Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Na društvenim mrežama i među čitateljima koji prate zbivanja u Gazi nedavno se pojavila knjiga koja ne govori o iskustvima borbi palestinskih snaga otpora u ratu protiv cionističkog agresora na osnovu praćenja vijesti, analize podataka ili akademskog istraživanja. Naprotiv, ona je lično svjedočanstvo – priča iz usta samog borca, prenesena na papir iz dubine tunela Al-Kassama, zajedno sa svim onim što rat i borba nose: trenucima hrabrosti i poleta, iščekivanja i rastanka, suza i dove, nade i bola, odlučnosti i strpljenja.
Riječ je o djelu Tahte rajeti et-tufan – Handak Habab (Pod zastavom operacije Potop – Hababov rov) šehida Muhammeda Zekija Hamada, iz mjesta Bejt Hanun, na sjeveru Pojasa Gaze. Bio je komandir voda u brigadama Al-Kassam, a uz svoj borbeni angažman gajio je i ljubav prema znanju i čitanju. Odlikovao se poznavanjem šerijatskih nauka, uz to što je znao Kur'an napamet.
Iza sebe je ostavio napisana djela, predavanja, tribine i brojne napore u službi vjerskog znanja, kao i u službi zajednice i činjenja dobra – uprkos zauzetosti otporom, kojem se posvetio još kao sedamnaestogodišnjak. Poginuo je šehidskom smrću nakon što je bio meta izraelske okupacione vojske u atentatu, u julu 2025. godine.
”Hababov rov” – prisega smrti
U uvodu, šehid Muhammed Zekki Hamad spominje priče o ashabu Hababu ibn Eretu, radijallahu anhu, koji je bio izložen teškim mučenjima na početku islama, nakon što je povjerovao u poslanicu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Time se ističe simbolika naziva knjige ”Hababov rov”.
Zatim prelazi na opis operacije ”Tufan al-Aksa”, koju opisuje kao ”veliku pobjedu” ostvarenu nad okupatorom, bez ijednog sigurnosnog propusta ili izdaje u redovima otpora.
Dodaje da ”borci otpora nisu dugo čekali nakon operacije, već su se odmah preusmjerili na odbrambeni položaj kako bi se suprotstavili planovima okupacijske vojske”, usred ”kiše granata i neprekidnog bombardovanja iz zraka”, što opisuje kao ”nešto očekivano”.
Snage otpora usred užasa
Uprkos izuzetno teškoj situaciji na terenu, u području u kojem je šehid Hamad djelovao u okviru vojnih formacija otpora, u Bejt Hanunu, koji od teritorije okupirane 1948. godine dijeli tek jedan kilometar – borci su ostali postojani. Iznad njih neprestano su kružili izviđački dronovi, a, kako kaže šehid Hamad ”svaki pokret mogao je značiti da će ti raketa pasti u krilo i poslati te u Džennet”.
Podsjeća na brojne prilike u kojima ih je okupacijska avijacija gađala, ali uprkos svemu odlučili su izlaziti iz rovova kako bi pripremali zasjede i postavljali eksplozivne naprave. Usred te vatrene stihije, u kojoj je okupator koristio svu vrstu municije i raketa – među njima i razorne ”GBU” bombe – te uz intenzivne obavještajne i nadzorne aktivnosti iz zraka, borci otpora, kako svjedoči šehid Hamad, uspjeli su ispaliti salvu raketa na naselje Sderot. Pri tome su, dodaje, vješto iskoristili nekoliko kuća koje su još stajale netaknute razaranjem, koristeći ih kao zaklon i taktičku prednost na terenu.
Poslije 120 dana rata istrebljenja
Nakon sto dvadeset dana rata istrebljenja, šehid Hamad piše da je stotinu boraca iz njegove jedinice palo kao šehidi u borbama protiv agresorske vojske. Ipak, ostali su postojani i odlučni da se ne povuku s bojišta koje je okupator više puta sravnio sa zemljom, koristeći različite vrste raketa i projektila, od kojih bi, kako on opisuje, ”jedan projektil mogao ubiti stotinu ljudi odjednom”.
Šehid Hamad pripovijeda o brutalnom napadu koji je okupatorska vojska izvela iz zraka i artiljerijom kako bi pripremila teren za prodor svojih kopnenih snaga u prvim danima agresije. Tokom tih napada, otrovni gasovi iz raketa prodrli su u neke tunele, usmrtivši pojedine komandante. No, borci otpora nisu klonuli duhom – ”izašli su ispod ruševina, borili se protiv okupatora i nanijeli mu teške udarce”, svjedoči Hamad.
On opisuje i dane gladi, žeđi i oskudice koje su proživjeli nakon što je cijela oblast bila razorena – bolesti koje su im iscrpile tijela i trenutke u kojima je pronalazak ”jednog kanistera vode” postajao razlog za neopisivu radost i uzvik tekbira.
