Autor: Abdurrahman Er-Rašid (bivši direktor kanala Alarabiya)
Preveo: Abdullah Nasup
Naslov članka u The Economistu upozorava: “Izjave Donalda Trumpa idu u prilog radikalnoj struji (u Iranu)”, te ovu tvrdnju potkrepljuje izjavom vrhovnog duhovnog vođe: “Zahvaljujemo Trumpu što je otkrio pravo lice Amerike.”
Poenta članka je kako će radikalna struja u iranskom režimu profitirati od Trumpove ekstremističke retorike i da će joj to omogućiti da nadjača umjerene reformističke glasove. Ova strahovanja na prvi pogled se čine veoma razumnim i logičnim, no, ako pomnije promotrimo političku realnost u Iranu nedvojbeno ćemo zaključiti da su ti strahovi bez pokrića. U tu podjelu iranskih političara na radikale-konzervativce i reformiste-umjerenjake, vjerovali smo devedesetih kada se činilo da Hašimi Rafsandžani predstavlja tu umjerenu reformističku struju. Godine njegove vladavine, pak, demantirale su tu percepciju i potvrdile kako je iranski režim u svojoj srži duboko ideologiziran i ekstremistički režim kojim upravlja klerikalna struktura bez obzira koga narod izabrao za predsjednika države. Najočitiji primjer na kojem se to pokazuje je izbor Muhameda Hatemija za predsjednika Irana u čijem mandatu se pokazalo da je iranski predsjednik podređen vrhovnom duhovnom vođi u čijim rukama se nalazi stvarna vlast.
Tokom gotovo četiri decenije postojanja iranskog klerikalnog režima nismo nijedan jedini put vidjeli stvarnu borbu između radikalne i reformističke struje unutar tog režima. Štaviše, događaji su više puta potvrdili da su sve poluge vlasti u rukama ekstremista; pojedinci koji slove kao umjereni i reformisti, a koji su dospjeli na visoke položaje bili su tek ušminkano lice režima koje igra dodijeljenu im ulogu.
Trenutni iranski predsjednik Hasan Rohani i njegov ministar vanjskih poslova igraju tu ulogu umjerenih i reformistički opredijeljenih. Oni su na taj način uspjeli uvjeriti administraciju bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame da će potpisivanje nuklearnog sporazuma osnažiti utjecaj reformista, biti korisno za stabilizaciju u regiji i pozitivno za svijet. Opet, kako vrijeme prolazi sve više je dokaza koji potvrđuju da je ta percepcija pogrešna. Iranski režim sve otvorenije se miješa u unutrašnja pitanja zemalja u regiji i njihov vojni angažman u zemljama regije nikad nije bio veći: Iran trenutno finansira i učestvuje u četiri rata u regiji. To im je omogućio upravo nuklearni sporazum zahvaljući kojem su osnažili diplomatske veze i povećali trgovinsku razmjenu. Ionako loše stanje postat će još gore ukoliko međunarodna zajednica ne zauzme odlučan stav i spriječi iranske avanture u zemljama regije, te natjera iranski režim da prestane finansirati destabilizaciju u susjedstvu.
Oni koji znaju kako funkcionira iranski režim svjesni su kako je teza da će popuštanje prema Iranu ojačati umjerene i reformističke snage, netačna. Iranski režim je, u svojim korjenima radikalni sektaški režim čiji politički program “izvoza revolucije” se nije značajno promijenio od vremena kada su izvršili napad na američku ambasadu u Teheranu.
Logika upućuje na to da će Iran nastaviti koristiti silu preko svojh “satelita” u različitim zemljama regije, te da će nastaviti podsticati i finansirati pobune u susjedstvu.
