U rano jutro 31. oktobra 1943. godine, prije dolaska treće ratne zime, sa Alipašinog Mosta u Sarajevu krenuo je, u organizaciji Odbora za izbjeglice muslimanskog društva “Merhamet”, put Hercegovine voz spasa za oko šest stotina djece iz jugoistočne Bosne, čije su očeve i mnoge majke tokom 1941, 1942. i 1943. godine pobili četnici, a njihova sela opljačkali i spalili. Tokom oktobra Ulema-medžlis i “Merhamet” grozničavo su radili da se bar dio najmlađih muhadžira, neishranjenih i slabo obučenih, prije dolaska zime iz izbjeglicama prenapučenog Sarajeva smjesti u dolinu Neretve.
O ovoj najhumanijoj akciji u historiji Mostara iz političkih razloga u socijalističkoj Jugoslaviji nije napisana niti jedna riječ, a historičari i političari, kao Rasim Hurem i Pašaga Mandžić, koji su tražili da se četnički zločini u istočnoj Bosni prikažu istinito proganjani su i izopćeni iz društva. Ta šutnja omogućila je da se zločini ponove na istim prostorima istočne Bosne u agresiji na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine.
Krhki dječak Arif Tiro kroz prljave, od isparavanja tijela mnogobrojne djece zarošene prozore vagona, gledao je gole litice obronaka Prenja i tonuo u san. Za sedmogodišnjeg dječaka bilo je previše uzbuđenja tog hladnog i sivog oktobarskog dana ratne 1943. godine. Voz je upravo napustio stanicu Jablanica, gdje je više desetina djece izašlo, pa je bilo više mjesta na izlizanim klupama vagona treće klase. Naslonio je glavu na svog šest godina starijeg brata Edhema, a noge podigao u krilo svoje desetogodišnje sestre Hasibe. Osjećao je sigurnost između njih dvoje.
U rano jutro 31. oktobra, prije dolaska treće ratne zime, sa Alipašinog Mosta krenuo je, u organizaciji Odbora za izbjeglice muslimanskog društva “Merhamet”, put Hercegovine ovaj voz spasa za oko šest stotina djece iz jugoistočne Bosne, čije su očeve i mnoge majke tokom 1941, 1942. i 1943. godine pobili četnici, a njihova sela opljačkali i spalili. Krhki dječak Arif Tiro iz sela Ostovo, općina Borike u srezu Rogatica, bio je izbjeglica ispred trećeg vala pokolja Bošnjaka od četnika u jugoistočnoj Bosni, u kojem je ubijen njegov otac Pašan.
Ulema-medžlis i “Merhamet” grozničavo su radili da se bar najmlađi muhadžiri, neishranjeni i slabo obučeni, prije dolaska zime iz prenapučenog Sarajeva smjeste u dolinu Neretve, gdje je situacija u jesen 1943. godine, poslije kapitulacije Italije, odlaska četnika i dolaska njemačkih snaga u Mostar, bila stabilnija i sigurnija za izbjeglice. Po lijepom danu 22. oktobra 1943. godine kod džamije u Ostrošcu održan je mevlud na kojem je bilo mnoštvo svijeta. Govorili su dr. Šefkija Balić i šerijatski sudija Alija Kusturica iz Mostara, te sekretar “Narodne uzdanice” i upravnik logora za izbjeglice na Alipašinom Mostu Sulejman Mašović iz Sarajeva. U Mostaru su skupovi održani od 23. do 25. oktobra, a kasnije u Blagaju i Čapljini te 29. oktobra u Konjicu.
U Mostaru je instaliran razglas da bi nekoliko hiljada ljudi koji su ispunili okolne ulice moglo čuti vaz i govore iz Karađoz-begove džamije. Govornici su citirali sure i hadise koji govore da je najdraži među ljudima Allahu, dž. š., najkorisniji ljudima, te da je merhamet jedna od najbitnijih komponenti islamskog vjerovanja i da musliman koji ne vodi brigu o siročadi i siromasima niječe vjeru u Boga. Navodili su sure iz Kur’ana, da će vjernik koji uradi dobro djelo biti nagrađen još ljepšom nagradom nego što je to djelo koje je učinio.
Na sve prisutne posebno dubok utisak ostavili su vazovi Sulejmana Mašovića o vrijednosti djece i omladine, s uputama o brzom i plodnom društvenom radu oko spasa djece, njihovog obrazovanja i smještaja.
Haremi i džamije Karađoz-bega i Koski Mehmed-paše bile su prepune svijeta. Zbog nedovoljnog prostora da svi zainteresirani prisustvuju, Mašović je u toku dana imao više predavanja, a jedno posebno za žene. Na svim skupovima povjerenici “Merhameta” pravili su spiskove ljudi koji žele primiti male muhadžire, a narod je davao pomoć u novcu. Prevoz muhadžira u dolinu Neretve vozom, prije dolaska treće ratne zime, bilo je finale humanitarne akcije pokrenute dvadesetak dana ranije.