Nakon trideset dana agresije, šehid Hamad uspio je izaći iz podzemlja zajedno sa svojom grupom, pošto su im zbog žestokog bombardovanja svi izlazi bili zatrpani. Tada se sastao s nekolicinom saboraca iz pokreta otpora za koje je mislio da su poginuli.
Iz atmosfere borbi i vatrenih okršaja, šehid Hamad zatim prelazi na govor o veličini i vrijednosti šehida, te o osobinama koje je vidio kod mudžahida s kojima je dijelio put otpora okupaciji – ljudi koji su, kako kaže, cijeli svoj život proveli na tom putu, a postizanje šehadeta bilo je njihov san.
Nasuprot njima, govori o jednom drugom tipu ljudi koje opisuje riječima: ”Zaokupljeni su samo sobom. To su oni koji u životu vide jedino vlastite interese i teže samo tome da budu ispred drugih.” Prema njegovim riječima, pogrešno je u jeku borbi baviti se kritikama i prigovorima; dužnost borca jeste da bude vojnik koji zatvara prazninu na liniji otpora i stoji čvrsto naspram okupatora.
Jedno od najtežih iskušenja rata
Jedno od najtežih iskustava koje je šehid Hamad doživio tokom rata bilo je izvlačenje tijela grupe boraca koji su poginuli u tunelu nakon što ga je bombardovala neprijateljska avijacija. Njihova tijela ostala su zatrpana pod ruševinama puna četiri mjeseca, a komanda Brigada el-Kassam povjerila je njegovoj jedinici zadatak da ih pronađu i izvuku.
Šehid Hamad se sjeća i poimence nekih od njih:
– Ebu Džafer, snajperista koji je u ratu 2014. godine ”osam sati nepomično čekao pored svoje puške da bi preciznim hicem pogodio jednog oficira okupatorske vojske”. Bio je i jedan od onih koji su obučavali druge borce.
– Ebu Muslim, ”čovjek koji nikada nije posustajao, koji nije znao za umor i koji je radio dok su se drugi bavili raspravama”.
– Ibrahim, ”tihi i samozatajni borac koji je pretekao one što su voljeli buku i galamu”.
– Jasir, ”učitelj u školi koji nikada nije napustio liniju fronta i koji se, kad bi počeli okršaji, pretvarao u lava”.
Bilal, ”brižan poput majke, koji je svojim drugovima služio s nježnošću i predanošću, uvijek pazeći da im ništa ne zafali”.
Šehid Hamad potom razbija jednu od najčešćih zabluda: otpor, kaže, nije prvenstveno zadužen da fizički spriječi neprijateljsku vojsku da prodre u Gazu, to nije njegova neposredna ni jedina misija. Njegova stvarna zadaća je priprema i nanošenje gubitaka okupatoru, djelovanje svim raspoloživim sredstvima, snagom volje, postojanošću i spremnošću na žrtvu, kako bi neprijatelj platio najvišu moguću cijenu za svoju agresiju. Otpor, po njegovim riječima, nije puko prkošenje, nego promišljen i strateški poduhvat – proces izgradnje snage koja iscrpljuje, slabi i na kraju poražava namjere agresora.
U svojim zapisima šehid Hamad spominje i trenutke kojima se nijedna statistika ne može približiti – o borcima koji su gorko plakali ne od slabosti, nego od stravične spoznaje da je u ključnom trenutku nastao kvar izvan njihove volje: mehanizam koji nije eksplodirao, daljinski koji se nije aktivirao, dron koji se nije podigao. Te sitnice, naizgled tehničke, imale su težinu ljudske sudbine; u njima su se mjerili promašeni napori i propuštene prilike koje su uzrokovale bol jaču od običnog poraza.
Taj plač, objašnjava šehid Hamad, bio je suza borca koji zna da su posljedice takvih kvarova teške – ne radi sebe, već radi braće, radi cilja kojem su se posvetili, radi onih čije živote i slobodu brane.
I upravo u tim trenucima, kad tehnički propust postane moralni teret, otpor pokazuje svoju pravu narav: nije to samo niz borbenih akcija, već zajednica ljudi koji dijele i uspjeh i teret, koji u gubitku pronalaze novo značenje dužnosti i odgovornosti, i koji u suzama nalaze snagu da sutra otpočnu novu akciju, jer jedini put naprijed prolazi kroz učenje, ispravke i neprekidnu posvećenost cilju.
Priča o opsadi
Šehid Muhamed Zekki Hamad potom otkriva pojedinosti o jednoj od najžešćih bitaka koje su vodili borci otpora – bitci u kojoj su se, naoružani tek lahkim oružjem, suočili s okupatorskom vojskom opremljenom širokim spektrom raketa, teškim naoružanjem i velikim brojem trupa raspoređenih u različitim oklopnim vozilima. Ta se bitka odigrala tokom neprijateljskog upada u područje oko kompleksa bolnice ”Šifa” u gradu Gazi, u mjesecu ramazanu, u prvoj godini agresije.
