Human Rights Watch, vodeća međunarodna nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava, objavila je danas veliki i iscrpno dokumentiran izvještaj o jednoj od sramotnijih praksi ruskih okupatora u Ukrajini.
Riječ je o prisilnom preseljenju ukrajinskih civila, uključujući one koji su pokušavali pobjeći od sukoba, na područja Ukrajine koja su pod ruskom okupacijom ili u samu Rusku Federaciju. Ovo je ozbiljno kršenje zakona rata koje predstavlja ratni zločin i potencijalni zločin protiv čovječnosti, zaključuje HRW.
Mnogi prisilno preseljeni Ukrajinci uhvaćeni su dok su bježali iz tada opkoljenog Mariupolja, dok je bitka za taj lučki grad u ukrajinskoj regiji Donjeck još trajala.
Ruske vlasti i vlasti povezane s Rusijom također su podvrgnule tisuće tih ukrajinskih državljana procesu koji Rusija naziva “filtracijom”, obliku obavezne sigurnosne provjere, u kojem su obično prikupljale biometrijske podatke civila, uključujući otiske prstiju i prednje i bočne slike lica, vršile tjelesne pretrage i pretres osobnih stvari i telefona te ih ispitivale o njihovim političkim stavovima.
Ukrajinski civili bili su praktički zatočeni dok su čekali da prođu kroz ovaj proces, a mnogi su izjavili da su bili smješteni u prenapučenim i bijednim uvjetima, od nekoliko sati pa do gotovo mjesec dana. Prisilno preseljenje i proces filtracije predstavljaju i uključuju odvojena i različita zlostavljanja civila, iako su mnogi ukrajinski civili doživjeli oboje, navodi HRW.
Rusi se sami hvale da su odvezli 2.8 miliona Ukrajinaca u Rusiju
Ovaj izvještaj dokumentira prisilno preseljenje ukrajinskih civila iz Mariupolja i regije Harkiv. A za razliku od boraca koji se, nakon što budu zarobljeni, drže kao ratni zarobljenici i mogu biti preseljeni na neprijateljski teritorij, prisilno preseljenje civila zabranjeno je međunarodnim humanitarnim pravom ili zakonima ratovanja i može se procesuirati kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.
Izvještaj, koji možete vidjeti u cijelosti na ovoj poveznici, opisuje različite vrste pritiska ruske vojske i drugih ruskih i s Rusijom povezanih dužnosnika kako bi natjerali ukrajinske civile koji su bježali od sukoba da odu u Rusiju ili takozvanu “Narodnu Republiku Donjeck” (DNR), područje regije Donjeck pod kontrolom oružanih skupina povezanih s Rusijom, koje Rusija trenutno okupira.
Potpredsjednica ukrajinske vlade Irina Vereščuk ustvrdila je 20. juna da je čak 1.2 miliona Ukrajinaca prisilno odvedeno u Rusiju, uključujući 240.000 djece. Krajem srpnja i ruska novinska agencija (TASS) izvijestila je da je preko 2.8 miliona Ukrajinaca ušlo u Rusku Federaciju iz Ukrajine, uključujući 448.000 djece.
Oko polovice tih ukrajinskih državljana imalo je putovnice DNR-a ili takozvane Narodne Republike Luhansk, područja ukrajinske regije Luhansk koje je također pod kontrolom oružanih skupina povezanih s Rusijom. Iako ukupan broj ukrajinskih civila prebačenih u Rusiju – dobrovoljno ili nedobrovoljno – ostaje nejasan, mnogi su prisilno i nezakonito prebačeni u Rusiju organiziranim masovnim transferima, iako su se nadali da će otići na teritorij pod kontrolom Ukrajine, ističe HRW.
Ruski dužnosnici i dužnosnici povezani s Rusijom organizirali su prijevoz u Rusiju i rekli nekim civilima da nemaju drugog izbora nego ostati u područjima pod ruskom okupacijom ili otići u Rusiju te da trebaju “zaboraviti” na odlazak na teritorij pod kontrolom Ukrajine.
Jedna žena iz Mariupolja koja je prebačena u Rusiju rekla je: “Naravno da bismo iskoristili priliku da odemo u Ukrajinu da smo mogli, sigurno. Ali nismo imali izbora ni mogućnosti da odemo tamo.”
