Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ibadet je potreban ljudima i on ima svoju duboku svrhovitost. Namaz je npr. jedan od najvrednijih ibadeta, i to što je naređen na nebesima dok je Poslanik, a.s., bio na Miradžu, za razliku od svih drugih ibadeta koji su naređeni na Zemlji, dovoljno govori o veličini namaza. Međutim ono što je važno istaći jeste to da namaz nije sam sebi svrha. Njegova svrha je izražavanje pokornosti Allahu, svt., i održavanje veze sa našim Stvoriteljem. Zatim odgajanje duše i oslobađanje iz okova niskih poriva i strasti. Allah, svt., u Kur'anu veli:” I obavljaj molitvu, molitva, zaista odvraća od razvrata i svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! ” (El-Ankebut , 45. ). O svrhi naređivanja posta, zekata i hadža govore sljedeći ajeti u Kur'anu. ”O vjernici propisuje vam se post kao što je bio propisan onima prije vas , da biste se grijeha klonili.” ( El-Bekare , 183. ). ”Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš.” ( Et-Tevbe, 103.). ” Hadž je u određenim mjesecima ; onom ko se obaveže da će u njima obavljati hadždž, nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadždža .” ( El-Bekare, 197. ).
Ibadet treba razumjeti i doživjeti
Međutim, nama nije cilj da govrimo opširno o svrhi pojedinih ibadeta, jer svaki od njih predstavlja zasebnu temu o kojoj se može pisati i govoriti. Mi samo želimo iznijeti dokaze u korist teze da je ibadet Allahova milost i da je cilj ibadeta uzvišen i plemenit i da se zbog toga ne može shvatiti kao teret niti se smije svesti na puku formu. Ono što posebno želimo naglasiti jeste da nije dovoljno samo klanjati, postiti, davati zekat i obaviti hadždž, a onda u svakodnevnom životu činiti slobodno sve ono što nam naše duše požele. Nezamislivo je da žena muslimanka odlazi da klanja namaz u džamiji i mahramu stavlja na glavu pred džamijskim vratima. A čim izađe iz džamije, mahramu vrati u torbu. Čemu takvo ponašanje i šta ono zapravo znači? To znači da se ibadet ne razumije i da se ne doživljava kako treba. Muslimanka koja žuri da klanja namaz u džamiji očekujući nagradu od Allaha, treba znati, da, kako god je Allah naredio namaz naredio je i pokrivanje ženama. Kao što je nezamislivo da musliman ode sa svojom ženom ili porodicom na more i bez imalo ustručavanja sunčaju se i kupaju skoro goli zajedno sa mnoštvom drugih muškaraca i žena. To je samo po sebi nemoralno i nespojivo sa čistotom islama i islamskog morala. Zar misliš, brate i sestro, da islam nema veze sa odijevanjem, jelom i pićem, sa načinom sticanja opskrbe, sa kulturom govora itd .? Naprotiv, ne postoji niti jedan segment ljudskog života a da se ne tiče islama i da islam o njemu nema svoj stav. I musliman i muslimanka kompletan svoj život uređuju na temelju islama i islamskih propisa, jer su ti propisi od Allaha, svt. Upravo u tome i jeste veličina islama i veličina života muslimana. Kodeks po kojem muslimani uređuju kompletan život i svoje ponašanje jeste nebeska veza koja se zove Allahova objava – Kur'an. Ne mogu a da ovom prilikom ne spomenem riječi Jusufa islama koji je, pošto je primio islam između ostalog ostavio muziku i muzičke instrumente. Na pitanje jednog novinara zašto je to uradio, ovaj ubijeđeni musliman, koji je shvatio bit ibadeta, odgovorio je : ”Ja nisam ostavio muziku toliko zbog hadisa koji jasno zabranjuju muziku koliko zbog jednog hadisa koji ne govori direktno o zabrani muzike, ali je meni rekao sve. To je hadis u kojem Muhammed, a.s., kaže :” Halal je jasan i haram je jasan , a između njih postoje sumnjive stvari koje ne poznaju mnogi ljudi. Pa ko ostavi sumnjive stvari sačuvao je svoju vjeru i svoju čast.” Pogledajte istinskog razumijevanja vjere i ibadeta nekadašnjeg kršćanina i velikog muzičara, i te suptilnosti vjerničkog osjećaja. Dakle Jusuf Islam je jasno poručio da bi on ostavio muziku i da nema tih jasnih hadisa koji govore o njenoj zabrani, zbog ovog hadisa koji govori o sumnjivim stvarima, koje bi kopkale njegovu vjerničku savjest ako bi ih činio.