U tom kontekstu šehid Hamad spominje i jednog od osnivača oružanog otpora u području Bejt Hanuna, koji je u trenutku kada je bolnica bila opkoljena upravo bio podvrgnut hirurškoj operaciji. Čim je čuo vijest o opsadi, prekinuo je liječenje i izašao prema jednoj zgradi u blizini, zajedno s desetoricom boraca.
Odbili su da se predaju, iako neki među njima nisu imali ništa osim pištolja. Uprkos neprekidnom bombardovanju i kiši granata koje je neprijatelj sipao po njima, ostali su postojani, odbijajući da se povinuju naredbama cionističkog komandanta koji ih je više puta, putem megafona, pozivao da se predaju, pokušavajući ih prevariti obećanjima da im se ništa neće dogoditi i da će, navodno, biti oslobođeni u nekoj budućoj razmjeni zarobljenika.
No, borci su odlučno odbili da povjeruju neprijatelju i nastavili pružati otpor. Znali su da čast nema cijenu i da predaja nije izlaz, nego kraj, pa su ostali na svojim položajima, čuvajući dostojanstvo i vjeru kao posljednju liniju odbrane.
Među zadivljujućim pojedinostima koje šehid Hamad pripovijeda o toj bitci jeste i sljedeća: okupatorske snage, nakon što su zasule cijelo područje razornim plotunom raketa, poslale su bespilotnu letjelicu za izviđanje u zgradu u kojoj su se borci utvrdili, kako bi snimila prizor nakon bombardovanja – da provjere ko je poginuo i ima li još živih.
Zvuk te letjelice čuo je komandir koji je odbio da se preda. Bez trenutka oklijevanja, uzeo je štap, prišuljao se, udario dron i uspio ga razbiti. Zatim je izvadio memorijsku karticu na kojoj su bili pohranjeni snimci i podaci o njihovom položaju.
Kada su okupatorske snage shvatile da su izgubile letjelicu i snimke, ponovo su se okomile na to područje, ovaj put s još većom silinom i brutalnošću, zasipajući ruševine salvama projektila u pokušaju da izbrišu svaki trag onih koji su im se oduprli.
Nakon petnaest dana, borci su se napokon pojavili iz ruševina – izranjavani, iscrpljeni glađu i bolešću, s licima obasjanim nevjericom da su još živi nakon svega što su pretrpjeli.
Kako šehid Hamad pripovijeda, prvi zvuk koji su čuli bio je glas ljudi koji su se počeli okupljati u tom području, govoreći da se okupatorska vojska povukla, ostavljajući za sobom pustoš i užas.
Tada su saznali da je neprijatelj, prije povlačenja, počinio zločine istrebljenja i pogubljenja ranjenika unutar bolnice. Taj prizor bio je svjedočanstvo i pobjede i tragedije: pobjede života nad smrću i tragedije koja je u temelje otpora urezala još dublju zakletvu – da se zlo ne zaboravi i da borba za slobodu ne prestane dok ne dođe konačna pobjeda i oslobođenje.
Pripadnici otpora koji žrtvuju sebe za svoj narod
Među pričama koje otkrivaju odanost boraca prema svom narodu i zajednici, u knjizi se navodi događaj kada je grupa boraca izašla na zadatak da izvede pažljivo isplaniranu zasjedu protiv snaga okupatorske vojske, s ciljem da nanese što veće gubitke.
Međutim, iznenada su zatekli starijeg, ranjenog čovjeka u toj zoni. Shvatili su da bi, ako sprovedu zasjedu, taj čovjek mogao stradati pod rafalima i bombardovanjem okupatorskih snaga. Njihova odluka u tom trenutku odražavala je temeljni princip otpora: borba za slobodu i odbranu naroda ne smije ugroziti nevine, već štititi njihove živote.
Grupa je potom kontaktirala svog komandanta i izvijestila ga o situaciji. Šehid Hamad pripovijeda da je komandant tada izdao strogu naredbu: operaciju je trebalo odmah prekinuti kako bi se spasio ranjeni starac. Zasjeda nije bila izvedena, jer je komandant rekao: ”Naša krv je vrednija od njihove” – misleći pritom da je krv palestinskog naroda vrjednija od krvi vojnika okupatorske vojske.
Borci su potom povikali ranjeniku da puzi i približi se njima, bez da ga izviđački dronovi otkriju. Kada je stigao do njih, spustili su ga u tunel i pružili mu prvu pomoć. Šehid Hamad dodaje da su, kada je starac ispričao ovu priču svojoj djeci i unucima, oni rekli: ”Naš otac je izgubio razum”, jer nisu mogli vjerovati da mu se to dogodilo.
