Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Vjerovatno nijedan narod ne ponavlja svoju tragediju s tolikom bolnom preciznošću kao muslimanski ummet. Većina nas ne zna mnogo o okolnostima pada Endelusa, osim priče o plaču posljednjeg muslimanskog vladara Granade, Ebu Abdullaha es-Sagira, i riječi njegove majke: ”Plači kao žena za kraljevstvom koje nisi znao sačuvati kao muškarac.”
Međutim, ono što se desilo prije toga – i ono što je do toga dovelo – upravo je ono što je važno da znamo, jer u tome leže lekcije za ono što muslimanski ummet, a posebno Gaza, proživljava danas.
Glavni uzrok pada Endelusa nije bila vojna sila kršćanskih kraljeva niti snaga njihove armije, nego međusobna borba i sukobljenost muslimanskih vođa, pohlepa za vlašću i spremnost da stupe u savez s najvećim neprijateljem samo da bi se obračunali sa svojim muslimanskim rivalima i zadržali vlast, umjesto da udruže snage protiv zajedničkog neprijatelja, čiji je cilj bio jasan: uništiti islam i muslimane Endelusa. To je dovelo do rasparčavanja i podjela, što je neprijatelju uveliko olakšalo posao.
Međutim, ono što je možda najviše doprinijelo tom bolnom kraju bila je skupina dvorskih učenjaka i ”šejhova” koji su okruživali emira Ebu Abdullaha es-Sagira – ljudi koji su trebali biti moralni i društveni oslonac muslimana u Granadi. Umjesto toga, oni su mu na razne načine uljepšavali sklapanje mirovnog sporazuma s neprijateljem pod izgovorom ”sprječavanja krvoprolića muslimana” koje bi nastupilo u slučaju borbe.
Njihovi izgovori bili su: opća korist (masleha), sprječavanje štete, čekanje dok se ne prikupi snaga za odbranu (iako je realno postojala snaga, a većina muslimana Granade tražila da se proglasi opća mobilizacija i pozove u džihad), i slično. Sve su to bili termini koji su služili kao opravdanje za izbjegavanje džihada i odbrane Granade.
Kako bi dodatno umirili i uvjerili emira Es-Sagira u ispravnost svog stava, ti ”učenjaci” dali su mu nacrt ugovora, poznatog kao Capitulación de Granada – Predaja Granade – u kojem su Izabela i njen muž obećali da će sačuvati živote muslimana, njihovu imovinu, džamije i slobodu obavljanja vjerskih obreda. Historijski izvori spominju 67 (neki čak i 80!) tačaka tog ugovora, u kojem nisu zanemareni ni najsitniji detalji u vezi s pravima muslimana nakon što Granada bude data u ruke kršćana.
Ipak, Ebu Abdullah es-Sagir i dalje je oklijevao, pa je insistirao da se papa saglasi s uvjetima predaje i potpiše ugovor, što se nije dogodilo. Nakon predaje Granade, kraljica Izabela izjavila je da će ona biti odgovorna pred Bogom za sve što se desi muslimanskom stanovništvu Granade – a ona i njen muž to su potvrdili svečanom zakletvom na Evanđelje.
Ali umjesto ispunjavanja obećanja i poštovanja potpisanog ugovora, nakon pada Granade kršćanska vlast započela je jedan od najstrašnijih masakara koje je historija vidjela: muslimani su bili mučeni i ubijani na najsvirepiji način, mnogi su se skrivali da bi spasili živote, a da bi ih otkrili, proširena je gnusna laž da će biti pripremljeni brodovi za sve muslimane koji žele da emigriraju u Magrib. Kada su se muslimani okupili – sve su ih poubijali.
Neko će možda reći: To je bila davna prošlost; Evropljani su se promijenili i postali demokrate koji poštuju ljudska prava. Međutim, muslimani su slična iskustva doživjeli i u novije vrijeme. Nakon što je palestinski otpor, protjeran u Liban, predao oružje, desili su se masakri u Sabri i Šatili (1982.), a Zapad je šutio, baš kao što je nekada šutio nad zločinima inkvizicije, što jasno ukazuje na njihovo prešutno odobravanje.
Zatim se u julu 1995. godine u Srebrenici dogodilo isto ono što se desilo u Granadi prije pet stoljeća. UNPROFOR je obećao zaštitu muslimana Srebrenice – baš kao što su Ferdinand i Izabela garantirali muslimanima Granade sva prava – ako predaju oružje. Muslimani su vjerovali, sigurni u riječ i mandat međunarodne zajednice, i predali su oružje, nadajući se da će zakoni i obećanja biti ispoštovani. A šta se desilo? Genocid – hiljade nevinih života ugašeno je, dok su oni koji su ih trebali štititi okretali glavu.
Danas se opet oglašavaju ti isti smutljivci s turbanima na glavi – saveznici onih koji pozivaju na normalizaciju odnosa s cionističkim okupatorom – i upućuju isti poziv: ulazak u savez s neprijateljem kako bi se očuvala vlast emirima državica (mulukut-tavaif), čije je savremeno ime ”arapski režimi”.
I gotovo istim riječima govore mudžahidima Gaze: Ostavite oružje, spasite civile, uđite u pregovarački proces i slične nebuloze.
Kada su heroji Gaze razbili zid straha koji su arapski režimi izgradili kako bi opravdali svoje povlačenje pred neprijateljem, ti režimi su zašutjeli – iz straha od reakcije muslimanskih masa u čijim se srcima vjera ponovo rasplamsala. Bili su prisiljeni da šute i nisu se usuđivali javno izraziti neprijateljstvo prema pripadnicima otpora. Samo su potajno podsticali cioniste protiv njih iza zatvorenih vrata, a njihovi ”vjerski megafoni”, pozivajući se na opću korist (maslehu), privremeno su se povukli u debelu hladovinu.
Kada neprijatelj nije uspio ostvariti cilj uništenja borbenog duha u ummetu i nametnuti kapitulaciju, ponovo se obratio dvorskoj ulemi, pa danas opet slušamo njihove neartikulirane govore u kojima umanjuju postignuća mudžahida i zahtijevaju njihovu dobrovoljnu predaju oružja pod izgovorom da je to ”radi zaštite civila i dopreme hrane”.
A ako bi, ne daj Bože, heroji Gaze napustili svoj džihadski put, predali oružje i pogazili svoj emanet, rezultat bi bio isti kao u Granadi, kao u Sabri i Šatili, kao u Srebrenici: potpuno uništenje, porobljavanje i brisanje identiteta. Upravo kako je Uzvišeni Allah rekao: ”Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i opremi vašoj, pa da svi odjednom na vas navale.” (En-Nisa’, 102)
Za razliku od tih dvorskih učenjaka, ponosni mudžahidi Gaze znaju da u historiji ummeta postoje samo dva završetka: ili gineš s oružjem u ruci – braneći vjeru, čast, slobodu i narod – i bivaš upisan među šehide, ili plačeš kao Ebu Abdullah es-Sagir dok gledaš kako tvoje kraljevstvo nepovratno odlazi u ruke neprijatelja, a tvoj narod nestaje pod neprijateljskom sabljom.
A svima je već jasno – osim dvorskoj ulemi – da su heroji Gaze davno izabrali ovo prvo, jer znaju da predaja i izdaja ne donose spas i da je ljudsko dostojanstvo veće od samoga života.
