[Tekst izlaganja na skupu povodom Dana državnosti, Kiseljak, 25. novembar 2023.]
Počet ću sa jednom anegdotom o Rodoljubu Čolakoviću, jednoj od najznačajnijih ličnosti naše moderne historije, koji je, uz ostalo, bio i predsjednik prve vlade NR Bosne i Hercegovine.
Kada se ranih 20-ih provodio popis, Čolaković je — kako veli u “Zapisima o jednom pokoljenju” — popisivaču kazao da je, u nacionalnom smislu, Jugoslaven. Popisivač je, kaže Čolaković, protestvovao, zbog takvog izjašnjavanja, te mu sugerisao da se treba izjasniti kao Srbin.
Kasnije, 30-ih godina, Čolaković se susreo ponovo sa istim popisivačem i ovaj put se izjasnio kao Srbin. Ali ovaj je ponovo bio nezadovoljan, te je tražio od Čolakovića da se izjasni kao Jugosloven.
Jasno je šta je kod popisivača dovelo do ovakve, komične promjene. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je promijenila ime u Jugoslavija, a zvanična ideologija režima kralja Aleksandra postalo je jugoslovenstvo.
Ali šta je navelo Čolakovića, koji se nekada izjašnjavao kao Jugoslaven, da se tada izjasni kao Srbin?
Teorija nacionalnog jedinstva i federalizam
1923. godine, u Komunističkoj partiji, koja je ilegalna i marginalna, povedena je diskusija o tome kako Jugoslavija treba biti uređena.
Rukovodstvo komunističke partije se tada podijelilo u dvije grupe.
Prva grupa, koju predvode uglavnom srpski komunisti (Života Milojković, Sima Marković u nešto blažoj formi), zagovara tzv. teoriju nacionalnog jedinstva. Tako, recimo, Života Milojković tada piše da su Srbi, Hrvati i Slovenci „jedna nacija u procesu postojanja“. Milojković i njegove pristalice (među kojima je čini se bio i Rodoljub Čolaković) smatrale su da uime jugoslovenskog nacionalnog jedinstva treba eliminisati sve nacionalne razlike.
Slično mišljenje iznosi i tada izuzetno utjecajni Sima Marković, jedan od osnivača i prvih vođa jugoslovenskih komunista. On piše da tendencije idu u pravcu toga da Srbi, Hrvati i Slovenci „u procesu prirodne asimilacije postanu jedan narod, jedna nacija“.
Druga, koju su prije svih činili hrvatski i slovenački komunisti (Avgust Cesarec, Dragotin Gustinčič, Ante Ciliga), ali i neki srpski, kao Kosta Novaković, imala je drugačije mišljenje.
„Sve dok“, kaže Ante Ciliga, „Hrvati, Srbi, Slovenci i Bugari vele (sic!) da su Hrvati, Srbi, Slovenci i Bugari i rade kao takvi u svojoj politici — sporedno iz kakvih razloga — oni su Hrvati, Srbi, Slovenci i Bugari, oni su zasebni narodi i niko nema prava da im to spori ili da ih sili da oni to ne budu.“
Ono što je zanimljivo u bh. kontekstu, jeste da August Cesarec, nabrajajući potlačene narode, koji traže autonomiju i kojima treba priznati prava, kaže: „Slovenci, bosanci, muslimani (sic!), Crnogorci“. Cesarec govori o nedovršenim nacionalno-demokratskim revolucijama nesrpskih naroda.
Ciliga piše da je srpska buržoazija, koja je za razliku od drugih imala svoju vojsku, nametnula svoju viziju jugoslovenske države, već na Krfu 1917, bez konsultacija sa drugim nacijama.
Slažući se s njime, Kosta Novaković smatra da vidovdansko uređenje ne može biti rješenje jugoslovenske jednačine, te da „smo“, kako on kaže, „pred pokretom nacionalnih masa da se oslobode tog ustava“, što se i desilo do kraja 20-ih i tokom 30-ih godina.
Odgovor Živote Milojkovića je i da „marksistički proleterijat ne sme težiti tome da stvara kontakt sa seljačkim masama podupirući njihovu nacionalističku ideologiju“.