Ruske snage ih uvjeravale da će ih ukrajinske pobiti ako ne odu u Rusiju
Drugi civili rekli su da je vojno ili drugo osoblje na kontrolnim točkama upućivalo ukrajinske građane koji su bježali od sukoba da odu u Rusiju ili DNR. Vojno osoblje koje je okupilo civile na okupiranim teritorijima reklo im je to isto, iako su u nekim slučajevima ruske snage dopuštale ljudima da odu na teritorij pod kontrolom Ukrajine.
Neki od civila rekli su HRW-u da su dobrovoljno otišli u Rusiju, pogotovo muškarci koji su željeli izbjeći zabranu napuštanja zemlje za gotovo sve muškarce od 18 do 60 godina prema ukrajinskom izvanrednom stanju.
Stanovnici Mariupolja koji su imali financijska sredstva za organiziranje vlastitog privatnog prijevoza, umjesto da se oslanjaju na ruske organizirane autobuse za evakuaciju, mogli su putovati na teritorij pod kontrolom Ukrajine, ponekad nakon dovršetka procesa filtracije, ponekad bez njega.
Mnogi od njih su putovali kroz područja teških borbi i neprekidnog granatiranja, ulicama punim leševa i spaljenih zgrada, kako bi pobjegli iz Mariupolja. Zatim su prošli kroz brojne kontrolne točke ruskih ili separatističkih snaga, gdje su ih često opetovano ispitivali i pretresali, prije nego što su konačno stigli u grad Zaporižju koji je pod kontrolom Ukrajine, gdje su volonteri i grupe za pomoć pružali humanitarnu pomoć i drugu podršku za izbjeglice.
Stanovnici sela Lipci, Ruska Lozova i Ternova i drugih sela i gradova u istočnoj regiji Harkiv, koja graniči s Rusijom, također su prisilno prebačeni u Rusiju, ali nisu prošli filtraciju na području pod ruskom okupacijom. 70-godišnjak iz Ruske Lozove prepričao je na koji način su ga ruske snage uvjeravale da napusti svoj dom: “Živjeli ste pod nama i ako dođe ukrajinska vojska, kaznit će vas. Bit ćete pogubljeni.”
On se nije dao, ali stotine obitelji iz sela, uključujući i njegovog susjeda, otišle su u Rusiju. Na ruskoj granici većina Ukrajinaca prošla je kroz još jedan postupak provjere prije nego što su poslani u različite dijelove Rusije, gdje su mnogi sada odsječeni od svojih obitelji i prijatelja, u strahu i nesigurnosti oko toga što ih čeka, kažu za HRW njihove obitelji i volonteri koji pomažu Ukrajincima koji su u Rusiji, ali žele otići.
Rusi ih prisiljavali da potpišu da su svjedočili ukrajinskim ratnim zločinima
Dok su bili u Rusiji, neki od deportiranih Ukrajinaca s kojima je HRW razgovarao bili su pod pritiskom da potpišu, a svjedočili su i drugim ljudima kako potpisuju dokumente u kojima stoji da su svjedočili ratnim zločinima ukrajinskih snaga.
Oni koji su imali pristup mobitelima i društvenim mrežama uspjeli su se povezati s aktivistima koji su im pomogli organizirati transport iz Rusije kroz Estoniju, Latviju ili Gruziju. Međutim, neki su imali poteškoća s prelaskom granice jer su svoje osobne dokumente ostavili u Ukrajini dok su bježali od granatiranja i drugog nasilja.
Izvještaj HRW-a također dokumentira sam proces filtriranja ili sigurnosne provjere koji su dužnosnici DNR-a i ruske vlasti koristili za prikupljanje ogromne količine osobnih podataka o ukrajinskim civilima, uključujući njihovu biometriju.
U selima Bezimenne i Kozacke u DNR-u gotovo 200 ljudi je praktički zatočeno nakon što su prošli kroz proces i dobili “potvrde o filtraciji”. Više od 40 dana, pripadnici snaga DNR-a odbijali su im vratiti pasoše i sprječavali ih da napuste selo gdje su ih smjestili u lokalne škole ili kulturni centar u nehigijenskim uvjetima i s oskudnom hranom.
U izvještaju se navodi da su pojedinci koji su “pali” u procesu filtracije, očito zbog svojih sumnji u povezanost s ukrajinskom vojskom ili nacionalističkim skupinama, bili zatočeni u DNR-u. Za neke od zatočenih ne zna se gdje su i što im se dogodilo, prema riječima članova njihovih obitelji. Iako HRW ne zna njihovu sudbinu, postoje ozbiljni razlozi za zabrinutost da je život ovih prisilno nestalih osoba ugrožen.
