Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je u Kur'anu: ”Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prislili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama!’, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar.” (Et-Tevba, 40.)
Na početku svake Nove hidžretske godine neophodno je iznova razmišljati o suštini dunjalučkog života, o neumitnom protoku vremena, smjeni dana i noći, jer smo mi, kao muslimani, pripadnici ummeta koji svoje vrijeme, dane i godine te kompletnu svoju povijest uređuje i određuje Hidžrom ili preseljenjem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iz Mekke u Medinu.
Bilo je moguće odrediti početak islamske povijesti danom rođenja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili danom njegovog preseljenja na Ahiret, ili danom kada je dobio prvu objavu, ili pak Danom oslobođenja Mekke, sve su to bili krupni događaji koji su imali veliki utjecaj na muslimansku povijest. Međutim, Svevišnji Allah, nadahnuo je hazreti Omera, radijallahu anhu, da pitanje muslimanske povijesti veže za Hidžru, tako da je taj događaj čvrsto povezan i sa našim srcima, sa svim značenjima koje Hidžra u sebi krije.
Hidžra Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prvih muslimana, iz Mekke u Medinu, značila je, prije svega, fizičku hidžru iz zemlje neznaboštva, politeizma, nemorala i opće stagnacije, u kojoj musliman nije bio slobodan i siguran za svoju vjeru, u zemlju islama, istinske slobode, pravde i prosperiteta.
Na osnovu toga, mi u ovom tekstu želimo skrenuti pažnju na neka od veličanstvenih značenja Hidžre i govoriti o jednoj drugoj vrsti i dimenziji hidžre koju je spomenuo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svome hadisu, rekavši: ”Mu'min je onaj od koga su ljudi sigurni za svoje živote i imetke, musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani, a muhadžir je onaj ko ostavi ono što je Allah zabranio.” (Buharija)
Mi ovdje zapravo govorimo o hidžri srca ka Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer se hidžra Allahu, prije svega, dešava srcem i u srcu. Govoreći o značenju hidžre, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Hidžra ka Allahu sadrži ostavljanje svega onoga što Allah mrzi i što je zabranio, i izvršavanje onoga što Allah voli i sa čime je zadovoljan. Muhadžir koji čini hidžru od nečega ka nečemu drugom, mora više voljeti ono čemu ide od onoga iz čega ide i što napušta. Nefs, strast i šejtan pozivaju ga da uradi suprotno od onoga što Allah voli, i to čine neprestano, a iman ga poziva Allahovom zadovoljstvu, i čovjekovo je da u svakoj situaciji bira hidžru ka Allahu i da to putovanje ne napušta do smrti.”
Dakle, to nije hidžra koja se dešava jedanput godišnje, već hidžra koja stalno traje, a počinje od ostavljanja i napuštanja postelje kada musliman i muslimanka čuju sabahski ezan i riječi muezina: Es-salatu hajrun minen-nevm – namaz je bolji od spavanja!
To je hidžra koja traje dok u tebi postoji duša, a koja je u znaku ostavljanja grijeha, tajnih i javnih, malih i velikih, te izvršavanja Allahovih naredbi i činjenja dobrih djela u vremenu smutnje i nereda u kojem mi živimo.
Na osnovu citiranog hadisa zaključujemo da se vjerničke hidžre dešavaju u njegovoj nutrini, u njegovom srcu i duši. Vjernik čini hidžru i napušta pokornost i poslušnost svojoj duši i njezinim željama, da bi se približio Allahu, dželle šanuhu. On napušta grijehe i mjesta gdje se čine grijesi, da bi, na krilima iskrene tevbe i pokajanja, stigao u okrilje Allahove milosti.
Povezanost naše povijesti sa značenjima Hidžre, upozorava nas na još jedno iznimno važno značenje, a to je da povijest islamskog ummeta mogu graditi samo oni koji su iskreni prema Allahu i koji stalno čine hidžru od svega onoga što je Allah zabranio.
Islamsku povijest, pa ako hoćete i civilizaciju, mogu graditi oni koji žive značenje hidžre i selenja ili udaljavanja od stepena duše koja je sklona zlu, preko stepena duše koja samu sebe kori (nefsul-levvame), pa sve dok se ne uzdignu i ne stignu do najuzvišenijeg stepena do kojeg se uopće može uzdići ljudska duša, stepena smirene i zadovoljne duše (nefsul-mutmeinne, radijeten merdijjeh).
Oni koji su pisali povijest ovoga ummeta svojom energičnošću, vizionarstvom, ulaganjem truda, hrabrošću, džihadom i velikim pobjedama na moralnom, vojnom i naučnom polju, cijeli njihov život i sva njihova stanja bila su u znaku hidžre i ostavljanja onoga što je Allah zabranio. Stoga, nećemo naći muslimanskog reformatora ili obnovitelja vjere (mudžeddid), niti pak istinskog muslimanskog vođu, alima i državnika, a da ovo značenje Hidžre nije živjelo u njegovom srcu i utjecalo na njega i njegov odnos prema stvarnosti u kojoj je živio.
Jer, ogromna je razlika između onih koji žive na nivou potreba svoga tijela, koji čine ”hidžru” radi dunjalučke opskrbe i prolaznih blagodati, radi ovosvjetskog ugleda i položaja, i onih koji žive da uzvišene principe i vrijednosti islama ugrade u svoj život i pomognu drugima da na tim principima izgrade život i time se povežu sa nebesima neraskidivom vezom.
Najbolji primjer takvog odnosa prema životu su Allahovi poslanici, među kojima je i ”otac” tevhida i veliki muhadžir, Ibrahim, alejhi selam. Naime, nakon što njegov narod nije prihvatio njegov poziv u tevhid, u istinski monoteizam, Ibrahim, alejhi selam, rekao je: “Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio (inni muhadžirun ila Rabbi), jer je On, uistinu, silan i mudar.”