Na 3. zemaljskoj konferenciji, Partija usvaja rezoluciju o nacionalnom pitanju, u kojoj zauzima poziciju da su Srbi, Hrvati i Slovenci „srodne, ali posebne nacije“, te se zalaže za uspostavu „federativne (savezne) republike“.
Ključnu podršku ovom modelu, koji preferiraju slovenački, hrvatski i drugi uglavnom nerspski komunisti, dala je Kominterna, koja 1925. godine donosi Rezoluciju o jugoslovenskom pitanju, podržavajući saradnju KPJ sa nacionalnim pokretima i ideju federalne države.
Tako je i Rodoljub Čolaković, nekadašnji Jugosloven, odlučio da se izjašnjava kao Srbin, svjestan da drugi narodi integralno jugoslovenstvo osjećaju kao prijetnju.
Šta je značilo jugoslovenstvo za vrijeme Kraljevine, u očima rukovodstva KPJ, najbolje će sažeti sam Tito, kazavši da je tvrdnja međuratnog režima da su Srbi, Hrvati i Slovenci samo tri plemena iste nacije — imala za cilj srbizaciju Hrvata i Slovenaca. “[Kraljevina] Jugoslavija je”, kaže Tito, “bila samo maska za tu srbizaciju, koja se potpuno razotkrila u vrijeme šestojanuarske vojne diktature kralja Aleksandra i Pere Živkovića.”
Ali ta svijest u KPJ nije značila da je sva priča o „nacionalnom pitanju“ bila završena. Jedno je doktrina, a drugo realnost. To su vidjeli Lenjin boljševici, koji su, u duhu vremena, 1917. obećavali narodima pravo na samoodređenje i govorili o opasnosti “velikoruskog šovinizima”, a onda su završili u gušenju nacionalnih pokreta u Ukrajini i na Kavkazu, kao “velikoruske pandurčine” (kako je Lenjin nazvao Staljina i Ordžonikidzea pred smrt). Na slične izazove će naići i jugoslavenski komunisti, nakon preuzimanja vlasti.
Srpsko jedinstvo ili “bratstvo i jedinstvo”
Od ljeta 1941, kada izbija ustanak, pa sve do proljeća 1942, apsolutna većina partizana su Srbi.
Zapravo pitanje je može li se u toj fazi govoriti o „partizanima“ i „četnicima“. Historičari koriste termin „neizdiferencirana ustanička masa“.
Ključna strateška odluka komunističkog vrha bila je da se sarađuje s četnicima u borbi.
Jedan od glavnih zagovornika te politike bio je Rodoljub Čolaković. U svojim „Zapisima iz narodnooslobilačkog rata“ on piše da je srpski narod „očekivao ovaj sporazum“.
Jednostavnim riječima kazano, srpske uglavnom seljačke mase koje su digle ustanak htjele su „srpsko jedinstvo“. Ali nisu htjele jedinstvo sa Hrvatima i Bošnjacima, tada Muslimanima.
O tome svjedoči i Čolaković, na mnogim mjestima svojih memoara. Jedan od takvih događaja, jeste onaj na konferenciji u Vlasenici, u novembru 41, na kojoj je ozvaničena saradnja četnika i partizana.
Čolaković je, kaže, govorio o „jedinstvu srpskog naroda Bosne i Hercegovine, koji preživljava u tzv. NDH najteže časove u svojoj historiji. Partizanski pokret čini sve da to jedinstvo ostvari. Ovo je pitanje života i smrti za srpski narod. To jedinstvo srpskog naroda jeste prvi uslov pobjede.“
Zatim dodaje: „Drugi uslov jeste bratstvo i jedinstvo Srba, Muslimana i Hrvata Bosne i Hercegovine, bratstvo svih naroda Jugoslavije u borbi protiv zajedničkog neprijatelja“
Na te riječi, ustao je četnički vojvoda Jezdimir Dangić i uzviknuo: „Mi vodimo samo srpsku borbu za srpski narod.“
Svjestan stanja među srpskim ustanicima, Čolaković je zauzeo popustljiv stav prema četnicima. Premda kaže da je lično bio protiv četničke politike (i nema razloga da mu se ne vjeruje), on ipak nije htio ulaziti u sukob. Čak ni kada su četnici vršili masovne zločine nad bošnjačkim stanovništvom. Tito ga je kritikovao zbog popustljivog odnosa.