Kasnije je komandant koji je naredio njegovo spašavanje poslao starcu i novčanu pomoć kako bi mogao izdržavati porodicu pod opsadom i glađu. Nije se ograničio samo na spašavanje života – pružio mu je i podršku da preživi u najtežim okolnostima.
Šehid Hamad u svojoj knjizi otkriva i detalje o ispaljivanju raketne serije prema okupiranom Kudsu (Jerusalemu), u januaru 2025. Te su rakete pripremili još nakon rata 2014. godine, pod nadzorom šehida Muhameda Šabata, i ostale su neotkrivene u regionu, iako je okupator pokušao da ih pronađe.
Napominje da je tada postojala fetva vođa otpora da rakete ne budu ispaljene dok su stanovnici Bejt Hanuna prisutni u tom području, jer je njihov život bio prioritet. Lansiranje je bilo planirano tek kada bi svi civili bili bezbjedno evakuisani, kako bi ih se zaštitilo od brutalnog odgovora okupatorske vojske, koja, kada ne može savladati otpor, čini masakr nad djecom i ženama.
Šehid Hamad odbacuje tvrdnje koje se ponekad šire da ”borci ispaljuju rakete i ciljaju okupatora u blizini naseljenih područja”. Kao primjer, spominje naredbu komandanta otpora svojim jedinicama da upozore građane u kućama udaljenim i više od pet kilometara od zasjede koju su pripremali, kako bi ih zaštitili od mogućeg osvetničkog bombardovanja okupatora zbog gubitaka u vlastitim redovima.
Oskudica hrane i vode
Jedna od najvećih poteškoća s kojima se otpor suočio tokom borbi, piše šehid Hamad, bila je oskudica vode i hrane uzrokovana potpunom opsadom. Ipak, on ističe niz trenutaka koje smatra Allahovim nadahnućem i pomoći, kroz koje su borbene jedinice uspjele opstati u razorenim, graničnim i potpuno opkoljenim područjima poput Bejt Hanuna.
U jednoj od tih priča, šehid Hamad opisuje kako su grupe boraca, kroz otvor tunela oštećenog bombardovanjem, došle do jedne kuće u kojoj su pronašli rezervoar s vodom. U drugom slučaju otkrili su trag starog bunara u blizini jednog tunela. Nakon dva dana i dvije noći neprekidnog rada, iscrpljeni glađu i umorom, borci su uspjeli razviti mrežu cijevi i tako raspodijeliti vodu kroz više tunela, čime su spasili sebe i druge od sigurne žeđi.
Šehid Hamad spominje i jedan skladišni objekat cionističke vojske koji su borci uspjeli zaposjesti nakon pažljivog izviđanja i praćenja neprijatelja, te su zaplijenili njihove zalihe hrane i potrepština. To je bilo pravo čudo preživljavanja, jer dok su agresorskim vojnicima u velikim količinama stizale zalihe hrane i opreme, palestinski borci su ratovali iscrpljeni, gladni, žedni i fizički oslabljeni zbog opsade i ogromnog razaranja u područjima gdje su se nalazili njihovi tuneli.
Šehid Hamad potom pripovijeda o zasjedi u području Al-Zira'a, u kojoj su jedinice el-Kasama uspjele nanijeti gubitke velikoj grupi pripadnika jedinice Netzah Yehuda na rubu zone između Bejt Hanuna i okupiranih teritorija iz 1948. godine.
On se prisjeća i radosti jednog mudžahida nakon što se sukobio s okupatorskim snagama i nanio im gubitke. Takođe spominje kako je jedan od snajperista otpora zatražio pomoć, a nekoliko sati kasnije stigla je vijest da je uspio pogoditi tri neprijateljska vojnika.
Javnost je vidjela neke od akcija otpora koje su izvedene tokom rata putem video snimaka emitovanih od strane vojne medijske službe, dok neke nikada nisu prikazane. No ono što ljudi nisu vidjeli, kako kaže šehid Hamad, jeste ono što se dešavalo u pozadini tih akcija: radost boraca zbog okršaja s okupatorom, njihovo strpljenje i žrtve na terenu, uprkos strahovitom i brutalnom granatiranju kojem su bili izloženi.
Šehid Hamad navodi niz upečatljivih primjera herojstva svojih saboraca. Među njima izdvaja borca koji je, uprkos cionističkom vojnom nadzoru s visokih zgrada, uspio pogoditi i zapaliti vojni buldožer zajedno s posadom u njemu. Taj isti borac dugo je i strpljivo čekao dolazak protuoklopne rakete, odlučan da pogodi tenk tipa Merkava koji je djelovao u toj oblasti.