Na stanici Alipašin Most u rano jutro 31. oktobra 1943. godine Arif se s bratom i sestrom ukrcao u voz sastavljen od deset vagona III i IV klase. Ovaj voz spasa zaustavljao se na usputnim stanicama gdje su okolni stanovnici davali kroz prozore sirotoj djeci ranije pripremljena jela, orahe i suho voće. Voz se približavao dolini Neretve. Oko stotinjak djece izašlo je u Konjicu, a zatim više desetina u Ostrošcu, pa u Jablanici. Rani oktobarski suton padao je na kanjon Neretve, dok je tužni karavan prolazio kroz željezničke stanice Prenj, Grabovicu, Drežnicu, Rašku Goru i Raštane.
U predvečerje kišne i hladne nedjelje 31. oktobra 1943. godine na željezničkoj stanici u Mostaru zaustavila se tužna kompozicija voza. Više stotina umornih beskućnika izašlo je u Mostaru. Na stanici su dio djece preuzele džematlije Ljubuškog i Vitine. Najveći dio, oko stotinu djece, kamionima je prebačen u Tere Jahje džamiju na Carini, dio u ostale mostarske džamije, tridesetak u Bijelo Polje, približno isti broj u Blagaj. Ostatak djece nastavio je vozom do Čapljine, gdje su ih preuzele bošnjačke familije iz tog mjesta, te iz Višića, Počitelja, Čeljeva i Stoca.
Svaki staratelj morao je potpisati dva formulara i obavezati se da će dijete ne samo uzdržavati nego školovati i u vjerskom duhu odgajati.
Prema izvještaju o radu mostarskog ogranka “Merhameta”, ta je organizacija iz Sarajeva dovela 672 izbjegličke djece i smjestila ih po porodičnim kućama u gradu Mostaru, Blagaju i Bijelom Polju. To ne znači da su sva ta djeca došla pomenutim vozom. Mnogi su došli ranijih ratnih godina na razne načine. Taj broj zbrinute djece iznosio je 2,5 posto od svih stanovnika Mostara te godine. To je kao kad bi današnji Mostar zbrinuo dvije hiljade siročadi!
U Mostaru su još od jula 1941. godine počele pristizati izbjeglice ispred četnika iz gatačkog, nevesinjskog, stolačkog i trebinjskog kotara i u Mostaru je bilo smješteno više od 3.000 nesretnih ljudi.
Malog Arifa u svoju porodicu primio je Mustafa Hrvić, sin hadži Osmana Hrvića, hatiba i dugogodišnjeg imama džamije Hadži Ali-bega Lafe na Pijesku u Mostaru. Mustafa se školovao u Istanbulu i Mađarskoj, gdje je završio pravo. U nekoliko mjesta radio je kao kotarski predstojnik, a 1919. se vratio u Mostar i oženio se osam godina mlađom Dutkom, kćerkom hadži Ibrahima Slipičevića, potpisnika Mostarske rezolucije iz 1941. godine iz Srednje ulice. Mlada u miraz dobija kuću u Zaliku, u čijoj je bašči bio poznati Djevojački izvor vode, s kojeg je napajan znatan dio Mostara.
Tako je mali Arif u sumrak prije 78 godina ušao u kuću kod Djevojačke česme i postao brat Halduna-Lea, kasnije poznatog fudbalera i trenera FK “Velež” i ostale djece. U porodici Hrvić Arif je bio dvadeset i jednu godinu, sve do ženidbe 1964. godine sa Zehrom Dželilović iz Donje Mahale. U braku dobijaju tri sina, a dva sina nose ista imena kao i sinovi Halduna, koji je po igraču “Hajduka” Lemešiću dobio nadimak Leo.
Arif je završio tipografski zanat za mašinistu visoke štampe, zatim dobija stipendiju i završava srednju grafičku školu u Zagrebu, a 1961. godine odlazi na studije, ponovo u Zagreb, gdje diplomira. Sve do penzioniranja radio je kao tehnički direktor Štamparije u Mostaru. Kao što je njega prihvatila porodica Hrvić, tako je Arif školovao i odgajao svoga šuru Nijaza Dželilovića.
Treba napomenuti da su zbrinjavanje i pomoć Bošnjacima, žrtvama ustaničko-četničkih zločina, razne muslimanske organizacije započele još u junu 1941. godine. Tako poslije masakra od srpskih ustanika nad 47 Bošnjaka sela Avtovac i Mulje u okolini Gacka tadašnji reisul-ulema Fehim-efendija Spaho (1877–1942), stariji brat poznatijeg političara Mehmeda, pismom od 8. jula 1941. godine, broj 999/41, preko Ulema-medžlisa u Sarajevu šalje apel svim muslimanima i muslimankama NDH da putem vakufskih povjerenstava, područnih džematskih imama i ostalih vjerskih službenika organiziraju sabirnu akciju za pomoć stradalnicima u napadu četnika i odmetnika na čisto muslimanska sela u istočnoj Hercegovini. Radi praktičnosti i što brže dostave pomoći stradalnicima, Ulema-medžlis je odredio da džemati sva prikupljena sredstva šalju Vakufskom povjerenstvu u Mostaru, s napomenom ko brzo daje – dvostruko daje. Ovaj apel reisul-uleme proslijeđen je svim džematskim imamima na prostoru tadašnje Nezavisne Države Hrvatske.