Čolaković će nakon rata priznati svoje greške, ali je, kao realista, 41. bio uvjeren da bi sukob s četnicima srpske mase odvuklo prema četnicima. I bio je u pravu.
U 1942. godini ipak dolazi do sukoba partizana i četnika. I Čolakovićevo predviđanje se pokazuje kao tačno. Srpski ustanici u velikoj mjeri napuštaju partizanske snage i pristupaju četnicima.
Ali partizani su svejedno morali ući u taj sukob.
Četnički zločini su sve više udavaljali Bošnjake i Hrvate od ustanka i partizanskog pokreta. Istovremeno, četnička propaganda je unosila nepovjerenje prema partizanima među Srbima, uvjeravajući ih da su na čelu partizanskog pokreta „Turci“ i „ustaše“, te Jevreji — „zagrebački Jevrej Tito“ i „beogradski Jevrej Moša Pijade“.
Čolakovićeva ocjena da je jedinstvo srpskog naroda “prvi uslov pobjede” pokazala se promašenom. Partizansko rukovodstvo je, krajem 41. i početkom 42, došlo do zaključka da je uslov njihove pobjede u tome da privuku Muslimane i Hrvate u svoje redove. Jer u borbi sa četnicima, za srca Srba, nisu imali šanse.
U proljeće 1942, kada partizani ulaze u sukob sa četnicima, njihov pokret je na ivici kolapsa, ali ta odluka mu je dugoročno donijela prednost. Tokom 1942. hrvatski i bošnjački civili prestaju gledati na partizane kao na opasnost, a tokom iduće, 1943. godine dolazi do masovnijeg priliva nesrpskog stanovništva u partizane.
Taj proces značit će povratak komunista ideji federalnog uređenja Jugoslavije, kao i Bosne i Hercegovine. ZAVOBiH nije bio nikakav idealizam (ili ne samo idealizam), već i Realpolitik.
Da su nastavili sa politikom oslanjanja isključivo na srpske mase i pristali na četnički koncept srpske dominacije u BiH, partizani bi izgubili rat.
Obrazlažući historijsku odluku u Mrkonjić-Gradu, Rodoljub Čolaković objašnjava u „Zapisima iz NOR-a“ da bi i dugoročno bilo koje drugo rješenje bilo neodrživo, navodeći dva razloga.
1. Pripojiti Bosnu i Hercegovinu bilo kojoj od susjednih država, imalo bi, kaže, Čolaković, posljedice na odnose Srba i Hrvata, jer bi jedna strana bila nezadovoljna. „Takvo rješenje bilo bi netačan i politički štetan odgovor na ono zlosrećno pitanje: ‘Čija je Bosna, srpska ili hrvatska?’ koje su potezali velikosrpski i velikohrvatski šovinisti i time trovali odnose između Srba i Hrvata.“
2. Ta bi odluka bila udar i na treći narod. Bošnjaci, tada Muslimani vidjeli bi u takvom rješenju opasnost da će biti nasilno gurani ili u Srbe ili u Hrvate. „To bi“, kaže Čolaković, „moglo dati maha njihovim reakcionarimada razviju aktivnost za ‘spašavanje Muslimana’.“
Riječju, pripajanje BiH nekoj od susjednih država, značilo bi izazvati pobunu većine stanovništva. Ako bi se pripojila Hrvatskoj, pobunili bi se Srbi i Bošnjaci, tada Muslimani. Ako bi se pripojila Srbiji, došlo bi do pobune Hrvata i Bošnjaka/Muslimana.
1943. formula koju je ponudio ZAVNOBiH bila je jedino rješenje jednačine.
Ali to nije bio kraj. Tokom 1944. i 1945. dolazi do promjene.
Iznevjerena obećanja nakon rata i reafirmacija ZAVNOBiH-a 60-ih i 70-ih
U aprilu 1945. godine, tri dana nakon oslobođenja Sarajeva, Rodoljub Čolaković objavljuje u Oslobođenju članak pod naslovom „Zašto je Bosna i Hercegovina federalna jedinica“.