Jedan od najžešćih sukoba bio je vatreni okršaj u kojem su borci ispalili jedanaest raketa tipa RPG na zgradu u kojoj su se utvrdili agresorski vojnici. ”Srušite kuću na njihove glave!”, uzviknuo je tada komandant jedinice, prema svjedočenju šehida Hamada u njegovim memoarima.
U tom sukobu, cijev jednog kalašnjikova doslovno se istopila u rukama mudžahida, nakon što je iz nje ispalio više od osamnaest okvira metaka.
Šehid Hamad ističe da su složene vojne operacije među najljepšim djelima otpora, jer zahtijevaju savršenu koordinaciju više jedinica – svaka s precizno određenim zadatkom: izviđanje, postavljanje eksploziva, snajpersko djelovanje, direktna borba ili drugi oblici podrške, prema potrebama bojnog plana.
Kao primjer takve složene operacije opisuje akciju u kojoj su kombinovani snajperski napad, udar dronom i minobacačko granatiranje. U jednoj od tih scena spominje snajperistu koji je s nestrpljenjem čekao trenutak da pogodi okupatorskog vojnika. Kada je dobio dojavu da se grupa okupatorskih vojnika rasporedila duž granice, s radošću i odlučnošću je napustio zaklon, popeo se na uzvišenje kako bi imao čist pogled, precizno pogodio metu i vratio se nepovrijeđen.
Šehid Hamad naglašava da niko od boraca njegove jedinice nije poginuo u direktnim sukobima ”prsa u prsa”, već isključivo u cionističkim zračnim napadima, koje je – prema njegovim riječima – neprijatelj koristio da bi zaštitio svoje vojnike u bijegu s bojišta.
Bitke u Bejt Hanunu – učenje kroz šok
Govoreći o cionističkoj invaziji na sjever Pojasa Gaze, izvedenoj u toku agresije i prije sklapanja drugog primirja – kao dijelu tzv. ”plana generala”, čiji je cilj bio prisilno raseljavanje Palestinaca iz sjevernog dijela Gaze – šehid Hamad prisjeća se trenutaka koji su učvrstili duh boraca otpora u toj oblasti. Presudnu ulogu, prema njegovim riječima, imala je fetva njegovog šejha, koja je među borcima kružila poput duhovnog oružja, podstičući ih na ustrajnost i otpor. On navodi da je tu fetvu slao saborcima u Bejt Hanun, gdje su vođene žestoke bitke protiv agresorske vojske, koja je više puta upadala u grad, iako ga je prethodno bombardovala i djelimično zauzela već u prvim danima rata.
Uprkos razaranju, otpor u Bejt Hanunu nije jenjavao. Borci su izvodili smrtonosne zasjede i napade, kako unutar samog grada, tako i izvan njega, u gotovo nemogućim uslovima. Šehid Hamad posebno naglašava ogromne teškoće s kojima su se suočavali pri obnovi podzemnih tunela nakon razaranja izazvanog bombardovanjima. Ipak, nisu odustajali – danonoćno su obnavljali svaki metar podzemnih prolaza, svjesni da time pripremaju teren za nastavak iscrpljivanja agresorske vojske.
Prema njegovom svjedočenju, za izgradnju samo jednog metra tunela bio je potreban mukotrpan rad tokom cijelog dana. Kada im je ponestalo građevinskog materijala, borci su koristili drvene grede iz ruševina bombardovanih kuća. Šehid Hamad opisuje i kako je sa svojom grupom postavio mrežu kamera kojima su pratili kretanje cionističkih snaga, čak i unutar naselja Sderot, smještenog tik uz Bejt Hanun. U memoarima bilježi i kako su pripremili desetine eksplozivnih naprava koristeći dijelove okupatorske opreme pronađene na bojištu, uspješno ih postavljajući u izuzetno teškim okolnostima. Svaka naprava zahtijevala je dugu i preciznu pripremu, ali su, kako piše, borci naučili da rade brzo, tiho i djelotvorno.
Šehid Hamad to iskustvo naziva ”učenjem kroz šok”, jer su mnogi od njih, pod neprekidnim pritiskom rata, u hodu savladali složene vojne vještine, uključujući izradu improvizovanih eksplozivnih naprava. Ono što je ranije zahtijevalo obuku i tehničko znanje, postalo je vještina stečena u borbi – iz nužde, pod vatrom i iz želje da neprijatelju zadaju što snažniji udarac.
”Halalite mi, vratio sam se živ!”
Govoreći o drugoj cionističkoj invaziji na Bejt Hanun, šehid navodi da su okupatorske snage napredovale iz dva pravca: s kontrolnog punkta Erez, preko ulice Sultan prema području Sikka, te iz pravca Ebu Safijja prema ulazu u Bejt Hanun i području Bassaine. Snažni udari otpora prisilili su neprijateljske jedinice da odustanu od napredovanja duž pravca Erez. Kako su se borbe rasplamsavale, borci Brigada el-Kassam odlučili su, prema Hamadovim riječima, odabrati pripadnike za izvođenje ”šehidskih operacija”.