Pa je napustio Irak, a zatim i Šam i skrasio se u Mekki, u pustinji u kojoj se ništa ne sije, ali je on tu zasijao sjeme istinske civilizacije, udario je kamen temeljac civilizaciji tevhida, vjere u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, da bi, mnogo stoljeća kasnije, došao njegov potomak i posljednji Allahov poslanik, Muhammmed, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Allah i njemu naredio hidžru, i naredio mu je da na ibrahimovskim temeljima nastavi pozivati ljude u tevhid i da nastavi graditi civilizaciju na temeljima tevhida, na temeljima islama. I toj vjeri i civilizaciji danas pripada blizu dvije milijarde ljudi, što je takđer direktna posljedica Hidžre.
Nema hidžre bez žrtve
Spomnuti primjeri govore nam da nema istinske hidžre bez žrtve. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napuštao je svoju postelju noću pokoravajući se Allahovoj naredbi: ”Probdij noć, osim maloga dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo.” (El-Muzzemmil, 2.-4.) Ostavio je rahatluk i odmor pokoravajući se Allahovoj naredbi: ”Ustani i opominji!” (El-Muddessir, 2.)
Ostavio je i napustio svoj imetak, svoju rodbinu i svoj voljeni grad, pokoravajući se Allahovoj naredbi. I kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio žrtvu u ime Allaha, to isto činili su i njegovi ashabi, radijallahu anhum.
Tako se prenosi od Aiše, radijallahu anha, da je, opisujući stanje svoga oca Ebu Bekra, radijallahu anhu, kada je saznao da će biti Poslanikov saputnik na putu Hidžre, rekla: ”Allaha mi, prije toga nisam vidjela da neko toliko plače od radosti kao Ebu Bekr.”
Ebu Bekr je plakao od radosti, iako je krenuo na putovanje na kojem je vrebala opasnost i smrt. Plakao je od radosti iako je ostavio svoje bogatstvo i svoju porodicu u Mekki, pa nije čudo što ga je Allah spomenuo u Kur'anu po njegovoj iskrenosti: ”A onaj koji donosi istinu i onaj koji u nju vjeruje, oni su bogobojazni.” (Ez-Zumer, 33.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je za iskrene vjernike iz kasnijih generacija: ”Ibadet u vrijeme ”herdža” je kao hidžra meni.” A herdž je smutnja ili fitna, vrijeme masovnih ubijanja i nereda u kojem ljudi ne razlikuju dobro od zla, halal od harama, vrijeme u kojem će ljudi haram smatrati halalom zbog njegove raširenosti, a to je bez sumnje vrijeme u kojem mi živimo.
Ko se u vrijeme fitne i nereda posveti noćnom namazu dok drugi budu noći provodili u grijehu i razvratu, on je muhadžir, mladić koji obara i čuva svoj pogled od harama u vrijeme fitne i raširenosti golotinje i nemorala, on je muhadžir, ko čuva svoje ruke od harama u vremenu u kojem nema kuće a da haram nije zakucao na njena vrata, on je muhadžir, ko čuva svoj jezik od laži, potvore, ogovaranja i vrijeđanja drugih ljudi, od uznemiravanja svojih komšija, on je muhadžir.
Nama je danas neophodna upravo ovakva hidžra i ovakvo razumijevanje hidžre, u vremenu kad su mnogi muslimani zaboravili put hidajeta i upute, kada se oni koji ne vjeruju u Allaha natječu u zlu i grijehu, kada su se sve vrste grijeha proširile u društvu, kada je teško držati vjeru kao što je teško držati žeravicu na dlanu.
Bez obzira na težinu situacije i mnoštvo iskušenja kroz koja prolazimo, kao muslimani moramo ustrajati na putu naše hidžre. Muslimani općenito, a muslimanski mladići i djevojke posebno, moraju danas biti primjer moralnosti, pobožnosti, učenosti i radinosti, moraju biti mushafi koji hodaju zemljom, kao što su bili mladići i djevojke iz prvih muslimanskih generacija, moraju učestvovati u izgradnji zdravog društva, čuvajući svoj identitet, svoju vjeru i moral. Time će svima pokazati da je vjera islam graditeljska, a ne rušilačka, i da su oni cigle u toj veličanstvnoj građevini, te da će ponosno nastaviti koračati tom stazom hidžre bez obzira hoće li oni kušati slast konačne pobjede istine ili neće.
Hazreti Omer, radijallahu anhu, učinio je Hidžru temeljem i početkom računanja muslimanskog kalendara, upravo zbog toga što je to bio dan pobjede, veličine i ponosa (iako su muslimani morali napustiti svoje domove), jer je u vjerničkim srcima pobijeđeno nevjerstvo, ashabi nisu pokleknuli, nisu se predali, nisu napustili vjeru pored svih pritisaka. Pobijedio je iman nad tlačenjem i nasiljem, pobijedila je žrtva i odricanje nad smutnjom, istina je trijumfovala nad zabludom, poražen je džahilijjet i neznaboštvo, jer nije uspio odvojiti vjernike od njihove vjere.
Kako je to samo lijepo objasnio imam Ahmed ibn Hanbel kada mu je, u toku njegovog iskušenja sa onima koji su ga tjerali da kaže da je Kur'an stvoren, rečeno: ”Zar ne vidiš da zabluda dominira nad istinom?” A on je odgovorio: ”Zar srca i dalje nisu postojana na istini? Upravo je to dominacija istine nad zabludom, a ne obrnuto.”
