Od 7. oktobra, zastrašujući zvuk bombi postao je naš neželjeni jutarnji alarm u Gazi. Ali 1. decembra, izraelski zračni napadi bili su drukčiji od bilo čega što smo prije doživjeli.
Probudili smo se užasnuti, izmjenjivali uplašene poglede i ispitivali što se događa. Moj otaj je, tražeći sigurnost, odlučio preseliti nas u drugi dom koji je pripadao našoj obitelji u središtu izbjegličkog kampa Jabalia. Vjerovali smo da je sigurnije i jer je dalje od područja bombardiranja.
Čim smo stigli, izraelska vojska je izdala upozorenje stanovnicima da će bombardirati cijelo područje. Bio je to mučan trenutak. Nakon dugog razmišljanja, moji roditelji odlučili su se vratiti u naš evakuirani dom, dok sam ja potražio utočište u kući moje sestre, koja je bila nedaleko od centra logora.
Sljedećeg jutra sreo sam svog najboljeg prijatelja, Mohammeda al-Daoura, koji je bio gladan. Području je već ponestajalo hrane, pa me zamolio da posjetimo našeg zajedničkog prijatelja, Yahya Obaida, kako bismo pronašli nešto za jelo.
Kad smo stigli do Yahyine kuće, dozvao sam ga. Promolio je glavu kroz prozor, dajući mi do znanja da će uskoro sići. Dok smo čekali, skočili smo u zaklon iza Yahyine kuće kako bismo izbjegli granatiranje koje se čulo u blizini.
Živ zakopan
U djeliću sekunde, zid iza mene se srušio, a prašina se uzdigla u zrak. Prije nego što sam uopće uspio reagirati, bio sam zatrpan ruševinama.
Postojao je samo mrak. Sve se dogodilo tako brzo da nisam mogao shvatiti što se upravo dogodilo.
Osjećao sam kako mi krhotine lome leđa. Svaki pokušaj pomicanja bio je poput pokušaja podizanja planine, a svaki trenutak koji je prošao kao vječnost.
Gušeći se u prašini i dimu, shvatio sam da su scene bombardiranja koje sam gledao na TV-u sada moja stvarnost.
Preplavio me strah da ću biti jedna od bezbrojnih žrtava zatrpanih ispod ruševina.
Sjećanja su me preplavila. Moj program razmjene u Malagi, Španija, 2022.; ljepota Gaze činila mi se u tom trenutku uzaludnom. Shvatio sam da Mohammed leži blizu mene, ali nisam ga mogao dozvati. Pažljivo sam osluškivao ne bi li čuo njegov glas, ali nisam čuo ništa. Racija je u tren oka uzela njegovu prekrasnu dušu.
Bio sam ukočen, nesposoban da tugujem, sve dok tračak svjetlosti nije probio tamu i ponovo zapalio moju nadu.
Vikao sam upomoć. Spasioci su stigli nekoliko trenutaka kasnije i izvukli me. Pitao sam ih šta se dogodilo, rečeno mi je da je Yahyina kuća bombardovana.
U bolnici je bilo kao na groblju
Odmah sam počeo razmišljati o svom najbližem prijatelju, koji je bio na putu dolje da nas pozdravi, i 80 ljudi koji su se sklonili u njegovoj kući. Nakon toga sve je bilo prazno dok me u bolnici nije probudio očev glas. Bio je uz mene, plakao je i molio se za mene.
Prevezen sam u bolnicu Kamal Adwan u Beit Lahiji. Bilo je kao na groblju. Ležao sam na podu, okružen leševima. Bilo ih je posvuda, više nego što sam mogao izbrojati.
Deseci drugih ozlijeđenih ljudi plakali su od bolova.
Bacio sam pogled na svoje povrijeđeno koljeno iz kojeg se virile rastrgane kosti, koje se nisam usudio ponovno pogledati. Medicinska sestra je požurila očistiti ranu, počela je operisati bez anestezije, nije imala čak ni dovoljno konca zbog nestašice zaliha. Bolovi su bili nesnosni, a operacija nije bila dovršena jer je dio rane ostao otvoren nakon što je medicinskoj sestri ponestalo konca.
Iako je moja ozljeda zahtijevala daljnju njegu, jadno stanje u bolnici natjeralo je mog oca da me odvede kući.
