Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Hidžra Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba iz Mekke u Medinu krije u sebi bezbroj pouka i poruka i ona je nepresušno vrelo inspiracije na putu borbe za istinske vrijednosti i ostvarenje uzvišenih težnji i ideala.
Ona nije značila samo prenošenje islamskog poziva sa jedne teritorije na drugu, niti bježanje sa vjerom od naroda koji ju je odbacio i borio se protiv nje, i koji je učinio da njeni sljedbenici okuse najteže vrste zlostavljanja, mučenja i progona u Mekki, i pronalazak utočišta u Medini kod ljudi koji su povjerovali u Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstvo i zakleli mu se na vjernost.
Hidžra je bila mnogo više od toga i ona označava događaj koji je utro put za promjenu lica zemlje. Naime, Hidžra je odredila datum početka izgradnje države utemeljene na Allahovoj objavi i najavila stupanje na svjetsku pozornicu – političku, vojnu, naučnu i kulturnu – islamskog ummeta koji će postati ključni faktor i predvodnik drugih naroda na toj pozornici.
Hidžra je podijelila historiju poslaničkog poziva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na dvije različite, ali komplementarne faze, faza prije i faza poslije Hidžre.
Prva faza, koja se u historiji islama naziva još i mekkanski period Objave, bila je u znaku izgradnje islamske ličnosti, čiji je moto bio: ”Dalje od boja, već molitvu obavljajte i milostinju dajite!” (En-Nisa, 77.), tako da u toj fazi nije bilo vojnih sukoba i borbe protiv neprijatelja islama, a sve s ciljem da se pripremi ambijent za odgoj islamske ličnosti, koji je utemeljen na Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ova faza je bila veoma opasna, zahtjevna i teška, jer je, vjerovatno, najteža stvar u životu mijenjanje postojećih uvjerenja i navika u neka druga uvjerenja i navike. Zato je faza prije Hidžre bila faza izgradnje pojedinca koji je sposoban da nosi islamski poziv (da'vu) i na njegovim plećima praktično počiva islamski ummet.
Što se tiče post-hidžretske faze, to je faza izgradnje države i postavljanja njenih temelja. Jer svaka vjera (akida) mora imati državu koja je štiti, širi, poziva u nju, brani njene sljedbenike i štiti je od napada njenih neprijatelja, inače će uvenuti i nestati.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je graditi ovu državu i postavljati njene temelje otkako je kročio na tlo Medine, a taj početak je bio u znaku tri stvari: izgradnje džamije, bratimljenja muhadžira i ensarija i pisanja Medinske povelje.
Dakle, prva institucija koju je izgradio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dolaskom u Medinu, bila je gradnja mesdžida ili džamije. On je i sâm aktivno učestvovao u njenoj izgradnji.
I tome se uopće ne treba čuditi, jer izgradnjom džamije, muslimani su zvanično udarili temelje islamskoj državi i izgradnji društva na principima islama.
Islamsko društvo temelji se na Kur'anu, Sunnetu i islamskoj akidi i vjerovanju, a oni se proučavaju i saznaju u džamiji. Mesdžid je bio mjesto gdje se obavljao poseban vid ibadeta – namaz, ali je istovremeno bio i škola, kasarna i prijestonica islamske države.
Druga stvar koju je uradio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bila je bratimljenje muhadžira i ensarija. Taj veličanstveni čin i povijesni događaj označio je kraj podjela među ljudima na osnovu rasne, klasne i nacionalne pripadnosti.
Pripadnost islamu je ono što određuje njihovu bratsku vezu, i bez islamskog bratstva nema islamskog ummeta, kao ni izgradnje kulture i civilizacije, niti napretka i prosperiteta. Bratimljenje je bila jasna poruka da je jedinstvo neophodan uslov za svaki narod koji želi uspjeh.
Prema tome, neophodna karakteristika naroda koji želi biti predvodnik drugim narodima na zemlji, koji želi dostojanstven život i pobjedu nad svojim neprijateljima, jeste postizanje jedinstva, a odbacivanje podjela i nesloge, kao što je Uzvišeni Allah rekao: ”Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.” (Ali Imran, 103.)
Ispravno razumijevanje ova dva principa i temelja islama je ključ za rješavanje svih problema ummeta. Kada ih budemo shvatili, poštivali i primjenjivali u životu kao ashabi, onda se ne trebamo bojati za našu budućnost.
