dolini se odigrala velika bitka u kojoj su mudžahidi ubili veliki broj neprijatelja, a neki mudžahidi su pali kao šehidi. Omer Muhtar je ranjen u ruku, a njegov konj je pogođen smrtonosnim hicem, tako da je Omerova zdrava ruka ostala zarobljena ispod konja i nije uspio da je oslobodi.
Italijanski vojnici su napali i opkolili ranjenog lava ne znajući isprva njegov identitet, i uhapsili su ga. Zatim je doveden guverner Derne da identificira zarobljenika, a onda je munjevitom brzinom Omer Muhtar prebačen u luku Susah okružen velikim brojem oficira i italijanskih vojnika. Italijani su preduzeli sve mjere predostrožnosti i naredili su da se čuvaju svi putevi i obližnja mjesta kako bi se osigurao dolazak velikog mudžahida u Susah, a zatim je odmah morskim putem prebačen u Bengazi.
General Graciani je u svojim memoarima zapisao: ”Ovaj čovjek je legenda svoga vremena, koji je hiljade puta bježao od smrti i zarobljeništva, a među vojnicima je bio poznat po iznimnom poštovanju. Jer on je bio mozak i srce arapske (islamske) revolucije u Berki (Kirenaici), kao i organizator koji se borio sa jedinstvenim strpljenjem i vještinom bez premca dugi niz godina, a sada je, kao zarobljenik, pao u naše ruke. Omer Muhtar je drugačiji od ostalih. On je nesumnjivo pobožan šejh, čvrsto vezan za vjeru i samilostan kad je u mogućnosti da bude žestok i grub. Jedini grijeh mu je što nas toliko mrzi, a povremeno pusti svoj jezik i ophodi se prema nama grubo kao prema kakvim brđanima. Uvijek je bio protiv nas i naše politike u svim slučajevima, nikada nije popuštao ili pravio kompromise osim ako je to pitanje bilo u interesu libijskog naroda, i nikada nije izdao njegove principe. On je kod nas uvijek bio poštovan uprkos akcijama koje je poduzimao protiv nas.”
U srijedu, 16. septembra, 1931. godine, u devet sati ujutro, Italijani su izvršili smrtnu kaznu objesivši šejha džihada i lava Zelene planine nakon duge i teške borbe.
Omer Muhtar je mirno prišao vješalima ponavljajući šehadet. Njegova čista duša, zadovoljna i smirena, uzdigla se svome Gospodaru. Svi koji su prisustvovali ovoj strašnoj sceni gledali su u u neustrašivog vođu mudžahida, Omera Muhtara, kako mirnim korakom korača do vješala. Njegov ruke su bile vezane gvožđem, a na usnama mu je bio osmijeh zadovoljstva, osmijeh koji je bio poslednji pozdrav njegovim sunarodnjacima.
Iz veličanstvene biografije Omera Muhtara Omara možemo uzeti mnoge pouke i lekcije koje nam mogu koristiti u našem savremenom životu.
Kao prvo, Omer Muhtar nije bio prvi koji se borio niti je bio prvi koji je poginuo kao šehid, već je njegovo stanje bilo kao što je Svemogući Allah rekao: ”One kojima je, kada su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, trebate ih se pričuvati!’ – to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: ‘Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!'” (Ali Imran, 173.)
Ključ njegove jedinstvene ličnosti bio je da je on vjerovao u Allaha, i da su se značenja tog vjerovanja nastanila duboko u njegovom srcu, pa se nije bojao nikoga osim Allaha. Ovo je primjer ili tip najjačeg muslimana kojeg čovječanstvo može upoznati. A to je slobodan čovjek u najvišem smislu i značenju slobode.
I njegova biografija je jedinstvena, jer je on oživio nešto što je trebalo da nestane, oživio je značenja vjere od kojih su ljudi počeli da se udaljavaju i da ih odbacuju. To je bila građevina utemljena na čvrstim temeljima, zato je dostojanstveno živio i dostojanstveno umro.
Omer Muhtar nije tražio dunjalučku slavu, jer vjernici ne traže slavu, već traže zadovoljstvo Uzvišenog Allaha. Zato je Allah ostavio spomen na njega na ovome svijetu i molimo Allaha da ga obaspe Svojom milošću i najljepšom nagradom na Ahiretu.