Otac i braća su me iznijeli na svojim ramenima. Kad sam došao kući, gorko sam plakao dva dana.
Držao sam se uz oca u strahu i nevjerici da sam preživio od masakra. Nisam mogao vjerovati da sam izgubio prijatelje. Sve je to bilo previše za podnijeti.
Moja su braća postala moji njegovatelji – jedan je pomagao oko potreba u kupaonici, drugi je davao lijekove kroz kanilu. Dva dana kasnije supruga moga brata nazvala ga je uplakana i rekla da je kuća u kojoj se skrivaju bombardirana. Brat koji mi je davao lijek požurio je provjeriti kako su njegova žena i kćer.
Ubrzo nakon toga, izraelska vojska je izvršila invaziju i stacionirala se u našem susjedstvu.
Bili smo nasmrt preplašeni.Pucnjava i sukobi su trajali bez prestanka. Svi su vrištali. Slušanje neprestanog prestravljenog plača djece i žena bilo je srceparajuće.
Moj otac, braća i sestre na kraju su me preselili u drugu sobu, gdje smo svi zajedno spavali. Svaki put kad bi vojska upala ili zapalila kuću u blizini, rekli bismo da smo mi na redu. Stalno sam se pitao što bih učinila kad bi upali u naš dom ili nam naredili da odemo: kako bih se uopće mogao pomaknuti? Gdje bismo išli?
Ubrzo nam je ponestalo pitke vode. Nakon što je moj brat otišao sa svojom ženom, nisam uzimao lijekove 12 dana. Jedino sam uzimao tablete protiv bolova, koje sam mogao isprati samo kontaminiranom vodom.
Za hranu smo imali samo rižu i leću. Uz ograničenu hranu, moja je porodica odlučila postiti većinu dana, a post je prekidala datulama i kontaminiranom vodom.
Nakon 12 mučnih dana vojska je otišla. Otac je odmah pozvao medicinsku sestru da provjeri moju ranjenu nogu. Nažalost, rana mi se pogoršala, zarazila se zbog nedostatka odgovarajućih sredstava za čišćenje.
Vratio sam se u bolnicu. Liječnici su mi rekli da mi je vrlo vjerojatno pukla tetiva na nozi. Međutim, nije bilo načina da se potvrdi ova dijagnoza jer je bila potrebna magnetska rezonanca, koja više nije bila dostupna u bolnicama na sjeveru Gaze. Izraelska vojska uništila je sve MRI uređaje kada je upala u bolnice.
Tri mjeseca kasnije, moja rana je još uvijek otvorena. Ne mogu normalno hodati, moliti se, niti ići gore. Svaki dodir izaziva nesnošljivu bol. Kad se moja mala nećakinja Rahaf igra sa mnom i slučajno me udari u ranu, plačem od boli.
Sve smo izgubili
Osim fizičke boli, u moju dušu se uselila jedna dublja bol.
Gubitak Mohammeda i Yahye, mojih najboljih prijatelja od djetinjstva, ostavilo je veliku prazninu u mom životu. Bili smo nerazdvojni, a sada svaki kutak našeg kvarta šapuće ta sjećanja. Čak mi i susjedi, nastojeći biti ljubazni, govore: ‘Da je Yahya ovdje, hodao bi uz tebe.’
Samo hodanje postalo je zastrašujući čin. Svaka zgrada pored koje prođem potencijalna je meta izraelskih napada. Prisiljen sam zamišljati rute za bijeg i druge načine preživljavanja. Takvi scenariji iz noćne more preplavljuju mi misli.
Toliko sam izgubio. Članovi Yahyine porodice još uvijek su ispod ruševina, a smrad smrti i bombardiranja koji se širi iz njegovog doma je neodoljiv. Ne usuđujem se hodati tom ulicom.
Čak se i moja diploma na fakultetu čini kao daleka fatamorgana. Bombardiranje Islamskog univerziteta u Gazi, gdje sam trebao studirati na zadnjoj godini, osjećam kao krađu moje budućnosti.
Moj najveći san sada je jednostavno liječiti svoje fizičke rane. U očajničkoj potrazi za medicinskom skrbi, pokrenuo sam kampanju financiranja kako bih se liječio u inostranstvu i nastavio studij.
Ali iznad svega, želim vidjeti kraj ovog nemilosrdnog, krvavog rata.