„U Bosni i Hercegovini“, veli Čolaković, „kao što je poznato žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumjivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem nacionalno opredijele.“
Bila je to retorika, koja je odudarala od duha ZAVNOBiH-a, kada su tri naroda stavljana u istu ravan.
Zašto je došlo do toga?
Srpsko seljaštvo i buržoazija su, u Kraljevini, u velikoj većini podržavali centralističko uređenje Jugoslavije, te su uspostavljanje federativne republike mogli doživjeti kao ustupak drugim narodima i vlastiti poraz.
Komunistički režim je, uprkos impresivnoj vojnoj pobjedi, već 1945. godine osjećao ogromnu nesigurnost. Tito je znao da ne može imati povjerenje u Staljina, koji je bio protiv proglašenja federativne Jugoslavije na zasjedanju AVNOJ-a, jer je trgovao interesima Jugoslavije za velikim stolom sa Churchillom. Nadalje, rasle su tenzije i po pitanju neriješene teritorije Trsta, a anglo-američki blok je čak prijetio Jugoslaviji vojnom intervencijom.
Suočeni sa pritiscima velikih sila sa Istoka i Zapada, komunisti su bili sve svjesniji nezadovoljstva Srba, kao najbrojnijeg naroda u Jugoslaviji.
To se, recimo, vidi iz vrlo defanzivnog Titovog govora na osnivačkom kongresu KP Srbije, 12. maja 1945:
„Razni elementi, bivši pisci, bilježnici govore da su Tito i komunisti rascijepili Srbiju. Srbija je u Jugoslaviji, a mi ne mislimo da unutar Jugoslavije stvaramo države u Jugoslaviji koje će ratovati međusobno. Ako je BiH ravnopravna, ako ima svoju federalnu jedinicu, onda mi nismo pocijepali Srbiju (sic!), nego smo napravili srećne Srbe u osni, isto tako kao i rvate i Muslimane. Radi se o administrativnoj podjeli.“
Tih dana, dok Tito ubjeđuje Srbe da nije pocijepao Srbiju, ministar informisanja u saveznoj Vladi Sava Kosanović piše o nezadovoljstvu Srba u Bosni i Hercegovini. On tada bilježi da srpski nacionalisti „koriste greške“ komunističkih vlasti i da njihova ideja „uzima u srpskom življu sve više maha“.
O sličnom problemu govori i Rodoljub Čolaković, na trećem zasjedanju AVNOJ-a: „Neprijatelji federacije često paradiraju argumentima o tome kako federacija dovodi u pitanje sigurnost i sudbinu srpskog narod u Jugoslaviji.“ On, kao predsjednik Vlade BiH, objavljuje pamflet „O pravom i lažnom srpstvu“, u kojem zauzima srpsko nacionalno stanovište i
Pišući o tom periodu, Marko Attila Hoare, piše: „Pitanje kako umiriti srpsko stanovništvo u BiH bilo je jedno od najvažnijih s kojim se KPJ suočila.“ Kao napore u umirivanju srpskog stanovništva, on navodi spomenute izjave Čolakovića i Tita, kao i drugih zvaničnika.
Moj dojam je da je komunističko rukovodstvo procijenilo da za to nisu dovoljne izjave.
Odluka komunističkog vodstva 1945. da Bošnjaci/Muslimani nisu nacija, tj. devalviranje njihove pozicije, bio je način da se umire nezadovoljne srpske mase u Bosni i Hercegovini.
Hrvati su ionako slabo stajali, u Partiji i vojsci, te su bili opterećeni hipotekom NDH, a nakon suspenzije statusa nacije “Muslimanima”, značilo je da Srbi, kao tada ujedno i najbroniji narod, mogu politički dominirati u BiH.
Nije to bio pravolinijski proces. Jednom prilikom u to vrijeme, Hamdija Ćemerlić je iznio ubjedljivu argumentaciju zašto u zvaničnim dokumentima treba pisati Muslimani sa velikim „M“.
