Na današnji dan prije 30 godina život za odbranu domovine dao je heroj Enver Šehović.
Šehović je poginuo u odbrani brda Žuč. Odlikovan je najvećim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.
Rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina u općini Foča. Sa 15 godina Šehović je u Sarajevu upisao Srednju vojnu školu, a zatim Vojnu akademiju u Beogradu. U 25. godini pridružio se Teritorijalnoj odbrani BiH.
Šehović se proslavio komandujući 1. Slavnom kasnije Viteškom motorizovanom brigadom.
Prva slavna – 111. viteška brigada postat će jedna od najuspješnijih brigada i na ratištu van Sarajeva. Među borcima Prve slavne i Druge viteške brigade koje su osvajale i odbranile Žuč bio je najveći broj dobitnika ratnog priznanja Zlatni ljiljan u Armiji BiH.
Pripadnici Prve motorizovane brigade pod komandom Envera Šehovića su vodili uspješne akcije na brojnim sarajevskim ratištima, a plato Žuči je bio simbol uspjeha bosanske armije, piše portal heroji.ba.
– Bio je oficir prije svega. Mi vojnici kada to kažemo, znači da je bio čovjek koji se žrtvovao za opće dobro, koji se žrtvovao za sve oko sebe i koji je najmanje mislio na sebe. Sudbina mu je bila da pogine na mjestu koje je oslobodio – kazao je Vahid Karavelić, general ARBiH.
Njegovi borci zvali su ga Šeha.
– Komandanta Šehovića najbolje oslikava priča kada smo trebali ući u sela Jezera koje je bilo naseljeno srpskim stanovništvom. Sve je bilo spremno, a on nam je prije kretanja u akciju održao govor u kojem nam je rekao da zabranjuje sve represije nad civilima, rekavši da mi nismo armija jednog ili dva naroda već cijele BiH – rekao je ranije Ivan Brnadić, Šehovićev saborac.
Iza njega su ostale supruga Zineta i kćerka Dalila. Njegova sestra Zehra Čustović je ranije kazala kako je, dok su mnogi željeli sina, Enverova želja bila da ima kćerku.
– Često smo noću ostajali do pred samu zoru i vidio sam koliko je patio za svojom kćerkicom koja je bila sa njegovom suprugom u Sokolović Koloniji. Želio je da porodica bude s njim te ih je i doveo u decembru 1992. Iako mu je komandant Vahid Karavelić zabranio, on je otišao preko piste sa dva pratioca i doveo ih u Sarajevo – pričali su Jusuf Lošić, oficir Armije BiH, i Šefko Hodžić, ratni reporter.
Kažu kako je danima bio umoran, iscrpljen jer je bio stalno u pokretu. Govorio je kako se osjeća izmoreno, ali da neće odustati. Njegovi saborci kažu kako im je nekoliko dana prije pogibije rekao kako je sanjao kako gazi vodu punu zmija.
– Otišao je 27. jula kući u jedan sat iza ponoći da se odmori i okupa. Nekoliko sati poslije pozivaju ga s komandnog mjesta da se vrati jer je situacija na bojištu postajala sve teža. Neustrašivi komandant bio je uskoro na isturenom komandnom mjestu odakle je dvogledom posmatrao situaciju na terenu. Šehović naređuje svim svojim oficirima da skupe sve raspoložive snage i da se idu priključiti borcima na linijama – kazali su saborci.
Dok su branitelji grada zadnjim atomima snage zaustavljali neprijateljske snage, jedna granata pogađa neposrednu blizinu komandnog mjesta.
– Pogledao sam prema mjestu gdje je stajao komandant s dvogledom. Nije ga bilo. Sve oko mene je bilo mrtvo. Na platou ispred komande Zahira Panjete ležali su Zahir i njegov brat Cera. Poginuo je i vozač Alije Ismeta Zlatko Kalamujić. Mirsad Bekrić je ostao bez noge. Enver Velić iz Specijalne jedinice MUP-a teško je ranjen – kazao je Mehemed Cero, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.