Neki su odvedeni u školu u u selu Primorske u regiji Novoazovsk, poput Ukrajinca kojem je u izvještaju promijenjeno ime radi njegove sigurnosti. “Mikita” je rekao da su ga ruski vojnici zarobili na ulici u Mariupolju 25. marta.
Mikita: Zatočili su nas u školi, spavali smo na podu, voda je bila zagađena
Ispitivali su ga o njegovim političkim stavovima, a kada je rekao da podržava Ukrajinu, jedan od njih mu je prijetio da će ga ustrijeliti i držao ga na nišanu. Potom ga je druga grupa vojnika nasilno odvela u kuću u susjedstvu, koju su koristili kao privremenu vojnu bazu, i tamo ga držali zajedno s još dvadesetak civila, također pokupljenih na ulicama.
Kasno navečer, vojnici su ukrcali sve zatočene civile u autobus i rekli im da će ih autobus odvesti u obližnju školu br. 30, gdje će biti ispitani, “onima koji žele biti evakuirani u Rusiju, bit će osiguran prijevoz, a oni koji se žele vratiti kući, moći će učiniti upravo to”.
Međutim, autobus ih je odvezao u Sartanu, 16 kilometara od Mariupolja, gdje su prenoćili u lokalnoj školi, a sljedećeg jutra u školi u selu Primorske. Tamo su ih držali dvije sedmice od 26. marta, prije nego što je ministarstvo za hitne slučajeve DNR-a poslalo skupinu na filtriranje u Dokučajevsk, oko 90 kilometara sjeverno.
“U školskoj zgradi nije bilo madraca, ničega. Ljudi – bilo nas je preko 150 – spavali su na podu i školskim klupama. Prvih četiri do pet dana oni su nas hranili tri puta dnevno – dobili smo kašu i mast i nešto konzerviranog povrća. Ali onda im je ponestalo hrane i hranili su nas samo dva puta dnevno, a to nije bilo ništa osim makarona i kruha”, priča Mikita.
“Mogli smo napustiti zgradu i prošetati selom, ali izlazak iz sela je bio nemoguć – posvuda su imali kontrolne punktove i oduzeli su nam pasoše. Isprva su rekli: “Vaša će se filtracija dogoditi za dva dana.”
A onda je bilo kao, pričekaj još jedan dan, i još jedan dan, a onda su prestali davati bilo kakva obećanja. Oni ljudi koji su imali rođake u DNR-u bili su sretniji – ako bi se rođaci osobno pojavili i potpisali komad papira da su oni osobno odgovorni za njihovu isporuku na filtracijsku točku, mogli su otići s rođacima”, nastavlja.
Žene ne znaju kamo su njihovi muževi odvedeni
“Osjećali smo se kao taoci. Bojali smo se da imaju neke podle planove za nas. Također, WC u školskoj zgradi je bio jednostavno odvratan, voda je bila zagađena i skoro svi su uskoro imali mučninu i povraćali su… Jedna starica je tamo umrla. Ko je prvi vidio da se ne miče, nazvao je domara i on je pozvao nekoga, došao je doktor, pogledao ju je, ali nije disala… Stavili su je na nosila, pokrili tijelo plahtom i odnijeli”, dodaje Mikita.
“Svitlana”, 24-godišnja žena iz predgrađa Mariupolja kojoj je ime također izmijenjeno, rekla je da su ruske snage preuzele kontrolu nad njezinim područjem do sredine marta. Ujutro 15. marta ruski vojnici ušli su u podrum lokalne dvorane za događanja u kojoj se sklonilo oko 60 civila, uključujući i Svitlaninu obitelj.
Naredili su svim ženama, djeci i starijim ljudima da napuste podrum i odveli ih do bivše ukrajinske vojne baze na rubu grada, koju su ruske i snage DNR-a okupirale. Mlađi muškarci, uz nekoliko izuzetaka, nisu smjeli pratiti svoje obitelji; ostaje nejasno što se s njima dogodilo. Vojnici su govorili ženama koje su željele ostati sa svojim muževima da nemaju izbora nego otići.