„Maršal Tito u svojoj poruci narodima Jugoslavije 9. maja, prilikom praznika pobjede“, kaže Ćemerlić, „uputio je proglas Srbima, Hrvatima, Slovencima, itd. i Muslimanima, a to je Borba donijela štampano velikim slovom. Ne vidim razloga zašto se pojam Musliman ne bi štampao. Velikim slovom, isto tako kao i Srbin i Hrvat.“
Rodoljub Čolaković se složio. Ali vremenom to jednostavno nije poštovano. Muslimani su spali na malo „m“, osporen im je status nacije.
Godinu dana kasnije, 1946. kada je odbijen prijedlog Husage Čišića da se Muslimani priznaju kao šesta nacija, replicirao mu je Milovan Đilas, kazavši kako se radi o „teorijskom pitanju“. Time se rukovodstvo partije udaljilo od onog rezona Ante Cilige da treba samim narodima pustiti da kažu ko su, te se približilo logici Živote Milojkovića da teorija, odnosno u konačnici Partija treba da im kaže ko su, ili ko mogu biti.
I danas dio akademske elite, koji ne razumije nacionalno pitanje, smatra da odgovor treba tražiti odozgo, a ne odozdo, tj. u liberalnim teorijama, a ne u samim raspoloženjima masa. Bosna i Hercegovina ima svoj politički i ustavni razvoj i treba ga poštovati.
Nakon pada Aleksandra Rankovića, 60-ih, a naročito 70-ih godina došlo je do značajnih promjena, koje su omogućile povratak Partije ka logici Cilige, Cesareca, Koste Novakovića, te nacionalnu emancipaciju Hrvata i Bošnjaka, tada Muslimana. (O tome iscrpno piše Iva Lučić u sjajnoj knjizi „U ime nacije: Politički proces revaloriziranja Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji (1956–1971)”)
Danas, kada obilježavamo 80. godišnjicu ZAVNOBiH-a, trebamo biti svjesni glavnih poruka ZAVNOBiH-a:
Ustav se piše na bojnom polju, a ne u kabinetima. Vojo Ljuić, sekretar NO front Sarajeva, ispravno primjećuje nakon oslobođenja da BiH nije niko dao suverenitet, već su se zagovornici njenog suvereniteta sami izborili za to.
„Narodna Republika Bosna i Hercegovina ima svoj Ustav, Narodnu skupštinu i svoju vladu, što garantuje njen suverenitet. To nam nije niko poklonio, niti nam je ikad u istoriji neko poklanjao“, kaže on.
Ne treba zaboraviti, iako je Jugoslavija bila saveznik Engleske i Sovjetskog saveza, da su i jedni i drugi bili protiv proglašenja AVNOJ-a, Staljin je bio protiv, ali da Tito i partizani ga nisu ni pitali. AVNOJ i ZAVNOBiH su proglašeni.
Danas, kada govorimo da nam je neko izvana “oduzeo prava”, pitajmo se zašto je to tako, i koliko smo se borili protiv toga.
Nema podjele i pripajanja susjednim država, sve dok se većina stanovništva tome suprostavlja i dok je spremna boriti se. Tako je bilo 1943, 1993. tako je i sada.
U svom izvještaju o ratu u BiH, Centralna obavještajna agencija naglašava činjenicu da je Armija RBiH mobilizirala 250 hiljada trupa tokom rata, zbog čega agresor nije mogao prinuditi vladu RBiH da prihvati izdvajanje Republike Srpske iz okvira Bosne i Hercegovine, a bez našeg pristanka ono nije bilo moguće ni tada, ni danas. „Uprkos impresivnim vojnim kapacitetima Vojske RS-a, pogađala ju je sljedeća strateška realnost: nedostatak rezervnih trupa, zbog čega srpska vojska nikada nije imala sposobnost da svojim protivnicima [Armiji RBiH] presudan udarac ili da adekvatno čuva liniju fronta dužu od 1000 kilometara“, zaključuje CIA.
Sve dok postoji dovoljno ljudi spremnih da je brani, niko ne može Bosnu i Hercegovinu nikakvim papirom pocijepati. Jer kako reče Vojo Ljuić: „Niko nam nije položio današnju slobodu, a niko nam nije poklonio ni našu državnost. Mi smo je stekli borbom i ona je naša.“ Sretan vam Dan državnosti i hvala vam na pažnji.