Život se ne dijeli na vjerski i civilni
Ono što je također važno naglasiti jeste da musliman i muslimanka koji ispravno razumijevaju ibadet neće svoj život nikada podijeliti na vjerski i civilni. Što bi značilo da sam vjernik dok sam u džamiji a kad izađem iz džamije mogu raditi što god hoću. Musliman ne obožava Allaha samo petkom ili samo uz ramazan ili samo dok je u džamiji a ostale dane provodi u grijehu. On je iskreni Allahov rob u svojoj kući, na poslu, u školi, na ulici, u društvu, među muslimanima i među nemuslimanima. Za njega nije bitno gdje i u kakvom okruženju živi, niti će on zbog tog okruženja mijenjati i kršiti principe vjere. Zbog toga kažemo da pojedini muslimanski intelektualci čine medvjeđu uslugu islamu kad spominju nekakav evropski i neevropski koncept islama. Koncept islama je jedan i jedinstven i on se ne mijenja u odnosu na promjenu mjesta i vremena. Ma gdje bio i ma šta radio musliman, neće dozvoliti da se njegova veza sa Allahom prekine niti će ga bilo kakva situacija i okruženje navesti da ostavi ibadet. Njegov život je u potpunosti u skladu sa kur'anskim ajetom :” Reci : – Klanjanje moje i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospdaru svjetova.” ( El-En'am , 162.).
Ibadet za koji Allah obećava veliku nagradu
Iz rečenog se također može zaključiti da je polje ibadeta široko, što je važno istaknuti zbog toga što ljudi mnoga djela smatraju malim i beznačajnim, a ona su kod Allaha velika i predstavljaju ibadet za koji Allah obećava veliku nagradu. Muhammed, a.s., rekao je :” Koji god musliman posjeti bolesnog brata muslimana početkom dana za njega dovu čini 70 000 meleka dok ne omrkne. A ako ga posjeti naveće za njega dovu upućuje 70 000 meleka dok ne osvane.” ( Ebu Davud i Tirmizija). Pogledajte kolika je nagrada za posjetu bolesniku koja te skoro ništa ne košta. I ne samo to već svako djelo kojim će čovjek obrisati suzu ucviljenom muslimanu , otkloniti mu brigu i nevolju, spriječiti nepravdu, podučiti korisnom znanju onog ko ne zna, pomoći prezaduženom da vrati dug i sl. , jeste ibadet odnosno djelo koje ga približava Allahu, svt. U hadisu kojeg bilježe Ibn Ebu Dunja i Ebu Davud Muhammed, a.s., rekao je : ” Allahu je najdraži onaj čovjek koji je najkorisniji ljudima. Allahu najdraže djelo je da uneseš radost u srce muslimana, da mu otkloniš poteškoću, da mu pomogneš vratiti dug ili da ga nahraniš ako je gladan. Ja više volim otići sa svojim bratom muslimanom da mu pomognem u njegovom poslu nego da mjesec dana boravim u itikafu. Ko sakrije svoju srđbu Allah će mu pokriti sramotu. Ko se suzdrži i oprosti onda kad je u mogućnosti da kazni Allah će mu na Sudnjem danu ispuniti srce zadovoljstvom. Ko pomogne bratu muslimanu, Allah će mu učvrstiti korake na Sudnjem danu. Zaista loš ahlak ( ponašanje) kvari djelo kao što sirće kvari med.” Takav treba biti život muslimana i muslimanke koji razumiju ibadet. Sav u znaku dobrih djela koja su, kad se rade iskreno u ime Allaha u stvari ibadet. I sav u znaku dobročinstva i koristi za ljude. Musliman svakim svojim djelom želi Allahovo zadovoljstvo i nagradu, zato je njegovo dobročinstvo bezuvjetno. On ne traži pohvalu od ljudi niti traži da mu se uzvrati istom mjerom, jer zna da njegovo dobročinstvo predstavlja ibadet Allahu i to ga čini sretnim i zadovoljnim.