Kasno u noć, bez ikakvog objašnjenja, vojnici su sve ukrcali u vojne kamione i prebacili u Kalčik, selo u blizini Mariupolja, gdje su proveli noć u školskoj zgradi. Sljedećeg jutra autobusi su ih odvezli u filtracijski logor u selu Bezimenne u blizini grada Novoazovska, zajedno sa stotinama drugih Ukrajinaca.
“Bio je to veliki šator… pun ljudi (u uniformama) bez oznaka. Kad uđete, prvo što vam narede je da im date svoj telefon i šifru za otključavanje. Zatim priključe telefon na računalo i drže ga spojenog oko 20 minuta. Na temelju onoga što sam mogla čuti iz njihovih internih razgovora, učitavali su sve moje podatke za kontakt s telefona u neku svoju bazu podataka. Ne znam što su još radili s telefonom”, posvjedočila je za HRW.
Prisilno preseljenje je ratni zločin i potencijalni zločin protiv čovječnosti
Ratni zakoni zabranjuju ruskim snagama da prisiljavaju ukrajinske civile, pojedinačno ili masovno, da se evakuiraju u Rusiju. Prisilno preseljenje je ratni zločin i potencijalni zločin protiv čovječnosti i uključuje preseljenje u okolnostima u kojima osoba pristaje preseliti se samo zato što se boji posljedica kao što su nasilje, prisila ili pritvaranje ako ostane, a okupacijska sila iskorištava prisilno okruženje za njihov prijenos.
Premještanje ili raseljavanje civila nije opravdano niti zakonito iz humanitarnih razloga ako je humanitarna kriza koja je potaknula raseljavanje sama po sebi rezultat nezakonitih aktivnosti okupacijske sile, naglašava HRW.
Mi možemo slobodno dodati kako je očigledno da je upravo rusko sistemsko razaranje Mariupolja izazvalo humanitarnu krizu, osim što je u njemu smrtno stradao nepoznati broj civilnih stanovnika Mariupolja – prema gradonačelniku grada, više od 20 hiljada.
U većini slučajeva koje je HRW dokumentirao premještaj je bio prisilan, osim u pet slučajeva kada su ispitanici rekli da su htjeli ići u Rusiju kako bi nakon toga produžili za Europu. Takvi slučajevi ne moraju predstavljati prisilno premještanje.
Ruske snage i snage povezane s Rusijom u svim dijelovima Ukrajine koje sada zauzimaju trebale bi zaustaviti sve oblike pritiska na ukrajinske građane da idu u Rusiju i trebale bi olakšati povratak u Ukrajinu svim ukrajinskim civilima koji to žele, poručuje HRW.
Također, ruske vlasti trebale bi prikupljati biometrijske podatke samo kada je to zakonito, proporcionalno i potrebno te bi trebale obavijestiti osobe o tome zašto se njihovi podaci prikupljaju, kako će se koristiti i koliko će se dugo čuvati.
HRW: Međunarodna zajednica treba zatražiti pristup centrima za izbjeglice u Rusiji
HRW poziva i Ukrajinu da ratificira Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, koji je potpisala 2000., kako bi se osiguralo da počinitelji teških kršenja zakona rata u Ukrajini, uključujući prisilna preseljenje i druga ozbiljna zlostavljanja civila kao što je filtracija, budu istraženi i privedeni pravdi.
Što se međunarodne zajednice tiče, HRW apelira na nju da zatraži od Rusije da poštuje zabranu prisilnog transfera civila, a od svih strana u ratu da osiguraju slobodan prolaz civilima na odredište po njihovom izboru. Također bi trebala, među ostalim: zatražiti pristup međunarodnih misija centrima za privremeni smještaj diljem Rusije;
prikupiti imena pojedinaca koji su nestali tokom procesa filtracije, njihovog prisilnog zatvaranja ili njihovog prebacivanja u Rusiju od onih ukrajinskih civila koji stignu na njihov teritorij i voljni su podijeliti te informacije podržati istragu slučajeva prisilnog preseljenja civila koju bi vodila nadležna međunarodna jurisdikcija ili prema načelu univerzalne jurisdikcije.
Agencija Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), Međunarodna organizacija za migracije (IOM), Ured visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) i Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) bi također trebali zahtijevati nesmetan pristup za svoje centrima za privremeni smještaj diljem Rusije, pomoći građanima Ukrajine koji žele napustiti Rusiju te dokumentirati činjenice o prisilnom preseljenju, uključujući broj ljudi i uvjete njihovog boravka u Rusiji.
(Index.hr)