Jedna od njih bila je, kako svjedoči, zasjeda u kojoj je ubijen zamjenik komandanta izraelske brigade zajedno s još desetoricom vojnika. Otpor je postavio eksplozivne naprave i pripremio zamku, ali su električne žice bile prekinute tokom bombardovanja. U trenutku kada je operacija bila na ivici propasti, jedan od boraca odlučio je izaći u ”šehidsku misiju” – da popravi žice i aktivira eksploziv. Vraćanje nije bilo dio plana; šanse da preživi bile su gotovo nikakve. Ipak, uspio je – detonirao je eksploziv, ubio visokog okupatorskog oficira i njegovu pratnju, a potom se, mimo svakog očekivanja, vratio svojim saborcima i rekao: ”Halalite mi, vratio sam se živ.”
Šehid Hamad u svojim memoarima opisuje i kako su borci razotkrivali metode kojima je neprijatelj pokušavao da ih namami u zasjede – koristeći robote s postavljenim bombama i druge obmane. Ističe da je ponašanje okupacionih vojnika bilo ”sebično”, jer bi se povlačili iz nekog područja ne upozoravajući ni vlastite saborce na moguće eksplozive koje je otpor ranije postavio.
Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzima priča o ”prevrnutoj Merkavi”. Eksplozivna naprava koju su borci upotrijebili bila je smještena unutar neeksplodirane rakete koju je agresorski avion ranije bacio na Bejt Hanun. Kada su bager i dva tenka ušli u zonu zasjede, borci su ih posmatrali putem kamera koje su ranije popravili. Iako je bager kopao zemlju, nije dotakao eksploziv. Kad su se vozila približila, aktivirali su minu ispod bagera. Tenk se potom povukao i, ne znajući, zaustavio tačno iznad rakete s eksplozivom. U sljedećem trenutku – snažna eksplozija prevrnula je tenk. Borci su tada izašli iz tunela, popeli se na obližnju zgradu i, kako bilježi šehid Hamad, u tišini posmatrali prizor uništene Merkave.
U posebnim odlomcima šehid Hamad govori o ulozi snajperista u borbama, naglašavajući da su strpljenje i samodisciplina njihove ključne osobine. Snajperisti bi svakog jutra zauzimali svoje položaje, često ostajući satima nepomični, s tek flašicom vode i komadićem slatkiša kao jedinom hranom. Uprkos neprekidnim bombardovanjima i nadlijetanju dronova, nisu napuštali položaje dok ne bi izvršili svoj zadatak – eliminaciju neprijateljskih vojnika i oficira skrivenih u tenkovima i oklopnim vozilima.
U jednoj od tih priča šehid Hamad opisuje trenutak kada je sistem na tenku Merkava otkrio položaj snajperiste nakon što je ovaj ispalio metak. Tenk je odmah uzvratio granatom, pogodivši njegovo skrovište. Ipak, snajperista je preživio. Ta epizoda, piše šehid Hamad, svjedoči o izuzetnoj opasnosti, smirenosti i hrabrosti koje taj posao zahtijeva – o ljudima koji su, svjesno izloženi smrti, pretvarali svaku priliku u čin otpora.
Služiti ljudima – Druga vrsta otpora
Šehid Hamad se u svojim zapisima ne zaustavlja samo na vojnim detaljima i prizorima s fronta. Usred najžešćih sukoba širi pogled prema onima koji su na drugi način branili život i dostojanstvo svoga naroda. Govori o ljekarima, službenicima i pripadnicima policije koji su ostali na svojim dužnostima tokom rata, nazivajući ih ”mudžahidima druge vrste”.
Istovremeno ne štedi kritiku prema onima koji su, pod izgovorom rata, prestali obavljati svoj posao i pomagati ljudima. Taj nemar naziva ”modernizmom” koji se, kako kaže, ”uvukao u umove nekih ljudi” – duhovnom bolešću koja čovjeka odvaja od njegove odgovornosti prema zajednici.
Šehid Hamad naglašava da je upravljanje unutrašnjim frontom – održavanje reda, briga o civilima, liječenje ranjenih, pomaganje izbjeglicama – jedna od najvažnijih dužnosti tokom rata. Služenje ljudima, ističe on, nije manje vrijedno od borbe na liniji fronta; to je, zapravo, drugi oblik otpora.
Posebno se sjeća velikodušnosti običnih porodica koje su, iako same pogođene siromaštvom i razaranjem, dijelile ono malo što su imale s izbjeglicama koje su im pokucale na vrata. U njihovoj nesebičnosti šehid Hamad vidi istinsku snagu vjere i bratstva.