Što se tiče Medinske povelje, to je dokument koji detaljno objašnjava kako će se nova muslimanska država odnositi prema onima koji žive pod njenom vladavinom, različitih uvjerenja, religija i različitih ideja, uključujući Jevreje i politeiste Arape.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno je stavio do znanja – u prvom poznatom ustavu općenito – da će se ovaj odnos zasnivati na očuvanju slobode vjerovanja, i na uspostavljanju pravde među svim stanovnicima nove države, bez obzira na vjeru, i to je bio prvi dokument koji je razjasnio smisao suživota i kako su svi stanovnici Medine dužni da je zajednički brane od svake spoljne agresije, te da se muslimanska država obavezuje na poštivanje i zaštitu njihovih prava, osim ako ne izdaju i ne prekrše ugovor.
Hidžra uči muslimane izgradnji nade u bolje sutra
Osim spomenutog, hidžra nas uči i kako izgraditi nadu u bolje sutra. Nama je u ovom vremenu kriza, raznih vrsta poraza, nedaća i stagnacije islamskog ummeta, neophodna nada, odnosno umijeće izgradnje nade. Ko zna, možda su nedaće i krize kroz koje prolazimo kapija nepoznatog dobra i možda se ova iskušenja pretvore u veliko dobro za nas, jer: ”Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekara, 216.)
Naprimjer, Mekka je bila tijesna Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov narod ga je protjerao iz rodnog grada koji je toliko volio, pa je on ostvario veličanstvenu pobjedu i izgradio islamsku državu u Medini nakon Hidžre.
Arapska plemena su napustila islam u vrijeme Ebu Bekrovog hilafeta i mnogi su mislili da će islam tada zauvijek nestati, ali se on, nakon pobjede nad otpadnicima, proširio diljem zemaljske kugle.
Plamen smutnje i pobune je bjesnio među muslimanima nakon ubistva hazreti Osmana, radijallahu anhu, sve dok ljudi nisu počeli govoriti: ”Nema rješenja za ovu smutnju!”, a onda se voda vratila ponovo u svoje korito, nastavljena su islamska osvajanja sve do perioda Osmanlija, koji su proširili islam u srce Evrope, a preko Osmanlija islam je došao i u Bosnu i Hercegovinu, pa su ga naši preci, dobri Bošnjani, svim srcem prihvatili, na čemu smo im posebno zahvalni.
Tatari su izvršili invaziju na islamski istok sve dok nisu opustošili Bagdad i ubili, samo u Bagdadu, dva miliona muslimana. Tada se govorilo: ”Nestalo je islamske snage zauvijek!”, a onda je, samo dvije godine nakon pustošenja Bagdada, mamelučki sultan Sejfudin Kutuz, 1260. godine, nanio težak poraz Tatarima u Bici kod Ajni Džaluta i vratio ummetu njegovu slavu.
Krstaši su mobilizirali svoje falange i uspjeli su osvojiti Kuds u kojem su izvršili strašan masakr nad muslimanima, tako da su njihovi konji hodali ulicama kroz rijeke muslimanske krvi. A kada su ljudi slabog imana izgubili svaku nadu, pojavio se neustrašivi mudžahid Salahudin Ejjubi koji je porazio krstaške horde i vratio Kudsu njegov osmijeh.
Devedestih godina prošlog stoljeća, Srbija i Hrvatska su izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu i njihove vojske su počinile stravične zločine, kao i zločin genocida, nad Bošnjacima, želeći podijeliti Bosnu i etnički je očistiti od Bošnjaka muslimana. Međutim, mi smo uz Allahovu pomoć, uspjeli odbraniti državu, narod i vjeru, jer, ni onda kada je cijeli svijet samo čekao trenutak naše kapitulacije i nestanka, mi nismo gubili nadu u Allahovu pomoć i pobjedu.
Stoga, ne smijemo gubiti nadu ni danas, bez obzira na krize i iskušenja koja proživljavamo, bez obzira na spletke naših dušmana koji uz pomoć izdajničkih politika i suludih poteza bošnjačkih političara koji su se domogli vlasti direktnom intervencijom međunarodne zajednice i visokog predstavnika u BiH, jer zlo neće i ne može trijumfirati ma koliko nam se činilo moćno i opasno, pod uslovom da mi ispunimo uvjet koji je spomenut u ajetu: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali Imran, 139.)
