Ezan, poziv je na molitvu, na spas za sve muslimane. Tako i za muslimane Ahmića.
Za pripadnike jedinica za posebne namjene Hrvatskog vijeća obrane (HVO) “Džokeri” i “Maturice” 16. aprila 1993. godine ezan je značio početak akcije 48 sati pepela, u kojoj je ubijeno 116 civila Ahmića.
Zločini u Ahmićima planirani su i pripremljeni, te izvršeni organizirano i sistematski. Oni su jedan od najstravičnijih zločina počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Enisa Ahmić-Mulić jedna je od rijetkih preživjelih. Bila je svjedokinja na suđenju Zoranu, Mirjanu i Vlatku Kupreškiću u Haagu. U Ahmićima je izgubila 48 članova bliže i dalje porodice. Te 1993. godine djevojčica od 14 godina gledala je kako njena porodica nestaje.
– Pripadnici HVO-a su upadajući u našu kuću strijeljale mog oca Šuhreta. Nasumične slike tog stravičnog masakra, jedna za drugom, izredale su se pred mojim očima u samo jednom trenutku. S tim slikama od tada živim svaki dan – kazala je Enisa.
Njoj su taj dan zločinci iz ruku otrgnuli i amidžu, amidžincu i njihovo troje maloljetne djece.
– Strijeljan pada moj amidža Naser i njegovi Elvis, Šuhreta i Sejo od tri mjeseca. Amidžinca Zehrudina preživjela bi metke da nije ranjena izgorjela, jer su zločinci u ovom organizovanom zvjerskom podvigu divljali uvježbano. Tijela su odmah palili, tako su živi izgorjeli, kao i moja strina – prisjeća se Enisa.
Izbjegavši rafalnu paljbu, izgubljen u požaru, dok mu tijelo još gori, jauke Zehrudine čuo je i Enisin djed Sakib.
– Njegovi pokušaji ostali su uzaludni, jer je vatra gutala u dim i pepeo sve oko sebe. Uspio se sakriti u jednu šupu. Spasio je živu glavu sa 80 posto izgorenog tijela. Ono što je do večeri iz šupe gledao, ponio je kao teški teret traume do kraja života. Kada su se povukli, pobjegao je u Vrhovine, odakle su ga prevezli u Zenicu – ispričala je Enisa.
Danas, kako kaže, 31. godina poslije svih ovih zločina, oni koji su tog dana ubijani u više navrata, gledajući likvidacije najmilijih, još preživljavaju.
Za zločin u Ahmićima osuđeno je šest osoba na ukupno 95 godina zatvora. Haški tribunal izrekao je pet presuda, među kojima je i kazna od 25 godina zatvora Dariju Kordiću, koji je oslobođen nakon izdržane dvije trećine kazne. Zločinac Kordić danas slobodno hoda našom zemljom, a politički predstavnici ga dočekuju i veličaju. Zločinci pretvaraju u heroje, a porodice iz Ahmića još uvijek tragaju za 15 žrtava.
– Iako su činjenice poznate, suočavamo se s društveno-političkom stvarnošću koja boli, baš kao što je boljela i stvarnost užašnog zločina. Kordića jedan dio hrvatske javnosti uzdiže u rang pravednika. Njegove izjave o spremnosti za ponavljanjem zločina jasno ilustriraju fenomen društvene nesvijesti, bez koje nema napretka u budućnosti. Bez iskrenog pokajanja nema oprosta, a to je činjenica koja se ne odnosi samo na Ahmiće. Presude se moraju poštivati, kao temeljni princip pravne države i pravde, to uključuje, osim izvršavanja kazne za zločine i promociju istine o prošlosti kao osnove za izgradnju budućnosti – poručila je Enisa.
U 48 sati zločinci su ugasili 116 života. Najmlađa je bila beba od tri mjeseca. Pretvorili su Ahmiće u krv i prah. Kao da nije bilo dovoljno, tijela su razvozili po masovnim grobnicama kilometrima daleko.
– Hodeći za našim kostima, put nas je proveo kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu. Kosti naših mještana iz zaseoka Nadioci u pokušaju skrivanja, prvo su prebačeni u grobnicu u Livno, a potom u Mostar, odakle su stigle čak do Banje Luke. Za nas preživjele utjeha je i kada pronađemo tu našu jednu kost, obilježavajući je nišanom, kao opomenu da ljudskom silom izazvanom mržnjom više nigdje ne izdahne ni jedan insan – dodaje Enisa.
Osim nišana, žrtvama su potrebne osude i priznanjem zločina zarad života koji se mora nastaviti. Enisa danas živi u Zenici, sa mužem i dvoje djece. Sinom i kćerkom. Njena porodica uspjela je pronaći kosti svojih najmilijih.