Iako je bio vojni zapovjednik, šehid Hamad ne zaboravlja svoju ulogu daije. Podsjeća saborce i stanovnike Gaze na šerijatske propise koji uređuju ponašanje u izvanrednim okolnostima: da se ne prisvaja tuđa imovina, da se uzima samo ono što je nužno i da se, čak i u najtežim trenucima, čuva čast i čistoća duše.
U tim zapisima progovara i o ličnim iskušenjima, o noćima provedenim na otvorenom, u hladnoći i bez sna, s nekolicinom saboraca, pod kišom i vjetrom, ali s nepokolebljivom vjerom da i takvo trpljenje spada u put služenja Allahu i ljudima.
S knjigom Alije Izetbegovića usred borbi
Od djetinjstva ga je pratila ljubav prema knjigama. No okupatorske snage spalile su njegovu biblioteku. I baš usred najžešćih trenutaka agresije, kada je zemlja podrhtavala od bombi, stigao mu je dar koji je doživio kao znak milosti: dvije knjige – jedno djelo velikog islamskog mislioca Muhammeda el-Gazalija i drugo o šehidu-komandantu Nizaru Rejanu. Dobio ih je prilikom obilaska područja razorenog bombardovanjem, a za njega su te knjige bile više od papira i slova – bile su tračak svjetla usred ruševina.
Iz zahvalnosti prema njima šehid Hamad prelazi na pripovijedanje o životu Rejana, o njegovoj žrtvi, ulozi u otporu i svjetlu koje je ostavio iza sebe. Taj trenutak nije, kako kaže, bio susret s tekstom, nego s idejom – s duhovnim naslijeđem koje nadahnjuje borbu i učvršćuje vjeru.
U najtežim trenucima genocidnog rata borci su, svjedoči on, i dalje nalazili vremena za tefsir Kur'ana, proučavanje hadisa, zikr i dovu. Navodi i knjige koje je tada čitao, među njima Islam između Istoka i Zapada Alije Izetbegovića i Etiku ratovanja u islamu dr. Ragiba es-Serdžanija. Njegovo duhovno stanje, kako piše, bilo je ”visoko i stabilno”, iako ga je ”iskušenje samljelo, glad izgrizla, a umor iscrpio”.
Iz tog iskustva izvodi važnu pouku: rukovodstvo otpora ne donosi odluke prema emocijama pojedinaca, već prema interesima naroda i borbe. Među ratnim prizorima opisuje i povratak svoje grupe na sjever Gaze, u područje pod neprekidnim bombardovanjem i bez osnovnih sredstava za život. Nakon završene misije odlučili su se vratiti u Bejt Hanun da prkose i gladi i smrti, da ohrabre ljude da ostanu u svojim domovima i školama. Donijeli su im vodu i struju – i nadu.
U nastavku se osvrće na pitanje koje su učenjaci razmatrali: smije li se musliman predati neprijatelju? Po njegovom mišljenju, komandant i učenjak, zbog svog položaja, to ne smiju učiniti jer bi njihova predaja razorila moral zajednice i potkopala vjeru u pobjedu.
Usred sjećanja spominje i vijest koja se proširila među borcima – da je poginuo. Neki su mu već klanjali dženazu u odsutnosti. Kada je, nakon dana provedenih u tunelu, izašao iz opsade živ, njegovi saborci su zaplakali od radosti i tekbirima pozdravili njegovo ”oživljenje” iz tame.
Ne prestaje povezivati vlastita iskustva s duhovnim poukama. Navodi ajete o Allahovoj mudrosti u iskušenjima i poredi stanje vjernika koji ostaje čvrst u nevolji s onim koji posrne u blagostanju. Kritikuje one koji su izostali iz podrške Gazi, pronalazeći izgovore koje i Kur'an raskrinkava kao znak slabosti vjere.
Kada tuga zbog zločina nad Gazom postane nepodnošljiva, kaže da su mu ajeti iz sure El-En'am bili ”lijek za rane”. U tim trenucima njegov glas postaje oštar i pravedan – osuđuje normalizaciju odnosa s okupatorom i arapske režime koji mu pružaju ruku dok im narod krvari.
Prije nego što se pojavio crveni trougao
Šehid Hamad ne prekida vezu između historije islama i sadašnjeg palestinskog otpora. Podsjeća da pobjeda na Bedru nije izbrisala bol Uhuda – kao da time poručuje da svaka borba nosi i pobjedu i ranu, te da se iz obje rađa mudrost.
