Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Šejh Muhamed el-Gazali u svojoj knjizi El-Hakk el-Murr (Gorka istina) navodi izuzetno intrigantan historijski podatak koji otvara vrata jednom gotovo zaboravljenom poglavlju odnosa između islamske i zapadne civilizacije. Naime, pozivajući se na mišljenje marokanskog historičara dr. Abdulhadija Tazija, Gazali ukazuje na događaj koji je, da je ozbiljno proučen i adekvatno valoriziran, mogao značajno promijeniti način na koji razumijemo srednjovjekovnu Evropu, ali i vlastitu historijsku ulogu.
Gazali piše: ”Marokanski historičar dr. Abdulhadi Tazi prigovorio je Ibn Haldunu što je zanemario da se osvrne na pismo engleskog kralja Johna (Juhana) upućeno halifi En-Nasiru Muhamedu el-Muvahhidiju u Endelusu. To pismo došlo je zajedno s poznatom delegacijom čija su imena zabilježena u engleskim historijskim izvorima, a u njemu kralj izražava svoju želju da prihvati islam te da se on i njegov engleski narod pridruže ummetu tevhida.
Papinstvo je zbog toga bilo silno razjarano i uložilo je ogromne napore da se tome suprotstavi i da ugasi ovu inicijativu još u njenom začetku. Gnjev pape je razumljiv. Međutim, ono što je neshvatljivo i što ne prestaje da nas čudi jeste šutnja Ibn Halduna i šutnja historičara nakon njega o ovom izuzetno važnom događaju.
Kralj John je isti onaj vladar povezan s ”Magnom Cartom” (lat. Velika povelja), najvećom poveljom sloboda kod Engleza. Njegova historija i njegovo ponašanje su jasni, a njegovo divljenje islamu ne ostavlja nikakvu sumnju. Pa gdje smo mi bili i šta smo tada činili?
Dok sam razmišljao o ovom pitanju, u ruke mi je došla druga knjiga egipatskog historičara Mustafe el-Kennanija, u kojoj on s brojnim dokazima potvrđuje da je ovaj kralj, koji je bio zadivljen islamom, zapravo naslijedio drugog kralja koji je islam doista primio. Riječ je o kralju Offi od Mercije, koji je vladao Engleskom trideset i devet godina, od 757. do 796. godine. Taj se kralj znatno udaljio od Crkve i promijenio je novac u opticaju. Iskovao je zlatni dinar s kojeg je uklonio znak križa i na jednoj strani novčića ispisao islamski šehadet: ”La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, Muhammedun resulullah” – ”Nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga. Muhammed je Allahov poslanik.” Fotografija tog novčića objavljena je, prenesena iz Britanskog muzeja.
Prirodno je bilo da papa zbog toga podivlja i pošalje svoje ljude u Englesku kako bi se suprotstavili onome što je smatrao strašnim otpadništvom. Ipak, muslimanski kralj ostao je čvrst u svom novom uvjerenju sve do smrti.
Nakon njegove smrti, neprijatelji su mu se osvetili: nije ukopan u grobnice kraljeva, već je položen u izolirani grob na mjestu gdje su česte razorne poplave. Zatim je na njegov život i borbu bačena prašina zaborava, pa je postao gotovo potpuno zaboravljena ličnost.
Crkvene zajednice koje su zadržale izvorni monoteizam u Evropi uništene su, a ljudi koji su pod utjecajem islama prihvatili vjeru, civilizaciju i kulturu – bez obzira na njihove položaje i znanje – uklonjeni su željezom i vatrom. Ne upirem prst optužbe u naše neprijatelje. Upirem ga u naše institucije da've i u naše historičare koji nisu pratili kretanje islama na Istoku i Zapadu i nisu bilježili ono što se s njim događalo.”
Ovaj Gazalijev tekst ne treba čitati kao puku historijsku anegdotu, već kao optužnicu protiv nas samih i naše nebrige za historijsko nasljeđe. Čak i ako savremena zapadna historiografija ističe da ne postoji konačan pisani dokaz da je kralj Offa formalno primio islam, postoji nešto što niko ne može osporiti: u Britanskom muzeju danas se nalazi zlatni novčić sa islamskim šehadetom i imenom jednog engleskog kralja. To je materijalni, opipljivi dokaz da je islam u osmom stoljeću bio civilizacijski autoritet i da su neki engleski kraljevi bili oduševljeni islamom.
Zato je ključno razumjeti suštinu Gazalijeve poruke koja razotkriva katastrofalni nemar muslimanske svijesti da dokumentira vlastitu historijsku snagu.
Dok se Zapad danas hvali da je ”Magna Carta” dokaz njegove unutrašnje evolucije ka slobodi, istovremeno se prešućuje da je u istom periodu muslimanski svijet bio civilizacijski orijentir kojem su se čak i evropski kraljevi obraćali.
Gazalijeva gorčina je, zapravo, gorčina zbog propuštene odgovornosti. Ne zbog toga što su naši neprijatelji skrivali naše tragove – to je očekivano. Nego zato što smo ih mi sami prestali ispisivati. Jer jedan od najvećih poraza ummeta je upravo gubitak svijesti o vlastitoj civilizacijskoj ulozi.
I ta poruka odjekuje i danas, u našoj lokalnoj stvarnosti: narod koji ne preuzme odgovornost za vlastitu historiografiju bit će osuđen da gleda kako drugi oblikuju njegovu prošlost i sadašnjost. Historija koja se ne piše i ne čuva vlastitim rukama postaje tuđa, a time se gubi i identitet i prava – gubitak koji se ne može nadoknaditi.