Odziv na apel bio je iznad očekivanja. Vakufskom povjerenstvu u Mostaru počeli su pristizati prilozi džematlija iz Jajca, Sarajeva, Kladnja, Banje Luke, Maglaja, Foče, Rogatice, Bugojna, Sanskog Mosta, Bosanske Gradiške, Teslića, sela Duge kod Prozora, Visokog, Vareša, Novog Šehera, Gradačca, Prnjavora, Seona kod Tuzle i drugih mjesta. Posebno su se istakli muslimani Trebinja, koji su sakupili 30.000 dinara, što je tada bio iznos trideset prosječnih mjesečnih plata, dok su cazinski vakufi poslali 23.073,50 dinara pomoći.
Prema Nevesinju i Gacku odbor već 4. augusta 1941. godine Mustafi ef. Baliću šalje omot s 50.000 dinara za postradale iz Mulja i Avtovca. Svi spiskovi prikupljanja i davanja novčane pomoći uredno su vođeni s potpisom ili otiskom prsta osobe koja daje ili prima pomoć.
O ovim humanim akcijama koju su u najtežim godinama Drugog svjetskog rata pokazali Bošnjaci Mostara i cijele Bosne i Hercegovine u ogromnom broju knjiga izdatih u socijalističkoj Jugoslaviji nije napisana niti jedna riječ! Ima više razloga zbog čega je preko tragične sudbine izbjeglica iz jugoistočne Bosne i istočne Hercegovine pao veo šutnje u periodu poslije Drugog svjetskog rata. Novoformirana vlast nastojala je da se o ovim pokoljima ne govori, pošto je dvije hiljade četnika koji su izvršili ove nezapamćene zločine primljeno kasnije u partizanske jedinice, a mnogi su od njih poslije rata postavljeni na rukovodeće položaje u društvu.
Sve do aprila 1942. godine, kada četnici vrše puč i likvidiraju rukovodstva u partizanskim jedinicama, partizani su sarađivali s četnicima i prešutno, u nemogućnosti da im se suprotstave, tolerirali četničke zločine nad Bošnjacima. Jedan od razloga nespominjanja četničkih zločina sigurno je uzrokovan time da su, poslije 1945. godine, na vodećim položajima u Komunističkoj partiji i upravnom aparatu Jugoslavije bili članovi zajedničkog partizansko-četničkog štaba, krajem 1941. godine, Rodoljub Čolaković i Svetozar Vukmanović Tempo.
U poslijeratno vrijeme bilo je nezamislivo da se i u najdaljim natuknicama i alegorijama spomene saradnja partizana i četnika u prve dvije godine rata i uloga visokih partijskih rukovodioca u tome. Sredinom 1970-ih godina istaknuti bosanskohercegovački komunistički rukovodilac, narodni heroj i član Partije od 1929. godine Pašaga Mandžić želio je da se prestane s nekritičkim i netačnim prikazivanjima oslobodilačkog pokreta u istočnoj Bosni 1941/42. godine, te da se otvoreno rasprave greške koje su stvorene saradnjom četnika i partizana i uloga Rodoljuba Čolakovića i Svetozara Vukmanovića Tempa u osnivanju zajedničkih četničko-partizanskih snaga. Partijski vrh žestoko je uzvratio i obračunao se s Mandžićem.
Sljedeći razlog nespominjanja izbjeglica ispod četničkih noževa u socijalističkoj Jugoslaviji svakako leži u tome da se nije smjelo pozitivno govoriti o bilo kakvim akcijama i djelima koja nisu provođena pod partijskim vodstvom i u ime nove revolucionarne vlasti. U knjigama iz tog doba, koje su pisane apologetskim i hagiografskim stilom, samo u dalekim natuknicama i alegorijama spominjani su četnički zločini, uglavnom se veličao marksistički pogled na historijski razvoj, oslobodilački rat i revolucija, položaj radnika, razvoj radničke klase…
Svi oni koji nisu pisali u ovom stilu izvrgnuti su, u manjem ili većem obimu, političkim progonima. Naprimjer, protiv historičara Rasima Hurema, čija je doktorska disertacija odbranjena 12. maja 1970, a publicirana 1972. godine kao knjiga Kriza Narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine (“Svjetlost”, Sarajevo), u kojoj je objektivno obradio događaje u istočnoj Bosni, povedena je žestoka politička hajka koju treba posmatrati u kontekstu zauzdavanja pokreta za afirmaciju muslimanske nacije i pojave liberalizma, koji je, prema mišljenju dogmatika, otišao predaleko.
Poučeni napadom na Hurema, bosanskohercegovački historičari do 1992. godine isključivo su pisali o NOB‑u kao epopeji, gdje je glorificirana uloga KPJ, monolitnost pokreta, jasnoća i konzistentnost narodnooslobodilačke i antifašističke borbe te se uveličavao značaj određenih događaja, broj boraca i žrtava.