Govoreći o simbolu ”crvenog trougla”, objašnjava da se on nije mogao pojaviti iznenada niti bez cijene. Iza njega stoji dug put priprema i tihe izdržljivosti: sati obuke i straže, kopanje tunela, postavljanje žica, testiranje eksploziva, osmatranje, podešavanje kamera, čišćenje oružja. Tu su i neprospavane noći, bol u leđima i koljenima, hladnoća rovova, crvene oči od umora te dugi trenuci bdijenja na sedždi i dovi. Sve to, kako ističe, utkano je u svaku akciju – u planiranje, u zajedništvo, u pokornost naredbi, u djelovanje pod pritiskom i rizikom, u strpljivo nošenje s oskudicom, ranama i šehadetom saboraca pod neumoljivim bombardovanjem.
Islam, moral i pad Zapada i arapskih režima
Šehid Hamad pred čitaoca stavlja neraskidivu vezu između etike i borbe u islamskom pogledu: rat, pobjeda i otpor ne smiju biti odvojeni od moralnih normi koje nalažu Kur'an i časni hadisi. Za njega je islamsko mišljenje prije svega moralna prisutnost u javnom životu – mjera svakog djela, pa i oružanog otpora.
Oštrim tonom osude spominje one koje naziva ”slabićima” – ljude koji su u trenucima iskušenja okrenuli leđa otporu ili su njegovu stvar predstavljali nedostojno. Najveća mu je bol što vjernici, svojim ponašanjem, mogu obezvrijediti vjeru i iznevjeriti pravdu koju im ona nalaže.
Šehid Hamad ističe objektivne razloge za odbacivanje malodušnosti: velike udarce koje je cionistički okupator pretrpio 7. oktobra, krah teorije odvraćanja, narušeno ekonomsko blagostanje na kojem je bio utemeljen cionistički entitet. U njegovom pogledu, borba radi Allaha i protiv nepravde ima svoj konačni ishod, kojim je Allah obećao potporu vjernicima – čak i ako neprijatelj pokuša uništiti kuće i džamije prije nego što zauzme teritorij.
Reagira i na laži kojima su nastojali diskreditirati otpor – navode o ”ubijanju djece” od strane boraca, koje on kategorički odbacuje, te istovremeno podsjeća na historiju zločina koje je okupaciona vojska počinila nad civilima, ženama i djecom u dosadašnjim ratovima protiv palestinskog naroda.
Uprkos svemu, šehid Hamad svjedoči o duhovnom otporu koji nije prestao: ramazan se, kaže, ponovo desio u Gazi i bio je, paradoksalno, ”najljepši ramazan” koji je doživio – zbog duha zajedništva, tefsira, dove i održavanja vjerskog života usred razaranja. Taj duhovni otpor smatra jednako značajnim kao i oružani.
On ne štedi ni one vjerske vođe koji su pričali o ”obnovi vjerskog diskursa”, a pritom nisu podigli narod ni ummet da dignu glas protiv nepravde. Kritiku usmjerava i prema arapskim režimima i onima koji su normalizirali odnose s okupatorom: optužuje ih da blokiraju otvaranje istočne i egipatske fronte, da sudjeluju u ekonomskoj saradnji s neprijateljem i time de facto učestvuju u opsadi Palestinaca.
Palestinsku samoupravu i neke zaljevske režime naziva suodgovornima za gušenje otpora -privilegijama i saradnjom koja je, po njegovom mišljenju, pomogla okupatoru da djeluje neometano. U središtu kritike je i onaj dio svjetske diplomatske igre koji, umjesto pomoći, ostavlja narod da strada.
Posebno se zadržava na ljudskoj strani rata: snazi porodica, boli majke koja tuguje dok joj je jedno dijete u zarobljeništvu, drugo na frontu, a treće negdje daleko. Prisjeća se očevog plača u prvom telefonskom razgovoru nakon sedmica prekida – slike čežnje i straha koja ga je pratila. Spominje i san u kojem mu otac šiša kosu, a nekoliko dana poslije stiže vijest o oslobađanju brata iz pritvora – znakove koje, na ritmu duše, tumači kao milost i nadu.
Povezujući današnja zbivanja s primjerima iz sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, navodi priče poput Mus'aba ibn Umejra: čovjek koji je živio u raskoši, a postao skroman, bez ijedne košulje – prikaz transformacije koja i današnje borce otpora opisuje isto; oni su nekad uživali u udobnosti, a tokom agresije zadržali odlučnost i žrtvu.
Šehid Hamad podsjeća da događaji 7. oktobra i posljedice koje su uslijedile trebaju potaknuti ummet na promjenu – ne samo kroz hutbe i riječi, već kroz materijalnu i duhovnu pripremu. Poručuje da su riječi u džamiji početak, ali djela i stvarna spremnost moraju slijediti riječi.
Na kraju, oštro demantira zlurade tvrdnje da su njihovi tuneli ”hoteli”. Njegove riječi su jasne: rovovi i tuneli nisu luksuz, već taktička vještina i cijena ponosa i džihada na Allahovom putu – sredstva preživljavanja i otpora, nikako simbol komfora.
